Nema na ovom svijetu ateiste koji držio do sebe, a da nije spreman, skoro od riječi do riječi, potpisati tekst Ratka Perića pod naslovom: „Međugorska ‘ukazanja’ u prvih sedam dana“. Dobro, nema pismenijeg atieste na ovom svijetu kojem je jasno kako je u naslovu sedam dana, dok se autor u istom tekstu osvrće na skoro punih trideset i sedam godina, koliko ima od onog juna kada se, prema tvrdnjama grupe dječaka i djevojčica, na brdu pored Međugorja – mjestašca za koje se tada nije znalo dalje od Čitluka – ukazala Djevica Marija lično. Samo što to, u ovoj priči, a i inače, nije ni blizu najvažnijeg.
Važno je to što Ratko Perić tvrdi bez imalo zadrške: „Gospa u Međugorju se nije ukazala!“ Inače, Ratko Perić je po zanimanju svećenik i po funkciji, ni manje ni više, mostarsko-duvanjski biskup.
Piše: Emir IMAMOVIĆ PIRKE | Bljesak.info
Rijetke su situacije u kojima se oko nečega mogu složiti bezbožnici i oni što im je distribucija bogoštovlja profesija. Jednostavno, kako već pjesma kaže, dva smo sveta različita i dok god, dakle zauvijek, hodže i popovi tvrde kako mi, nevjernici, ne možemo dokazati nepostojanje boga, e tako ćemo i mi tvrdi da ga oni mogu dokazati kada… Sada se ovdje može upisati nešto o vrbi i grožđu, no nije neophodno.
Biskup Perić, da naglasimo, biskup, poziva se na prikupljene izjave svjedoka, transkripte razgovora sa njima, nepodudaranja u iskazima i banalni sadržaj navodnih poruka, sve kako bi dokazao da je Gospa u Međugorju bila manje puta nego na Anfieled Roadu gdje je do sada viđen niz bogova – od Billa Shankleya do Stevena Gerrarda – ali ona niti jednom. Bit će da je, kao starije žene općenito, ne zanimaju utakmice.
Ispalo je, prema Periću, kako se drugdje, u Lourdesu ili Fatimi, Djevica Marija ukazivala tako što bi boravak prijavila u najbližoj policijskoj stanici, zatim se službeno sastala sa lokalnim svećenstvom i, na kraju, većoj grupi okupljenih vjernika poručila nešto poput: „Ljubi bližnjeg svog“. U arhivi međugorskih snaga reda, međutim, nema ni jedne jedine potvrde o dozvoli privremenog boravka izdane na ime Blažene Djevice Marije, niti svećenika koji, kada ga ateisti upeglaju, može pokazati selfie sa Gospom, a i broj onih kojima se ukazala nije veći nego početkom ljeta 1981. Da zlo bude veće, nikome od te djece nije poručila čak ni da, eto, ljube bližnjeg svog, već je jednoj, Ivanka se zove, kazala da „sluša babu, jer je stara“.
Tako se, eto, u zemlji u kojoj je ama baš sve moguće u svakom trenutku, dogodilo i to da biskup, baš biskup, onaj pravi, nije s maškara, međugorski fenomen demistificira na način na koji se može, u pet deka gore – dole, svaka religija prikazatio kao organizirani oblik praznovjerja. Nisu, naime, ni iskazi svjedoka iz vremena ranog kršćanstva ili pojave islama baš čvrsti kao beton, navodi im se počesto ne podudaraju, desetljeća su, ponekad i stoljeća, potrošena na redakturu i uređivanje tekstova koji se smatraju svetim, iako se mnoge od poruka u suštini nimalo ne razlikuju od one da Ivanka sluša babu.
Koncept vjerovanja, pogotovo organiziranog, dakle religioznosti kao takve, ne počiva na egzaktnim dokazima, potvrdama i video zapisima postojanja boga, već, sasvim suprotno, na manjku propitivanja i višku prihvatanja da je, eto, bilo onako kako piše u nekim knjigama i kako su to službena lica iz najbližeg vjerskog objekta protumačila.
Biskup Ratko Perić se godinama u slobodno vrijeme istresa na obližnjim franjevcima, bilo hercegovačkim, bilo bosanskim, koje jednako ne podnosi bez obzira ne sve razlike među njima. Zanimljivo je, međutim, to što on, upravo sa pozicije jednog od vlasnika brige za Hrvate i katolike, ne pokazuje nikakvo zanimanje za činjenicu da je međugorski fenomen od zapuštenog i napuštenog kraja u kojem je najznačajniji objekat bila trafo-stanica, napravio bogato mjesto sa jednakim brojem kreveta za iznajmljivanje kao u Splitu, milionskim posjetama turista i radnim mjestima na koja se ne ide kako bi se gazda ima ne nekome iživljavati, već da se zaradi za pristojan život.
Istina, ima tu svega: od neplanske gradnje, preko manjka komunalne infrastrukture i poslovične sklonosti izbjegavanja plaćanja ičega državi, pa do nepodnošljivo kičastih relikvija za skupe pare, ali jedino čega u suštini nema je – prevara. Nije se u Međugorju, kao ni na bilo kojem drugom sličnom mjestu, bez obzira ko dolazio i u šta vjerovao, dogodilo da nezadovoljni posjetitelj traži povrat novca zato što je izigran. Ne ide se, u prijevodu, na religijsko-turističko putovanje kao što se ide na jazz festival ili vidjeti piramide, pa da se, eto, očekuje da na jazz festivalu bude koncerata jazza, odnosno da se vidi piramida kao takva, a ne obraslo, grbavo brdo na čijoj osunčanoj padini pase krava faraonka. Baš kao što se u boga ne vjeruje na način na koji bi genijalni Woody Allen to mogao. On je, inače, rekao da će postati vjernik čim dobije dokaz njegovog postojanja: „Recimo, veću svotu novca na računu u švicarskoj banci“.
Milioni su ljudi od svakuda došli i milione raznih para potrošili u Hercegovini zato što su čuli za čuda ili povjerovali da će tamo, kada već nije moglo u bolnicama, naći kakve pomoći i snage za nositi se s ljudskom mukom. I niko im, dok su kupovali karte i uplaćivali spavanje, nije obećao ništa više od udobrnog prijevoza i smještaja u sobama sa satelitskim TV programima, klimom i dostupnim internetom. Od tih i takvih Poljaka, Talijana, Čileanaca…izgrađene su kuće i hoteli, proširene suvenirnice, kupljena nova taxi vozila, otvoreni restorani i u njima zaposleni neki ljudi.
A to je, složit će se, trebali bi, vjernici i ateisti, korisnije i važnije od toga je li Ivanka od Djevice Marije dobila poruku da sluša babu ili od Ratka Perića da sluša – njega.