Doživjeti stotu i još uz to biti vitalan prava je rijetkost.
A upravo je to slučaj s bakom Milom Vulić iz Sovića koja je nedavno (16.10.2021.) proslavila stoti rođendan i to u društvu sudskih djelatnika koji su je došli počastiti jer ih je baka osvojila svojom pričljivošću i razboritošću.
Zanimljivo je i kako su je sudski djelatnici upoznali.
Protiv bake Mile je bila pokrenuta ovrha zbog računa za struju od 100 i nešto maraka, a kada je njezin slučaj došao na sud i kada su ovršitelji otišli do njene trošne kuće u jednom zabačenom dijelu Sovića, upoznavši ovu simpatičnu staricu, umjesto hladnokrvnog provođenja procesa ovrhe, sudski su djelatnici odlučili međusobno skupiti novac kako bi joj pomogli, piše radioljubuski.ba.
Čuli smo za ovaj događaj i zaputili se do Sovića, gdje smo baku Milu zatekli kako sjedi na zidiću ispred svoje kuće.
Odmah se vidi kako je riječ o osobi koja se dobro drži i nosi.
Kroz razgovor s njom otkrili smo kako je baka Mila nepresušno vrelo zanimljivih informacija, sjeća se ona razdoblja kada je narod po čitave dane radio po njivama, kada još struja nije bila provedena po kućama, sjeća se i ratova i klanja, proživjela je čitavu jednu epohu.
Ovih dana pak dane najviše provodi sjedeći pred svojom kućom.
„Grijem se na suncu“, rekla nam je kada smo došli pred njezinu kuću gdje smo je zatekli kako sjedi u društvu jedne velike mačke.
Čekala je pred kućom jednu susjedu da bi je automobilom odvela do trgovine da kupi svijeće za blagdan Svih Svetih.
„Slabo vidim i ne smijem daleko ić, padam. Pa onda malo u „komšiluk“, pa svak me povede, malo prošetam isprid kuće, malo i šparet očistim. Molim dobro Boga. Imam Očenaše i molim. Evo sad će mi doć jedna žena pa će ona mene danas „otrat“ pa da ja to postavim (op.a. svijeće i cvijeće na grobove najmilijih)“, odmah nam je na početku razgovora otkrila baka Mila.
I danas je baka Mila vitalna i rado sama obavlja sve poslove, ali kaže da je u mladosti baš bila neumorna.
„Ja sam uvik radila. Nisam umorna nikad bila. Ko bi god žeo žito po starinski, znaš ono „sveži snoplje“, ja bi pomagala i dadnu mi nešto. Nisam džaba radila.“
Sadio se tada i duhan, pa nam tako Mila otkriva kako je upravo od zarade od duhana obnovila kuću i postavila cigle.
„Dvanaest hiljada sam sadila duvana, sve je to narod pobra i „dotra“. Bilo je tada 7 kvintala duvana i unda sam imala lipi para. Bila nam je tad strišnjava kuća i unda smo mi to razvalili i ciglom je pravila. Od duvana se pravila kuća“.
Muž joj je umro prije 24 godine, a baka Mila i sada zna koliko bi točno imao godina.
„Brojim ja to njemu ko da je i sad živ.“
Djece nisu imali.
Kaže nam Mila kako je ranije držala stoku, no više nema snage za to.
„Kad sam mlada bila, nikad se umorit nisam mogla. Mogla sam dvaput kamenom dobacit do tamo gdje sam se rodila. Držala sam kravu dok sam mogla. Držala sam i krme. Imam tamo pojatu, ali to sve „omrzne insanu“. Triba to uzdržat. Sada ti ja dođem ovdje (na zidić) pa sidim na suncu, kad dođe lad, ja iđem za poslom svojim“.
Proživjela je i ratove i razne nedaće, a kaže kako je prije narod ipak bio veseliji.
„Bolje je prije bilo nego danas. Više se družilo i pivalo.“
Ima i zanimljive opservacije o modernoj hrani.
„Prije je bila malo glotnija rana“. A sada, kupiš u trgovini, najideš se onoga pa do 15 dana eto ti raka. Dok smo mi kašu i puru jeli, nije to bilo tako“.
Primjećuje baka i trend iseljavanja stanovništva iz Hercegovine.
„Sad u nas žene sve otišle u Austriju. Misec dana radi, misec dana iđe kući. Slabije je sad naroda“.
Sve baka Mila zapaža i svjesna je svoje okoline, a razgovor s njom bio je jedan zanimljiv uvid u povijest ovih krajeva i života naroda na ovim prostorima.