Ni dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma na njegovim temeljima nije stvorena samoodrživa, stabilna i funkcionalna država, već stanovništvo BiH tavori u poluprotektoratu međunarodne zajednice, u tegobnom stanju koje je još uvijek bolje od najboljeg rata, ali je gore od najgoreg mira.
Nitko 1995. nije očekivao da će nekoliko potpisa preko noći riješiti konflikte, ali ni da će se njihovi uzroci tako duboko konzervirati, da će nakon 20 godina i dalje, netaknuti, biti tu. Sporazum je sklepan u američkoj vojnoj bazi, svi akteri su ga potpisali jednom rukom, dok je druga bila s figom u džepu. Postalo je opće mjesto reći kako je glavna zasluga Daytona što je donio mir, no taj se mir u BiH od 1995. uglavnom živi kao nastavak rata drugim sredstvima. Očito je da nijedan akter nije Daytonski sporazum kao takav uzimao zaozbiljno, već kao provizorij i odskočnu dasku za ostvarenje svojih ciljeva u “drugom poluvremenu”.
Srbi su ga prihvatili kao spas od potpunog vojnog poraza na zapadu zemlje i formalnu potvrdu Republike Srpske, s jasno iscrtanim unutarnjim granicama. Bošnjaci kao definitivno očuvanje državnog okvira, a unutar njega, kako je još u vrijeme referenduma 1992. govorio Izetbegović, neka se “burka”, nadajući se da će procesi ići u bošnjačku korist. Hrvati iz BiH u Daytonu nisu predstavljali nikakav faktor. Republika Hrvatska je sudjelovala u pregovorima i dogovarala sporazum, gledajući prije svega svoje partikularne interese, a ne interese Hrvata u BiH, što se kasnije jasno i pokazalo. Preslabi da bi bili samostalan faktor, a tada i još uvijek s jakom graničarskom sviješću koja se svodi na tezu – neka je Hrvatska osigurana, a nama će nekako već biti, Hrvati iz BiH su najviše izgubili u Daytonu, a pogotovo u postdejtonskom procesu.
Daytonski sporazum je poput slona u priči o slijepcima. Jedan slijepac je napipao surlu i rekao: slon je poput zmije, drugi koji je dohvatio nogu – slon je kao stablo, treći koji je zgrabio kljovu poistovijetio ga je s kopljem itd. Bošnjaci su u Daytonu napipali opstanak države, a trudili se ne vidjeti priznanje Republike Srpske, Srbi su vidjeli RS, a žmirili na ostanak u BiH, misleći da je ionako neodrživa. Hrvatskoj je također primarni cilj bio opstanak BiH kao geostrateškog tampona prema Srbiji i učvršćivanje mira, budući da je na svom teritoriju dobila rat. Hrvate u BiH se ionako ništa nije pitalo.
Europskoj uniji, koja je i danas, nakon dvadeset godina, vanjskopolitički jednako nejedinstvena, troma i neodlučna, kao i Europska zajednica devedesetih, što pokazuje primjer Ukrajine, tada je prije svega bio važan mir u njenom prvom susjedstvu. SAD su se dejtonskom čarolijom potvrđivale kao jedina svjetska sila, prije svega pred nesposobnom Europom, kojoj su pokazali – evo, mi možemo riješiti sve probleme, pa i ovo što vi niste bili u stanju u vlastitom dvorištu. Istovremeno, dejtonskom BiH dobiven je i poligon za socijalno eksperimentiranje – mutanti eu-administracije su prve zametke imali u BiH. Rusija je te 1995. bila u kaosu i na prostoru BiH irelevantna.
Što se dogodilo u međuvremenu? Prije svega, nije došlo do rekonstrukcije bosanskohercegovačkog društva. Do značajnijeg povratka izbjeglica nije došlo, osim donekle Bošnjaka, posebno na područja koja su ostala pod kontrolom HVO-a na području Federacije, koja je sve više postajala bošnjački entitet. Opstruiranje održavanja popisa stanovništva, a potom i objavljivanja rezultata proizlazi odatle, tj. iz neprihvaćanja stvarnosti etničkog homogeniziranja na terenu, prije svega u nekadašnjim modelima multietničnosti, poput Sarajeva.
U odnosu na 1995. bitno su se promijenile vanjskopolitičke okolnosti. Svijet je 2015. drugačiji od onoga prije dvadeset godina. Amerika više nije jedina svjetska sila. Rusija se na području Istoka Europe vratila u igru, što ide na ruku Srbima u BiH. Nakon terorističkog napada 11.9.2001., i niza kasnijih američkih intervencija, bitno se promijenio odnos Zapada i islamskog svijeta. Iako je bošnjačko/građanska opcija i dalje američki favorit u BiH, njihov odnos se usložnjava zbog sve veće preokupacije oko terorizma.
