Nedavno iskustvo ponukalo me na razmišljanje o vrstama naših radnika u Njemačkoj, kao i o cijelom spektru društveno-psiholoških čimbenika i promjena s kojima se jedan emigrant suočava, ovisno o njegovom profilu. Dobila sam dojam da se na našim prostorima o tim stvarima ne priča i da se uporno ponavlja isti, apstraktni scenarij u kojem je “netko otišao, dobro mu je i ne vraća se”.
Iskustvo koje me zapravo najviše pogodilo na neki način započelo je od televizora. Naime, odlučili smo prodati stari TV preko ovih novih oglasa na Facebooku i javio nam se “naš” čovjek. Spomenuo je da živi u drugom gradu i da nema auto, a da bi htio vidjeti televizor uživo prije nego što ga kupi. Odlučili smo otići do njega i odvezli se do adrese koju nam je dao.
Četvrt u kojoj smo završili izgledala je poput geta. Zgrade su bile oronule i stare, osjećao se neugodan miris, a okolo je sve bilo puno birtija i kockarnica.
“Obećana zemlja, ha?” nasmijali smo se među sobom.
Prišao nam je čovjek u blještavo bijelim tenisicama Adidas, ugodno popunjen, u 40-ima. Pružio je ruku i predstavio se, izgledajući jako nervozno. Htio nas je odvesti do stana njegovog prijatelja jer se njegov “preuređuje”, no nije ga mogao pronaći.
“A ništa, idemo do mene”, nelagodno je rekao.
Ušli smo u zgradu i neugodan miris koji smo osjetili postao je još gori. Stepenice su bile stare i oštećene, neki stanovi nisu imali ni vrata na ulazu, a čule su se bušilice, lupanje, dječji plač i vika u kojoj je odzvanjao uglavnom balkanski govor. Došli smo do njegovog kata i otvorio je vrata.
“Ovo je samo privremeno…”
Pred nama se prostro prizor sobe s tri kreveta na kat. S njim su živjela još tri dečka, svaki sjedeći na svom krevetu i tipkajući po mobitelu. Pod se nije vidio od silnih vrećica iz supermarketa i šoping centara. Na prozoru je stajala pepeljara, a ispod njega prazne boce piva. Osjećao se miris cigareta i znoja.
“Ovo je samo privremeno”, rekao je. “Par dana”, dodao je.
“Ili par mjeseci”, ubacio se njegov nešto iskreniji cimer i nasmijao.
“Šef je kupio ovu zgradu i trebao bi je preurediti”, rekli su.
Uočila sam kutije s dječjim tenisicama, igračke s etiketama i tek kupljenu robu. TV je savršeno radio. Kupio ga je i mi smo otišli.
Nisam uspjela doznati je li njegov šef “naš” ili Nijemac, ali u svakom slučaju čovjek nije lud. Ima firmu u kojoj ima posla, dovlači jeftinu radnu snagu i smješta ih u svoju zgradu gdje dobivaju prijavljenu adresu. Neki od tih radnika neće se sramiti uvjeta u kojima žive, svjesni da se pokušavaju izboriti za neki bolji život u budućnosti, dok će se neki skrivati iza novih tenisica Adidas i novog iPhonea, govoreći susjedima u rodnom kraju da je sve bajno i ne spominjući uvjete u kojima žive.
Nisam mogla ne pomisliti koliko je obećana zemlja za ove ljude zaista obećana. Ili kako će ovaj muškarac nakon nekoliko mjeseci doći doma s vrećicama najnovije odjeće, igračaka, mobitelom i svim ostalim cool stvarima kojima će se njegovi klinci hvaliti u školi, susjedima će izgledati imućno, dok će se on stiskati u zadimljenoj sobi s još tri nepoznata muškarca.
“Po noći kad ležim u krevetu stišćem nokte u dlanove”
S jedne strane mogu razumjeti njihovu potrebu za sakrivanjem ili uljepšavanjem istine, jer zašto bi dali to zadovoljstvo onim zlobnicima iz susjedstva koji uvijek imaju nešto za reći? No izreka da nikad ništa nije onako kako izgleda u ovom je trenutku dobila vrlo jasnu manifestaciju.
