Don Krešo Puljić: Mnogi brakovi u Hercegovini nisu ono što bi trebali biti

Don Krešo Puljić, povjerenik za pastoral obitelji u hercegovačkim biskupijama, povodom Svjetskog dana braka koji se obilježava druge nedjelje u veljači, kazao je kako je brak “Božje remek djelo” i kao takvo ne može biti u krizi.

Ustvrdio je kako su u krizi samo oni brakovi koji se “nedostojno i nevaljano sklapaju.”

Svjetski dan braka proistekao je iz inicijative katoličkih Svjetskih bračnih susreta, a počeo se obilježavati 1983. u Americi (Louisiana). Cilj mu je promovirati vrjednote sakramentalnog zajedništva između muža i žene. Obilježava se druge nedjelje u veljači, tjedan dana nakon što Crkva u Hrvata obilježi Dan života. Tu je inicijativu podržao i blagoslovio sveti papa Ivan Pavao II. 1993. Dakle, svaka pastoralna inicijativa za promociju i obranu braka i obitelji na lokalnoj i na općecrkvenoj razini ne može biti izlišna, nego je to zapravo mjera kojom Crkva pokazuje koliko joj je stalo do Krista i do same sebe, pojasnio je don Krešo u intervjuu za Katolički tjednik.

Don Krešo je kazao kako je bračno zajedništvo “slika i prilika Božja (Božjeg zajedništva ljubavi), a ne samo čovjek kao pojedinac, kao muško i žensko.”

O istospolnim brakovima

Osvrnuo se potom na legalizaciju istospolnih brakova, nazvavši ih “istospolnim (protunaravnim) zajednicama”, naglasivši kako brak može biti samo između muškarca i žene, kako je to Bog odredio.

Od istočnoga grijeha Adama i Eve pa sve donedavno, temeljna ugroza braka bila je u razdvajanju ljudske seksualnosti od bračne ljubavi, a u novije vrijeme ta ista sotona zmijskim otrovom relativističke ideologije razdvaja rod od čovjekove spolne danosti tako da čovjek može po želji izabrati svoj rodni identitet.

Legaliziranje istospolnih zajednica jest potvrda rodne ideologije i uvod u „seksualnu orijentaciju“ po kojoj samodostatni (atoreferencijalni) čovjek srlja u mnoštvo „rodnih identiteta“ koje može mijenjati do mile volje. Dakle, braneći brak između muškarca i žene kao slike Božje, Crkva danas brani i autentičnu antropologiju da je muški i ženski rod utemeljen na biološkom spolu, kao što i piše na početku Biblije „muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27).

Na početku Crkve kršćani su ginuli braneći Isusovo božanstvo, a meni se čini da su vremena na pomolu kada će kršćani ginuti zbog obrane ljudskog, bračnog i obiteljskog dostojanstva kao slike Božje, kazao je don Krešo.

Kakvi su brakovi u Hercegovini?

Govoreći o brakovima u Hercegovini, don Krešo je ocijenio kako su i u ovoj sredini brakovi u krizi, te kako na to velik utjecaj ima i “mršava zaručnička priprava” za brak:

I kod nas mnogi crkveni brakovi nisu ono što bi trebali biti. Ni kod nas crkveno vjenčani parovi nisu pošteđeni rastava i razvoda. A ima, nažalost, i posve nesretnih brakova u kojima neke supruge ostaju u braku samo zato što nemaju ekonomske neovisnosti. Uzroci ovom stanju su posvuda isti. U uvodu dokumenta Katekumenski itinerari za bračni život (koga je izdao Dikasterij za laike, obitelj i život, kod nas u izdanju KS-a, Zagreb, 2023.) papa Franjo u točci 3 kaže: „U korijenu mnogih teškoća s kojima se obitelji moraju u životu suočiti očito se krije krhkost braka, uzrokovana nizom činitelja kao što su: hedonistički mentalitet koji izobličuje ljepotu i dubinu ljudske seksualnosti, autoreferencijalnost zbog koje je teško preuzimati na sebe obveze bračnog života, ograničeno razumijevanje dara sakramenta ženidbe, značenje bračne ljubavi i toga da je ona autentičan poziv, odnosno odgovor na Božji poziv muškarcu i ženi koji se odlučuju na brak, itd.“ Dakle, iako smo još uvijek tradicionalna sredina, i kod nas postoji izobilje bračnih problema i dvojbi.

