Totalno ludilo obuzelo je Ercegovinu: žuta groznica hara i trese cijeli kraj pa neki misle da je potres. Narod se zapalio za smilje pa ravna sve pred sobom, i dolinu i brijeg, pogleda uprtog u marke, kune ili eure. Svejedno. Čudo neviđeno!
Ivan Goran Kovačić ima ludilo prijevod pjesme “Sunovrati”, Williama Wordswortha.
Doduše, opjevani su narcisi, ali zamislite da je smilje i steći ćete sliku: Ko oblak samotan sam luto, što dol i briješke gleda s visa, kad spazih mnoštvo razasuto u beskraj zlaćanih narcisa. Kraj jezera, pod drvećem, lahor s tim se igrao cvijećem. Ko zvijezde sjajne, što trepere, u Mliječnoj stazi preko svoda, u beskraj njihov red se stere, u zaton gdje ih rubi voda…
– Ne triba ti vele pogađat, di god ugledaš raskrčena brda, to su plantaže smilja. A mi mu tepamo da je cmilje. Di ga je bog da divijega, tuda je dobro posadit i pitomo. Jamili su ljudi velike koncesije i parcele, svak sadi, kaže nam Dragan Naletilić Moša iz Knešpolja, pokraj Širokog Brijega.
Posadio je i on u polju 80.000 sadnica na 3 hektara ili 30 duluma. Uložio je 30.000 eura u startu i uzeo zemlju u najam na 10 godina. Najamnina je 100 maraka (400 kuna) godišnje po dulumu. To se, kaže, dadne unaprijed vlasniku parcele. Za Božić.
Mi smo prispjeli na žetvu, neki kažu i branje. Srp tu ne pomaže jer je biljka tvrda, pa narod reže motorkom, bolje rečeno sjekačem ili velikim škarama za živicu. Jedan berač obuhvati struk, a drugi podrezuje. Teška i opasna rađa s dosta ozljeda. Nekidan je momku stradala šaka i pravac Plastična kirurgija u Mostaru. Dok je čekao intervenciju, dovelo još tri druga nesretnika. Valjda su im im svima prsti na broju.
Malo čuvaš, malo roštiljaš
Velik problem su i krađe pa se organiziraju straže. Usput se i roštilja, ko će gladan čuvat… Kaže Moša da je i on tri noći plaćao zaštitara. Pedeset maraka (200 kuna) smjena.
– Ja sam svoje obilazijo s puškon i pištoljen, pošto san lovac. Šta ćeš ti kad mafija uleti s đipon i za sat vrimena iščupa iljadu maraka smilja?! Ostaneš i bez cvita i biljke, pa sadi novo – govori Moša Naletilić.
Nitko živ ne zna koliko se smilja ukupno zasadilo, ali upućeniji kažu da se radi o desecima milijuna sadnica širom Hercegovine, od Posušja do trebinjskoga komšiluka. Groznica je na vrhuncu, a počela je prije par godina kad se pokazalo da smilju raste vrijednost na svjetskom tržištu. Miris novca nadima nosnice i širi se ko požar, ne bi ga pogasili svi kanaderi. Još kad je pukla priča da je baš ercegovačko cmilje, odnosno ulje, oko kojeg se sva priča i vrti, među najkvalitetnijima na svijetu – žetva para je počela.
Svoju priliku vidjeli su i momci iz Čitluka, odnosno iz broćanskog kraja jer je Brotnjo stari hrvatski naziv tog mjesta, kako nas upućuju. Uglavnom, njih dvadesetak se udružilo i na internetu oglasilo da će za dnevnicu brati gdje god treba. Tog dana trebalo je baš kod Moše Naletilića u Knešpolju.
– Dnevnica je 50-60 maraka, 200 do 240 kuna, zavisi radimo li osam ili deset sati. Plus obrok. Topli je poželjan. Korisnije je vako nego da spavamo – kažu nam Mario Prga i Vedran Volarić.
Mario je dan prije bio na prijemnom za faks u Mostaru. Upisuje petogodišnji studij turizma. Koliko smo skužili, on dođe nešto kao predradnik berača, sve organizira, ko pod konac. U ostatku ekipe ima i srednjoškolaca. Deni Šarac je maturant u čitlučkoj gimnaziji, u kolovozu će na maturalnu ekskurziju – Prag i Beč, sedam dana busom za 600 maraka.
– Za ekskurziju se već namirilo, a ovo sad je za ‘nako – govori Šarac.
Nekidan su u Studencima pokraj Ljubuškog, govori Mario, njih četvorica za dan obrala 8000 struka smilja.
– Sve je ovo nama ISIL donio. U Siriji se prije smilje sadilo, ali je zaratilo – dodaje Vedran.