Primijetila sam da je jedan dio ovih radnika zadovoljan ovakvom situacijom i ne razmišlja o poboljšanju uvjeta života u budućnosti. Oni će sljedećih dvadeset godina ostati na istom, osnovnom znanju njemačkog jezika i bit će im dovoljan i posao koji rade i novci koje zarađuju. I to je sasvim ok, ako su oni zadovoljni s tim.
Ipak, postoje i oni kojima je život u ovakvim uvjetima samo privremeno rješenje dok ne nauče bolje jezik i stanu na noge. Tako sam upoznala i ljude, neke s diplomom, neke bez nje, koji rade kao pomoćnici u proizvodnji, sobari, vrtlari, kuhari i u isto vrijeme dalje se usavršavaju, uče jezik i školuju. Oni znaju da je to sve privremeno i puštaju druge da pričaju, druge koji će ih vjerojatno za koju godinu nazvati i pitati postoji li koje mjesto za njih u firmi u kojoj će jednog dana završiti.
Onda je tu i slučaj u kojem obitelj dođe za jednom osobom koja se tu smjestila. Dok su oni financijski ipak sigurniji, počinju se javljati problemi više psihološko-sociološke prirode. Nedostaju im prijatelji, cijelo vrijeme posvećuju prilagodbi novoj okolini, uče jezik i traže svoje mjesto – potraga koja psihički može biti itekako iscrpljujuća.
“Imam taj tik, po noći kad ležim u krevetu stišćem nokte u dlanove. Kad krenem razmišljati o budućnosti, jesam li dobro odlučila, što ću raditi, gdje ću završiti, što će biti sa mnom”, rekla je žena jednog emigranta koja mu se tek nedavno pridružila u obećanoj zemlji. Visokoobrazovana, koja je imala i karijeru i relativno dobar posao doma, ali nije vidjela daljnje napredovanje u toj okolini. To su neke osobne borbe o kojima malo tko priča, uglavnom zbog straha da bi naišli na osude i nerazumijevanje.
Onda postoje i visokoobrazovani stručnjaci – najveći “sretnici”. Neke od njih su tvrtke dovukle ovdje s iznadprosječnom plaćom, osigurali im luksuzan smještaj, platili agenciju da im pomogne oko sve papirologije i izazova s kojima se mogu susresti u novoj zemlji. Njima znanje njemačkog i nije toliko nužno, na poslu se većinom sporazumijevaju na engleskom, imaju normalno radno vrijeme, slobodne vikende, plaćenu mjesečnu avionsku kartu za doma, službeni auto, plaćen smještaj i zapravo sve što zarade ostaje im kao džeparac. Ali ni o tome se ne priča baš, jer se malo ljudi može s takvom osobom poistovjetiti.
Veliki je to pritisak ponekad, ako niste traženi stručnjak, dobar programer ili doktor. Jer ne radi se tu samo o poslu. Svi koji žele više od života u inozemstvu, napredovati i pomaknuti se s mjesta, prolaze kroz cijeli proces preispitivanja i spoznaje da će se morati još dobro pomučiti da bi došli do mjesta na kojem žele biti. A takvi koji su već neko vrijeme ovdje znaju da je obećana zemlja obećana samo za one koji su spremni puno raditi. A neki i živjeti s tri muškarca u jednoj sobi.
