Iako politička situacija u BiH nije baš za pohvaliti se i mnoge stvari ne štimaju, a nužnost življenja su stalni kompromisi, ohrabruju statistički podaci o uzletu gospodarstva i rastu BDP-a od 3 posto. S druge strane imamo stalni financijsko ‘represivni’ aranžman MMF-a i država se zadužuje po njihovim uvjetima i pravilima koja zahtijevaju sveobuhvatne reforme i promjene ponajviše u državnim institucijama pa u svoj toj političko ekonomskoj zbrci vladaju nelogičnost i apsurdi. Neshvatljivo zvuči podatak da se mirovine sve teže isplaćuju sa velikim zakašnjenjem a rast BDP-a je ništa manje od impresivnog. Tu su i najave rasta od 15 posto u sljedeće tri godine…
Ako uzmemo sve te statistike u obzir pa i s rezervom, ipak država čini malo na gospodarskom uzletu koji nije nemoguć kad bi se stvari posložile, prepoznale inicijative, osjetile potrebe kao i šanse na tržištu. Međutim malo je onih koji su spremni početi raditi na dobrobiti naroda, Vlada donosi zakone koji se teško implementiraju u stvarnost. Ovih dana smo svjedoci da je ponovno krenuo izvoz mesa u Tursku koji nam je omogućila ta država kao pomoć nakon katastrofalnih poplava u Bosni prije tri godine. Cijela stvar je bila stala zbog neodgovornosti pojedinaca koji su pokušali prevariti i izigrati sklopljeni sporazum uvozom većih količina mesa koje su završavale u Turskoj. Trenutna situacija je puno bolja, izvoz je nastavljen a država s Turskom nastoji ispregovarati dugotrajni izvoz od po 15 000 tona na godišnjoj razini. Naravno, to je dobra inicijativa vlasti koja bi u slučaju pristanka Turske ponovno donijela i određene probleme proizvođačima izvoznicima jer nemaju kapacitet za tolike količine. Prioritetno bi bilo imati garancije za dugogodišnji izvoz ali i pomoć novim farmerima bez kojih ne bi mogli proizvoditi te možda ugovorene količine mesa.
To puno košta. Treba nabaviti junad, trebaju objekti. U jedan objekt sa 300 junadi treba uložiti 300.000 do 400.000 KM. Ima ljudi koji bi ulagali, ali moraju znati projekcije za deset godina da ne gube novac. Država mora iskoristiti ovu pruženu priliku i pokrenuti se iz birokratskih ureda u pravom smjeru. Ako bi bio postignut sporazum s Turskom o dugogodišnjem izvozu mesa to bi značilo da država treba garantirati da naši proizvođači odnosno farmeri mogu imati te potrebne količine za izvoz, što dalje implicira da je potrebno uključiti i bankarski sektor kao kreditore budućih farmera.
Apsurdno zvuči činjenica da netko želi naše proizvode, u ovom slučaju meso, a da mi nemamo dovoljnu količinu premda imamo pašnjake za milijune goveda. To je stvar države i njezinih političkih lidera koji nikako ne smiju propustiti ovu šansu ali i još neke koje su dosta aktualne. Što će učiniti i koliko im je stalo vidjet će se.