Branitelji u Posušju sade smilje, suše šljive i rajčice, prave čips od jabuke…

Zbog nemogućnosti prodaje i plasiranja na tržišta izvan BiH, svake godine u Hercegovini bace se tone voća i povrća koje bi se moglo pretvoriti u dodanu vrijednost te mu se produljiti rok trajanja. Jedan takav projekt započet je u Posušju, no još uvijek je u fazi istraživanja. Naime, braniteljska zadruga Eko Hercegovina, koja je u Posušju osnovana krajem 2014. godine, u suradnji s Općinom Posušje i organizacijom UNDP nabavila je postrojenje za sušenje voća i povrća. Prema riječima Dragana Ripića, agronoma koji je dio braniteljske zadruge Eko Hercegovina, ova sušionica voća i povrća može biti dobra prilika domaćim poljoprivrednicima, kako velikim tako i malim, a za stvaranje krajnjeg proizvoda postoji i zanimanje određenog broja poduzetnika iz Hrvatske.

Rade se ispitivanja

“Za sada je još uvijek sve u fazi razgovora i pregovora, no riječ je o jednoj jako lijepoj priči koja ima veliki potencijal. U proteklom razdoblju radili smo istraživanja, zapravo neke eksperimente o tome što se sve može sušiti, koliko treba vremena i kakva je kvaliteta konačnog proizvoda”, kazao je Ripić. Tako su u ovoj sušionici proizvedeni čips od jabuke, suhe šljive, suha smokva, mrkva, ali i suha rajčica u kojoj možda leži jedan od najvećih potencijala. Naime, na području općina Ljubuški i Čapljina svake godine proizvedu se tone rajčica koje bi se, uz prodaju u svježem stanju, mogle prerađivati odnosno sušiti te prodavati po većim cijenama. “Gospođa Nada, koja je također članica zadruge, pokušala je sušiti rajčicu, što se pokazalo kao jako dobar proizvod. Trenutačno smo u fazi ispitivanja kako bismo se organizirali i dobili dozvole za rad i nadam se da ćemo uskoro startati”, navodi Ripić. Inače, u stroj za sušenje koji se nalazi u prostorijama spomenute zadruge može stati oko 300 kilograma voća ili povrća, a duljina prerade ovisi o udjelu vode u biljci. “Primjerice, da bi se dobila sušena smokva, potrebna su svega 24 sata, što je znatno manje nego što je potrebno bez sušionice”, kaže Ripić. Zanimljivo je spomenuti kako sušionicu mogu, uz članove zadruge, koristiti svi zainteresirani. „Uz one koji imaju veće količine voća i povrća koje se može sačuvati sušenjem, mi pogon izdajemo onima koji, primjerice žele osušiti nekoliko kilograma smokava za vlastito kućanstvo“, ističe ovaj mladi agronom. Kada je riječ o cijeni prerade,. Ona ovisi o vrsti voća ili povrća te količini. Tako je za primjerice, voće s većim udjelom vode cijena sušenja po kilogramu 50 feniga. Međutim, ako se radi o većoj količini tada su cijene niže. Osim voća i povrća, u ovom pogonu se mogu sušiti i rano bilje za čajeve i sjemena. Za aromatično bilje cijene po kilogramu su niže jer je i sadržaj vode niži nego što je primjerice, kod šljive

Brojne usluge

Inače, cilj braniteljske zadruge Eko Hercegovina iz Posušja koju je osnovalo 12 branitelja je stvoriti dodanu vrijednost te gotov proizvod koji bi brendirao ovo područje. Tako zadruga trenutačno okuplja 37 kooperanata s kojima su potpisani ugovori o tkupu smilja, a tu je i dio branitelja koji se bave proizvodnjom meda, propolisa i ostalih pčelinjih proizvoda. Također, Zadruga proizvodi i hranu za pčele, nudi usluge rezidbe voćaka, destiliranja aromatičnog bilja, a osim sušenja voća i povrća nude i usluge pakiranja. Također, zainteresirani mogu iznajmiti poseban traktor s cisternom i prskalicama za folijarnu gnojidbu i zaštitu bilja: sijačice, vadilice, rasipače umjetno gnojiva, kardansku prikolicu freze… „Iznajmljivanje mehanizacije podrazumjeva cijenu korištenja mehanizacije na određeno razdoblje, uz uvjet neoštećene i kompletne opreme pri izlazu iz prostora zadruge i ulasku u nju“, naveli su iz ove zadruge koja je jedan od pozitivnih primjera da se od prirode i poljoprivrede može živjeti.
Iako nudi niz sluga, zadruga je zasada najviše prepoznata po smilju. Međutim, Ripić kakže kako bi se ljudi trebali okretati i drugim kulturama. „Jedan od razloga zbog kojih smatram da bi se trebalo posvetiti nekim drugim biljnim kulturama jeste još uvijek nesigurno tržište za smilje, ali i opasnosti koje sa sobom nose monokulture. Naime, sadnja monokultura može dovesti do pojave određenih bolesti na bilju, što pak može predstavljati probleme za sve“, naglasio je Ripić. Na pitanje koja kultura može biti alternativa smilju, Ripić kaže da je o tome teško govoriti. „Ako je već riječ o ljekovitom i aromatičnom bilju, tu je niz kultura koje su tražene, prvenstveno matičnjak koji je u posljednje vrijeme sve traženiji“, zaključio je Ripić.

Vecernji.ba