A. B. Šimić kao vizionar hrvatske stvarnosti

Navršava se devedeset godina od prerane smrti književnika Antuna Branka Šimića (Drinovci, 18. studeni 1898. – Zagreb, 2. svibanj 1925.) Prilika je to da malo zavirimo u Šimićevu poeziju socijalne tematike, koja se velikim dijelom reflektira i na sveukupno stanje današnjeg vremena. Antun Branko Šimić nije pjesnik imaginarne metafizičke poetike, koja svoje izvorište ima u lucidnosti nadahnutog trenutka. Šimić je nadahnut istinom, onim što vidi, onim što čuje, onim što proživljava kao pripadnik vlastitog društva. Često se pojavljuje u svojstvu promatrača koji bilježi tužne i tragične trenutke iz života ljudi, koji su živjeli na prijelazu stoljeća, u uvjetima teške i nesigurne materijalne egzistencije.

Iako nastali prije jednog stoljeća, ti stihovi nisu arhaični, posve zastarjeli i posvećeni isključivo epohi jednog vremena. Baš naprotiv. Oni su vječni upravo zbog te svoje socijalne univerzalnosti, koja je uporište pronašla u svakodnevnim trenucima života. Promotrimo neke od takvih Šimićevih stihova, koji se lako mogu primijeniti i u današnje vrijeme:

(… s pogledom u prazna lica ljudi u sivome zraku…) (MLADIĆ)

(… preda mnom leži smrskan moj svijet…) (LJUBOMORA)

(… mi smo davno izišli iz života i mi smo samo svoji spomeni…) (BOLESNIK)

(… ljudstvo je postalo društvo, a život pad…) (SEBI)

Ovi stihovi kao da se odnose i na današnju tešku materijalnu i moralnu situaciju, koja se ogleda na licima ljudi. Onih što su ostali. Šimić kao da proročanski predviđa prazne gradove i sela diljem Hrvatske, u područjima gdje je nekad bujao život. Vidljivo je to i u stihovima:

(… na cesti više nikoga nema…) (HERCEGOVINA)

(… prostor moga kraja pun je noći… ) (MOLITVA ZA PREOBRAŽENJE)

(… ulice se ispružile u beskraj… ) (RADOSNA NOĆ U GRADU)

(… tvoja kuća stoji ograđena… ) (LJUBOMORA)

(… u danu grad je tih… i malo ljudi ide… ) (LJETNA PJESMA)

(… u gradu se kuće razišle prazan prostor plaši…) (OČAJ)

(… bježim pognut pokraj mrtvih kuća… ) (IZGUBLJEN)

Naravno da su takvi gradovi i sela povezani i sa velikim trendovima iseljavanja. Prema određenim statistikama, Hrvatsku je u posljednje vrijeme napustilo sto tisuća mahom mlađih osoba. Takav odlazak nikome nije lak. Ni onima što odlaze. Ni onima što ostaju:

(… idem… dodir ruku na kućnome pragu…) (MATI)

(… vrata na kući dolje glasno zalupila…) (ZAVEDENA)

(… mladića što su ostavili zauvijek svoj dom… ) ( O TKO BI MOGAO ISPJEVATI)

(… mi idemo u tamno neizvjesno… ) (PUT)

U Šimićevo vrijeme nije bilo socijalnih samoposluga ili pučkih kuhinja, iako se na takvu tešku egzistenciju mogu odnositi njegovi stihovi:

(… jedno pred drugim stide se da sjednu za takav ručak… ) (RUČAK SIROMAHA)

(… bezdana je bijeda… ) (POST SCRIPTUM)

Također, nije bilo izbacivanja osoba iz njihovih domova, zbog prezaduženosti, kamatnih klauzula i legalnog lihvarenja.

(… po pustim sobama i nepoznati jedan drugom…) (O TKO BI MOGAO ISPJEVATI)

Ili sakupljanja povratne plastične ambalaže po kontejnerima, za potrebe dnevnog preživljavanja:

(… mi mučimo se dnevno radom… ) (MI MUČIMO SE)

(… siromaštvo je tijesno tjelesno stegnuće… ) (SUNCE SIROMAHA)

Pa ipak, Šimićevi stihovi djeluju kao točno predviđanje teške budućnosti, čak i u kategorijama koje nisu postojale prije stotinu godina, kada je Šimić pisao. Jedna od takvih kategorija je i termin “političkog zapošljavanja“, na kojeg možemo primijeniti i slijedeće stihove:

(… ima li iko u svijetu kom bih se mogao obratiti… ) (MLADIĆ)

(… ove žene što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti… ) (ŽENE PRED
UREDIMA)

No, Šimić ne zaboravlja ni sve one koji ostaju živjeti u svojim mjestima. Sve one koje nije zahvatio neki od valova iseljavanja, kao i sve one koje je mimoišao oblik političkog zapošljavanja:

(… hranimo se strpljenjem i nadom… ) (MI MUČIMO SE)

(… ti ljudi ne čekaju niodakle ništa… ) (POGLED SIROMAHA)

Antun Branko Šimić nije ostavio iza sebe neko posebno mnoštvo stihova. Unatoč tomu, u postojećoj količini stihova detaljno se osjeća proročanska vizija vremena, koja se ostvaruje i danas, toliko godina nakon njegove smrti. Možda iz prvenstvenog razloga jer je malo koji pjesnik osjećao pravo stanje društva, kao što ga je on osjećao:

(… već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti užasnule se… ) (ŽENE PRED UREDIMA)

Šimićevi stihovi i danas djeluju toliko stvarno da se moramo zapitati je li to zbog toga što se naše moderno društvo vraća nekim starim tradicijskim normama? Ili je to zbog toga što naše društvo propada brzinom svjetlosti? I vraća nas u jedno vrijeme za koje se smatralo kako je ostalo zauvijek za nama. Vrijeme, koje je teklo nekako sporije jer su ljudi bili zaokupljeni svakodnevnom brigom preživljavanja. Preživljavanja, koja se vraća na velika vrata u suvremeno društvo.

dalmacijanews.hr