Poslije će nam neki drugi reći da je to samo priča, ali se brzo prima. Među momcima su Stanislav i Dario Mandžo, koji je tu rijedak torcidaš. Pretežu boysi, koliko smo tužni vidjeli. Ima i starijih nadničara.
– Mirovina invalidska je nikakva, 350 maraka, pa se pomažemo vako, od motike do mistrije. Iz Tešnja sam izbjeglica, u ratu bio pa došo u Žitomisliće kod Mostara, priča nam Luka Križanović, a slično je i s Jurom Gavrićem iz Teslića.
– Momci su mi odlični, ovo je za svaku pohvalu kako rade, zato ih narod i zove, govori gazda Moša, pa nam otkriva kako je u Mostarskom blatu, kraškom polju i okolnim brdima, sve oko smilja pokrenuo Ivan Lasić. Iće su ga zvali, iz Jara. On da je riješio problem nezaposlenosti u selu.
– Gonijo je Iće iljadu na sat i srce ga je prikinilo mlada, četerest i koja godina. Eno cilo selo plače za njin. Nedavno je to bilo, prije Uskrsa. U njega je svak moga radit. Ono brdo raskopano što vidiš gori, to ti je njegova plantaža, a ima i destilerija. Nova! Sve savremena tehnologija – upućuje nas Moša.
Dvije žetve godišnje
Do Lasićeve plantaže treba se i uspeti, ali pogled vrijedi bogatstvo – sve se žuti od smilja, a ispod puklo plodno polje prošarano kanalima za navodnjavanje i ponornicom Lišticom.
– Iz “Slobodne” smo, došli vidit miriše li smilje…
– Ne tribate vi nas oslobađat, došli ste u Jare, a Jare su poznate po tome da smo brzi na nožu… (svi: ha-ha-haaaa)
– Kako ne znamo, pričalo se i po Splitu da su vaši momci išli na silo okolo, pa kad bi se zakačili s drugima neko iz ekipe bi samo viknija: Bodi ko nije iz Jara…
– Je, je, tako je bilo! I gore od toga… (opet svi: ha-ha-ha)
Tako su nas u revijalnom tonu dočekali na Lasićevoj plantaži. Žetva u jeku na 130 duluma (13 hektara) i 370.000 sadnica smilja. Sve je počelo 2014. Kažu braća Mile i Dražan Gilja da su bageri godinu dana krčili dvije parcele grabovine, jasenovine i kamenjara. Mile i pokojni Lasić su jedan drugome oženili sestre.
– Investicija je bila milion maraka u plantažu, strojeve i uljaru. A kapacitet jon je kazana po 1500 litara. Imali smo i svoje sadnice, u suradnji s Markon Matićen iz Čapljine. Brdo je državno, a najam 500 maraka po hektaru godišnje. Pa tako 20 godina – govori nam Mile.
– Pozamašno ulaganje…
– Jašta je, al su i dvi žetve godišnje, litnja i jesenska. Ko da bi Ercegovac sadija da nije dupla zarada – dobacuje Mile.
Dotle se beračice, sve domaća čeljad, slikavaju i cirkusaju, a baka Zdravka Zelenika viče da joj ispod slike metnemo da skuplja donacije za zube.
Punom parom radi i Filip Lasić, Fićo. Pokojni vlasnik plantaže mu je otac. Fićo je poslije škole u Zagrebu došao u smilje.
– Maturant sam u gimnaziji, a studirat ću agronomiju. Smilje je bilo tatina mi ljubav, da u svome selu napravi nešto. Pa je s njega prišlo na me. Koliko je god on davo pažnje i guro ovo, ja sad moram duplo, da mi srce bude na mistu – objašnjava Fićo.
Baza sa smiljem je da se radi o samoniklom aromatičnom bilju koje se upravo kultivira na očigled cijele Eercegovine. I svatko traži svoj interes. Profesori, agronomi, struka i znanost drže seminare, daju savjete, pišu elaborate i projekte. Općine i gradovi pune proračune najmom brda s kojima do jučer nisu znali što bi.
Zato veliki proizvođači, otkupljivači i destilerije znaju što s uljem, a to je izvoz, za kozmetičku industriju i medicinu. Pogledajte cijene parfema, krema i sličnog po Splitu i Zagrebu, još kad se uključi zdravlje i ljekovitost smilja, znate da nije jeftino. Naravno, dio priče je i svakodnevni narod – ljudi sade jer vide da svi oko njih rade to isto i vidi se da dobro prolaze…
– Smilje ti je još vanbračno i u pelenama. Propisa i zakona nema, pravila se ne znaju, velika politika ništa ne rješava, a od divlje biljke radi se pitoma – kažu nam Hercegovci.
