Kako kažu ljudi iz Javne ustanove Park prirode Biokovo kako su očekivali da će s ovim spektakularnim vidikovcem postati apsolutni hit na cijeloj obali. Ali bogme, to više nije tek samo hit, piše Slobodna Dalmacija.
Biokovo je i prije bilo top-odredište, ali od ove sezone postalo je senzacija. Toliku jagmu koja za njim vlada ništa ne može pomutiti, ni korona, ni panika, ni strah, ni nesnosne ljetne vrućine.
Teško mi je reći kada je manja gužva kad je, zapravo, po cijeli dan pred ulazom i na Biokovu ogromna količina ljudi. Svakog dana dolaze tisuće njih planini u posjet. Mislili smo da će ovo biti vrhunska ponuda, ali nadmašilo je sva naša očekivanja. I to već od prvog dana “Sky walka”. Od jutra do mraka ljudi čekaju u redovima za ulazak, veli nam Slavo Jakša, ravnatelj Javne ustanove Park prirode Biokovo.
Riječi prvog čovjeka se detaljno slušaju, pa njegovi ljudi u park puštaju tek po 25 auta svakih sat vremena. I što je najluđe – nema grintanja. Nema nervoze. Nema beštimanja. Ni onda kada se dva vozila nađu oči u oči na strmini, na kojoj svako junačenje može kobno završiti. Živi bili, pa vidjeli ono što smo i mi:da u kolonama, koje se ovdje stalno stvaraju, jer je cesta upravo jezivo uska, strma, vinuta nebu pod oblake, svi bez obzira kojim jezikom govore, odjednom počinju pričati istim. Jezikom na “mote”, rukama. I pali! Problem odmah riješen.
Biokovo, rekli bismo u ovom “novo normalnom” ljetu, živi u pravom “United colours” i “Piece brothers” modu.
A evo što kažu oni s Nebeske šetnice, s mjesta koje je postalo najatraktivnija lokacija za prosidbe.
Ovo je najluđa ordinacija za rješavanje straha od visine. Što je smišno, djeca se uopće ne plaše. Ali ima među odraslima dosta njih sa strahom, pa ih mi povedemo pod ruku. Kažemo im da prvi puta ne gledaju dole, da se ne bi ukočili od panike kada vide ovu moćnu, strašnu liticu ispod. Bila nam je tu jedna žena iz Siska, ona je od tih šta imaju visinsku bolest. Bacala se, plakala, mučila se ‘oće li se, neće li se popet na stazu. Pa je prošla prvi put, ajde nekako. Pa drugi put. Pa deset puta.Cili nam je dan posli zahvaljivala od srićešta je uspjela pobijedit strah, kaže djelatnik Parka.
O Nebeskoj se stazi već sve zna, ali ne zna se zato o onim brojnim biciklistima koji i po teškom zvizdanu idu gore, visoko, na Sv. Juru. Pušu, muče se, mile, znoje, ali ne odustaju. Ima ih kao pčela! Njima uz bok dolaze i šetači, trkači, planinari. To prkosi zmijama, nagibima, sparini, gromadama, grubom kamenjaru, kozjim putima kojima se veru do vrha.
Iz Požege smo, iz Planinarskog društva Gojzerica, došli smo tu na primorje obiteljski, ali morali smo obići i Nebesku šetnicu i Vošac i Sv. Juru. I svi nas iz našeg kraja pitaju jeste li bili na vidikovcu. To vam je ljudi moji hrvatski hit. Iz prve vam ruke kažem. Jedino što je problematično je uska cesta, ja bi recimo preporučio par-nepar regulaciju, savjetuje jedan biokovski gost.
Mi pak savjetujemo oprez. Jer Biokovo je planina s dva lica. Jedno je ovo milo, drago. A drugo je ono mučno, teško, divlje. To lice je dom divljim životinjama. Dva para orlova koji se ovdje gnijezde.
To drugo lice je problem jer velikom broju ljudi koji dok se kupaju na plažama Rivijere, na finim bijelim oblutcima, misle kako je i gore jednako sve mekano, oblo, opuštajuće. Pa krenu u neodgovarajućoj opremi, bez dugih rukava, kabanice, bez vode, mobitela. I odjednom nestanu, kao onaj zadnji Poljak za kojim se proteklih dana diglo mnoštvo uvježbanih ljudi tražeći ga po bespućima planine. Oni o Biokovu mogu ispričati i tu drugu priču.
Biokovo je kontrast. Ujutro sunčan, popodne u teškom nevrimenu, od dolje mekan i atraktivan. A gore, odjednom divlji, strašan i grub. On ima ono neukrotivo. Svoje. I uzima danak kada mu se pristupi bez poštovanja, kada ga se doživi olako. Ja vam to ne bih savjetovao, nikada, veli Slavo Jakša.