Alisa Kekić / index.hr
32 komentara
Dragi ili draga moja koja si ovo napisala:
“ Zapitaš li se ikada, ako ti otac ili majka nisu pričali, kako je njima bilo kad su došli prvu godinu u Njemačku? Moj otac je došao u Njemačku 1969 kao 19-godišnjak. Spavao je u kontejneru 4×5 m sa još 5 naših baustelaca, radio je na bausteli i jeo konzerve i tako 3 godine dok nije stao na noge pa se oženio, našao stan i doveo ženu, moju majku u Njemačku i dobio je mene i moga brata i sestru… i sad ti koja si ili koji si u Njemačkoj i kojima su roditelji kao i meni prošli isto ono sto sad prolaze naši ljudi koji dodju ovamo, ti imaš šta reci? Ova ti je priča šuplja. Naravno da se ljudi muče i snalaze kao i prije samo da bi svojoj djeci učinili lakši i bolji život kao sto su naši roditelji meni i tebi učinili i olakšali… ne rugaj se i ne pričaj nešto sto je logično i normalno… Ljudi, stisnite zube, mislite na svoju djecu i obitelj i dodjite ovamo i ako ništa probajte kako je ovde. Sretno Vam i čuvajte se…
Otisa san u nimacku zivin u podrumu jeden ranu za kerenja i macke al san diga kredit za novi mercedes kad buden dolazija kuci na lito da se mogu pravit vazan radin od jutra do prikosutra al nima veze
Kao da je u Hercegovini bajno
Cemu stalna polemika o Njemackoj i pusti tekstovi ovako je onako je,pa ljudi moji neka svatko sebi odluci gdje mu je bolje.Nekome je bolje ovdje ,nekome u Njemackoj,suvisno je iz dana u dan potezati jednu te istu temu dok u sustini postoje mnogo veci problemi o kojima nitko ne prica
Sposobni ostaju, nesposobni idu
Najbolji svatovi u Ercegovini, seljački folklor
Sta ste vi mislili,ovamo dotakli dno zivota,mislili tamo ceka nas Svabo s trosobnim stanom,plata da se moze ustedit od nje 1000 eura,kako da ne.Jos svi dodju tamo,sta znas radit,pa eto ja bi radijo svasta,u biti u Hercegovini sam vecinom radij,znam ispunit sistem na kladionici.
Podobni ostaju, nepodobni idu
ne serite novinari
Politički podobni, a ne sposobni, ostaju, a politički nepodobni odlaze.
Ma dajte okanite se više Njemačke. Neka ide kome se ide, neka ostaje kome se ostaje i točka.
dk “bravoooooooo”
PA ako čovjek djeli sobu s još dvojicom gdje je tu problem… Ima pravo izbora. Jedna poznanica reče:”a zašto bih ja plaćala zidove u kojima samo prespavam!”
Dakle ili plaćao zidove u kojima samo prespavam ili stan u kojem također samo prespavam… Ogromna je razlika između 200€ ili 800€ pa na više €.
Ima ljudi koji rade u smjenama, njih 10 iznajmljivali su jedan stan. Pet ih je radilo a drugih 5 je spavalo.. Sve da bi ustedili novce… I gdje je tu sad neki problem ako im paše nek izvole…
Neradnik- tako je svaka cast..ljudi za pocetak u Njemackoj imaju kao prvo dobre financije znaci svi su obezbjedjeni ..kao drugo svak svoju sudbinu kroji netko ce napredovat i ic dalje a netko ce ono sta stekne prokockat..itd…uglavnom bolje se zivi nego igdje ..nije lako otic iz svoje kuce al ko ima djecu radi njihove buducnosti…
A neka kupi doli adidas i novi telefon…mos mislit sve po karitasima oda..😂
Puna hercegovina bijesnih auta i kuća
Ti Boga mi neznas sta pricas. Otisli su sposobni ljudi koji vjeruju u sebe i bolju buducnost. A vi sposobni sto ostajete ne serite vise po nama sto nam je dokurcilo radit od jutra do sutra za kurcevo zdravlje.
Ne prdite više ko kome smeta diće da živi naši mas političari sele nek proba ko ima volju ako ide ide ako ne zna dimu je kuća da se vrati
Kome se ide NEK ide
A razumim je i ovde je teško sa ovim
U Posušju natrpali u urlikom imadu vise radnika nego kvadrata svi trpaju svoje
U Boksitu ima čak i penzionera
U vodovodu da i ne govoriš
U Elektri ajme majko
A u privatnika pola je ok su pola ajme majko
Niko nije otisa od bisa teško je slušati godinama demagoge
Ja nisam otisa jer mi je velika familija a da sam sam otisabi
Teško je gledat nepravdu da moja žena nemoze radit a druga baba propa joj butig ona može naravno ona je nečista od nekog prošlog gradonačelnika
A zapošljavaju i ovi HDZ ovci isto
U svim ovim firmama je ko košnica
Sramota sramota sramota
Moj pokojni caca i stric su otisli krajem sezdesetih i nije im bilo nimalo bajno.spava li su u baraci dobro se sjecam njihove price kaze po cjeli dan radis a navecer dodes u praznu hladnu baraku ako mislis sto pojest moras sam napravit.Oni nisu imali drugog izbora jer su bili bez oca koji je nestao vjerovatno zavrsio na blajburgu.tako je i danas ta nece otic sin od nekog guzonje nego od sirotinje.sad idu u njemacku oni sto su ratovali a ostaju oni sto su u ratu bili u njemackoj jer svaki ima dobar posao.