Moremo bit Misir!
S Mošom Naletilićem razgovarali smo i o cijenama, vreloj temi ove žetve. Lani se kilo smilja otkupljivalo za pet maraka, sada je palo na tri. Dovoljno da svi polude. No, Moša, a i braća Gilja, govore da je zato ove godine prinos zelene mase puno veći jer je bilo dosta kiše, pa kad se podvuče crta – u lovi se izađe na isto.
– Lani je iz tone smilja bilo 2,2 kila ulja, a ove godine 1,6 kila. Ali je lanjski prinos zelene mase po stabljici bio 200 grama, a ove godine skoro 500, ovisi o poziciji parcele, je li u polju ili u brdu – govori nam Mile Gilja.
Cijena ulja varira i čujemo da je trenutačno kilogram oko 1850 eura ili oko 14.000 kuna. Kad su u pitanju računice, ljudi ih baš i ne otkrivaju. Zainteresirane strane bubaju jedna drugu ciframa da vam se zamanta: proizvođači smilja viču da ulju cijena skače i ove godine, a otkupljivači obrnuto.
– Sad se otkupljuje po tri marke, a dogodine će bit možda i duplo manje! Prije 10 godina cijena je bila pola marke, dvije kune, pa je rasla, lani do pet maraka. Mi smo razapeti više, stihija totalna vlada, to je možda i preblaga riječ. Nema propisa, nema nekog zajedničkog okvira, a više od 20 milijuna sadnica je posađeno u Hercegovini. Samo je Ljubuški dao u koncesiju tisuću hektara. Nas po cijele dane po stotine ljudi zovu da im otkupimo pa moramo pravit liste po 15 dana za otkup – govore nam Nikola Rozić i Stipe Jukić, partneri iz ljubuške tvrtke “Roing”.
Nisu baš skloni novinarima, velika je povika na njih po lokalnim portalima, najradije bi da ih se i ne spominje. Nemoguće, oni su možda i najveći otkupljivači u zapadnoj Hercegovini, a imaju i golemu plantažu na 30 hektara i čak šest linija za destilaciju. Svaki dan mogu obraditi 15-20 tona smilja.
– Mijenjaju se uvjeti na tržištu, prije je bila velika potražnja za smiljem, a sad je već narasla ponuda. A uključuju se veliki igrači, pripremaju se po Hercegovini plantaže na po 200 ili 300 hektara, šta mislite, kad te količine poguše ove male proizvođače… Rezultat će bit da ćemo u idućih 10 godina imat jeftino ulje. Mi se ovim bavimo odavno, ali svoje nasade povećavat nećemo, čak ćemo dio likvidirat i okretat se drugim kulturama – ističu Jukić i Rozić.
Već se priča da je kadulja iduća kultura. Ali, ni mali se ne daju: već se okupljaju, razmišlja se o zadružnom nastupu, organizaciji otkupa, otvaraju se nove destilerije, kontaktiraju strani kupci ulja, da se izbjegne podjela tržišta među par velikih igrača. A govorimo o milijunima, i više. Iz Dalmacije se već čuje da se smilje plaća po 15-16 kuna i da će rasti.
– Ercegovina more bit Misir i živit od smilja. Plus duvan, grožđe, maslina, voće, povrće… Misir, bogami, kaže Moša i svi potvrđuju.
Goni li milicija? Samo za travu
Tajne posla živ Ercegovac ne odaje lako. Kad smo se kod nekih proizvođača zanimali za zaradu, ovako su nam rekli:
– U nas dođu pa pitaju da goni li milicija za smilje. Kad mi reknemo da ne goni, oni samo manu rukon i zaključe: nema od toga ništa, za duvan i travu gone.
– Kakvu sad travu?
– Hašiš oni, trava što se puši, što te gone u Zenicu odma, a ne u mostarsku ćelovinu – kažu Ercegovci.
Ćelovinom su je krstili jer su zatvorenike nekad u njoj šišali na golo.
Priključili se i branitelji
U veliku akciju dali su se čelnici Udruge “Zaboravljeni branitelji”, koja okuplja – kako kaže Vlado Marušić – branitelje obiju vojnih komponenti Federacije koji nisu ostvarili nikakva prava. Upisano je 30.000 članova. Marušić je čelnik udruge u Zapadnohercegovačkoj županiji, a Vjekoslav Dragoja vodi posušku podružnicu i među prvima se počeo baviti smiljem.
– Mi smo prikupljali sjeme iz prirode, pa uz pomoć ljudi, ponajprije Marinka Šimovića iz Gabele, koji nam je proizveo tri milijuna sadnica, počeli s projektoim podjele. Dosad smo dali 2,6 milijuna sadnica članovima udruge i obiteljima. Većinu smo podijelili, a nešto dali po simboličnoj cijeni, kašetu od 1200 sadnica za 10-12 maraka – kažu nam Marušić i Dragoja.