Kriza muževnosti i očinstva

Don Krešo je jednom prigodom kazao kako su kriza muževnosti i kriza očinstva jedne od najvećih kriza današnjice, a na pitanje može li se promijeniti svijest da se mladost shvaća kao vrijeme koje treba proživjeti pa tek onda stupiti u brak, kazao je da može.

Nažalost, nemali broj naših momaka izgleda nezrelo, razmaženo, pa i u kasnim dvadesetim ponašaju se kao „mamaši“. Inače, među mladima vlada trend da je šteta rano se oženiti i udati jer mladost treba proživjeti. Tu svoju mladost proživljavaju u dugim i uglavnom nečednim vezama koje traju i do desetak godina. Evo primjera koji nam može osvijetliti kako izgleda to „proživljavanje“ mladosti u dugim vezama: Pita jedan momak svoga tek oženjenog prijatelja: „Kako ti je u braku?“ On mu odgovara: „Isto kao i prije braka.“ Ovim odgovorom jasno je dao do znanja da su se predbračni grijesi samo prelili u brak. Čast iznimkama koje potvrđuju pravilo da je predbračna čistoća najbolja priprema za sretan sakramentalni brak.

Pitate može li se išta promijeniti? Može. U spomenutom Dokumentu kaže se da priprava za bračni život počinje u djetinjstvu „ako se djeci ulijeva poštivanje prema svakoj istinskoj ljudskoj vrjednoti, ako se njeguje samopoštovanje i poštovanje prema drugima, ako ih se uči vladati samima sobom i u malim stvarima, ispravnoj uporabi vlastitih naklonosti, poštivanju osobe drugoga spola i, općenito, dostojanstva svakoga čovjeka“ (br. 27), rekao je don Krešo i kazao mnogi mladenci obred vjenčanja više doživljavaju na sentimentalnoj nego na voljnoj i duhovnoj razini.

Pet karakteristika skladnog braka

Naveo je razlog zbog kojeg su mladi danas “lijeni” i “kukavice” kada je brak u pitanju.

I psihološka nezrelost može biti uzrok lijenosti i kukavičluku. Ne može netko na vjenčanju „prionuti“ uz svoga partnera ako nije u stanju „ostaviti“ oca i majku, tj. presjeći pupčanu vrpcu ovisničke navezanosti na roditelje. Mi smo u psihologiji učili stupnjevitost ljudske zrelosti: Čovjek je najprije kao dijete ovisan o roditeljima, onda je kao punoljetan neovisan te potom treba postati međuovisan, tj. slobodan i sp/osoban združiti se sa srodnom dušom i osnovati brak i graditi svoju obitelj, kazao je don Krešo i dalje pojasnio što smatra skladnim kršćanskim brakom:

Prvo, da se osobe od djetinjstva osposobljavaju da vladaju sobom i da budu sp/osobne biti dar. Drugo, odgajati mlade od najranije dobi da je brak između muškarca i žene slika Božjeg zajedništva ljubavi te da je odraz i slika Kristove sebedarne ljubavi prema Crkvi –„Veliko otajstvo“ (usp. Ef 5,32). Četvrto, da znaju i da vjerom prihvaćaju da su bitne odlike crkvenoga braka: jednost, nerazrješivost, vjernost i otvorenost životu. Peto, da znaju da postoje četiri bitne zadaće braka i obitelji: 1) Stvaranje zajednice osoba; 2) Služenje životu; 3) Sudjelovanje u razvoju društva; 4) Sudjelovanje u životu i poslanju Crkve (v. FC 17). Eto pet ključnih stvari. To je ženidbeni itinerarij za odlikaše koji žele da im brak i obitelj budu prava „kućna Crkva“ (LG 11).