Ima 20 godina sam otisa od kuce i nije mi zao nikad nisam diga euro kredita zivim zivot kakav sam zamislja.Imam dovoljno da mogu doc tri puta godisje kuci, vozim pristojan auto i pravim kucu u nasoj vukojebini.Doli sam bio u ratu i nista nisam trazio a nisu mi nista nudili.Udba bila sinovi im kolo vode.Jadni ti smo mi.
A u njemackoj je lipo i ima posla.
Ja jedva čekam izbore da ponovo glasam za Covica da nas bude vise u Minchenu
Odj….. više s tom pacenickom ljubomorom,pojest cete se zivi. Okanite se ljudi više,živite svoj život
Sto je pjesnik htio reci,taman ko da ovdje nije tako.Treba se samo okrenit oko sebe.Nikada nije bilo lako otici ,a danas je ipak lakse nego prije kad se islo ,suvisno je nabrajati kako je bilo.Ljudi idu pa sta ako im se poklope kazaljke dobro.Ako se nemoze ta uvik ih cekaju kuci oni koji ih vole.Nisu s ulice otisli imaju svoje domove kakvi god jesu.Da nije zalosno jest al evo zapitajte se od bivsih komunista i udbasa malo ih je sto im djeca nisu na drzavnim poslovima ili u nasim boljim firmama da ne imenujem.Okanite se ljudi i gledajte svoja posla.
Da svaka suša moze komentirati to mi je jasno no!, da svaka suša moze pisati, to moze samo kod nas.
Par vijesti ispod imate obavijest,, stradao covjek molimo pomoc?? Treba li spominjat svakodnevne druge oglase,, pomozite u lijecenju??????
Nek mi ova pametnica ili ovi nas portal nadje slicnu obavijest na recimo Njemackim portalima? Tko ovdje kome puši?🤗
U Njemackoj se moze lagodno zivit..otic kuci..na odmor di ga volja..imat sve…a doli nas narod nabije cale i ispija kavu povazdan i komentarise sta di ko radi..dodje kuci nema sta poist…il ovi sta rade ko kenjci na dnevnici dodju u kladionicu izgube na bingu i tako ajmo jojvo nanovo…
netko, znam te ko si di zivis i sta radis
Seres stabi vamo radio,neserite zar nevidite gdje zivite,u kakvom okruzenju od kuca I zraka se ne zivi
Jos da dodam netko je u pravu to je sve istina
Tako je oko.
Hercegovina=primitivizam
Koliko vidim najviše odlaze oni koji nemaju šta izgubit i ne nadaju se ničemu jer nemaju nekakvo znanje iz srednje strukovne škole a nisu ni na faks išli a jezik im ni ne treba da znaju, oni samo imaju M… za otići a dok ovi koji su isli na faks ili se trude i nastoje savršavati u bilo čemu a nemaju faks nisu otisli jer misle ajd bit će bolje, a ta još treća opcija ljudi koji znaju jezik, a neki su stručnjaci ti su imali i ovdje posao al idu naravno negdje gdje su više priznatiji i za veću plaću ako ništa bar penziju steći. Jer kada dođeš u naše klubove vanka vidiš iste te ljude kojima je bilo i ovdje bitno imati auto bjesno, felge dobre i da je obučeno da mu ili joj se dive ona nosi guess a ovdje joj mater nema za kruha, tako odlaziti će kome se bude išlo bez obzira na profil ljudi a najčešće jer se nema izbora.