Želja im je pomoći članovima da poboljšaju životni standard, da se s djecom ne iseljavaju i ne dižu ruku na se. Smilje je dospjelo za rezidbu i nastali su problemi.
– Veliki su udružili destilerije i oborili cijene, koristeći stihiju u proizvodnji. Lani su davali od 3,5 do 5,5 maraka (14 do 22 kune) za kilo. Ove godine daju samo tri marke (12 kuna) i mi smo pozvali male proizvođače da ne daju smilje. Želimo ljude zaštitit, pa smo dogovorili s jednon stranon farmaceutskon tvrtkon, a još ne smimo kazat koja je, da nan montira destileriju u Širokome. To će sve bit gotovo do Gospojine, Velike Gospe – kažu zaboravljeni branitelji.
Dok se to čeka, dogovorili su se sa šest hercegovačkih manjih destilerija da uzmu smilje branitelja i malih proizvođača.
– Otkupna cijena neće bit ispod četri do pet maraka, ovisno o kvaliteti. Potpisivat će se ugovori, ali ljudi moraju pristat na analizu ulja, da se ustanovi valja li. I u roku od jednoga do 15 dana pare će bit na računu. Za koji dan objavit ćemo detalje – poručuju Marušić i Dragoja.
Čoban Alija: Odoše mi ovce u zijan
Usred žute hercegovačke groznice jedini nepripremljeni za razmjere epidemije bili smo mi i mladi Alija Malkić.
Nabasali smo jedni na druge u Mostarskom blatu: on ćera stado od 300 ovaca i koza, a mi tražimo nadničare koji su nas navodili mobitelom kroz bezbroj parcela prostranog polja.
– Iz Živinica sam ti ja, tamo iz Bosne. Evo sam čoban ispo spašavajuć obraz jednom drugu. On je najprije bio čoban pa napustio, a ja prifatio, pa sad hodam za stadom ko lud po cijele dane. Ma, nisam ja za ovaj poso, kod kuće sam zavarivač i gojim teretne konje. S njima idemo u šumu i siječemo – govori Alija.
Izdržat će mjesec dana za 600 maraka. Plus gazdina rana i spavanje u nekom kućerku:
– Gledam ja ove vaše, igraju oko toga smilja i kljucaju motikom, ja ne znam šta mu više rade po cijele dane?! U nas se bere samo divlje, po planini… A vjeruj da ja prije nisam psovo nikada, a sad ne prestajem. Eno, pogledaj zašto, odoše mi ovce u zijan dočim ja trepnem. Moram za njima, hajte, zdravo…
Prodaju i zemlju
Poljoprivredne apoteke po Hercegovini prodaju i – slušajte sad – steriliziranu zemlju za sijanje i pikiranje smilja. Vreća je 14,5 maraka (58 kuna), a prodavači tumače da je ta zemlja podvrgnuta visokim temperaturama i u njoj će sutra nicati samo ono sjeme koje posijete. Korov da neće.
Ima ponuda i iz Indije!
– Ja sam svoje ulje nosio u Beograd, oni se dosta time bave, na poznati Institut “Josip Pančić”. Srbi kažu Josif. I dobio sertifikat: 60 parametara su gledali i napisali da je ekstra klase. Bila je ponuda, mogu ulje sad u Indiju prodat! – kaže Dragan Naletilić.
Treba znati da smilje ne traži mnogo: nešto zemlje, malo vode i gnjoja prirodnog. Kemija nikako ne dolazi u obzir. Normalno, smilje iz krševitog brda je kvalitenije, ali je i investicija skuplja nego za polje. Kad se uključe troškovi, kaže Moša da jedna posađena sadnica u brdu izađe jednu marku. Ali, za istu tu jednu marku, u polju možeš zasaditi tri sadnice.
slobodna dalmacija
4 komentara
ser lit……..
E Ercegovci se navukli na smilje a Šperci poslali Slobodnu da izvidi teren i sad kad su shvatili da triba fizički dosta oko smilja, oni laganini odustali. Ne mogu se oni navuć ni na dobru cijenu, ako triba zapet. Ha pozdrav mojim prijateljima Špercima!
To ce bit jopet ko je jamija jamija isto ko sa duvanom i kumpirin
a vidim Rozic i Jukic su sve lijepo rekli vec tada ali sta oni znaju, ma jel, ispada da su otkupljivaci bili pametni i bolji ljudi nego mi proizvodjaci, koji su pohlepno htjeli pravit ulje i sad ga nemogu prodati