Kombinacijom EU-mrkve i haške batine Hrvatska je od 2000. potpuno isključena iz procesa u BiH, što je bio jedan od preduvjeta započinjanja procesa nasilne unitarizacije na prostoru Federacije. Daytonski sporazum je bitno izmijenjen nizom odluka visokog predstavnika koje su dovele do dokidanja pariteta u Federaciji i izmjena izbornog zakona, čime se od 2000. potencira konflikt između Bošnjaka i Hrvata. Američka politika protežiranja tobože građanske scene u simbiozi s bošnjačkim nacionalizmom i uz hrvatske marionete, od tzv. Alijanse do zadnje Platforme, pretvorila je Federaciju u problematičniji dio zemlje. Proces transformacije dejtonskog okvira u Federaciji u smjeru unitarizma, što u praksi znači dominaciju brojnijeg naroda, bio je pokazatelj Srbima kamo vode takvi procesi. No izvan Federacije proces je bilo teže nastaviti jer dogodilo se da se glavna politička investicija međunarodne zajednice u RS, rušenje ratne SDS-ove strukture i instaliranje Dodika, kao čovjeka zapada, takvoj politici, prema onoj – tjerali lisicu, istjerali vuka, obila o glavu. Dodik se pokazao još žešćim u obrani ovlasti RS, a za razliku od SDS-ove ratne ekipe nije bio ucjenjiv Haagom. Deklarativno se u priči oko promjene dejtonskog okvira najviše buke dizalo oko RS, no bez ikakvih bitnih posljedica. Dodik zateže, svako malo prijeti referendumom jačajući bošnjački unitaristički refleks, a bošnjačko vodstvo svojom propagandom o ukidanju entiteta jača njega. U tom uzajamnom sado-mazo odnosu Dodika i političkog Sarajeva, dejtonski okvir je što se tiče RS ostao uglavnom netaknut, dok se, uz katastrofalne političke posljedice nasilno mrvio u Federaciji.
Danas je dejtonska BiH institucionalna i društvena razvalina. Izgubljeno je puno dragocjenog vremena. Umrlo je dvadeset generacija ljudi koji su imali iskustvo suživota, a rodilo se i stasalo dvadeset novih generacija u tri odvojena društva, s tri različite memorije koje je nemoguće uskladiti. Uz to su se i vanjske okolnosti promijenile. “Mrkva” euroatlantskih integracija koja bi prije 20 godina bila jako privlačna svima, u međuvremenu je u percepciji većine ljudi sagnjila, zbog unutarnjih problema EU, a i primjera poput Hrvatske koji pokazuju kako sam ulazak automatski ne znači blagostanje.
Dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma BiH se održava na okupu isključivo zahvaljujući vanjskom pritisku. Odlaskom međunarodnog faktora, država bi se istog trenutka raspala. Osnovni problem je što dejtonski okvir nije zaživio kao istinski temelj države. Sam po sebi ne proizvodi nikakav kohezivni učinak, već ista ona sila koja je zavrnula ruke na potpis 1995. drži i danas zemlju na okupu, a sporazum je ostao mrtvo slovo na papiru.
Osnovna pogreška međunarodne zajednice u BiH, čitaj SAD, ako su uopće i željelo stvoriti stabilnu i funkcionalnu državu, nakon Daytona bilo je podržavanje bošnjačkog unitarizma u Federaciji i traženje i podržavanje pulena u RS, iz naivnog vjerovanja da među Srbima postoji relevantna politička snaga koja bi po dolasku na vlast ispunjavala njihove želje, tj. smanjivala ovlasti entiteta.
Ako bi se kojim čudom u bliskoj budućnosti stvorila atmosfera i spremnost za promjene u pozitivnom, konstruktivnom smjeru, što je vrlo malo vjerojatno, prvi korak bi trebao biti saniranje raskola u Federaciji, prije svega izmjenama izbornog zakonodavstva koje bi garantirale da svaki konstitutivni narod sam bira svoje predstavnike. Sljedeći korak bi bio harmoniziranje odnosa s RS, čiju se javnost više ne bi moglo plašiti unitarizmom na primjeru Federacije. Na bošnjačkim liderima je danas najveća odgovornost, jer suprotno starom uvjerenju da im politika sabur patnje jamči uspjeh, tj. da vrijeme, prije svega demografski i vanjskopolitički procesi, idu njima u korist, pokazuje se da nije tako. Vanjskopolitičke okolnosti su se zadnjih godina bitno promijenile. Rasterećena Hrvatska sve snažnije staje uz Hrvate BiH, Rusija je postala važan faktor, a sjena nekadašnje babaroge “sukoba civilizacija”, tj. Zapada i islamskog svijeta, bivat će sve teža i nad BiH. Brzo iznalaženje održivog rješenja stoga bi danas najviše odgovaralo Bošnjacima. Ako je moguće, ono je vjerojatno negdje na tragu izvornog Daytona i euroatlantskih integracija. No ovo sve je manje vjerojatan scenarij. Izvjesnije je, ako se postojeće tendencija nastave, da nas čekaju još godine već viđenog mrcvarenja i daljnje propadanje na svim stranama i na svim razinama, sve do prestanka vanjskog interesa za održavanjem ovakve države, piše Nino Raspudić u kolumni za Nezavisne novine.
(Nezavisne novine)