Kako Imoćane najčešće obavija predrasuda da su vaki, naki, zeznit’, privarit’, okoristit’ se i slični glagoli s loše strane snalažljivosti, evo jedna istinita priča, baš prava imotska, za buroviti ponediljak.
Lažni stereotip kako je pošteni Imoćanin ustvari oksimoron, ove ture se pobija vrlo lako.
Priča je tipična za Imoćane, jer mi znamo kakav nam je pravac, a ako netko sa strane pročita ove retke, ugodno će se iznenaditi. I ako pomisli, pa i nisu ti vlaji tako loši, ovaj dan je dobio smisao.
Dakle, ima jedan pajdo, zove se Zlatko Blažević. I k’o što je puno pajda u Imotskom, danas (umisto da načme 100 eura) Zlatko ode na bankomat, tipka, dvije tri i 1000 kuna na izvolite. Zabavljen ‘ko zna kakvim mislima, napusti bankomat i iljadarku.
Tu priča dobiva zaplet. Pojavljuje se Jozo Bugarić, kasnije saznajemo Jozo čovik, poštenjačina. Uzima novac i ostavlja papir sa svojim brojem, imenom i prezimenom.
Zlatko, svjestan da je ostao bez tisuću kuna, krene se raspitivati tko je bio poslije njega na bankomatu. Broj, ime i prezime i koji kilometar dalje od njegove kuće, u Runoviću čeka gospodin koji itekako zaslužuje ove retke.
I ne samo da je vratio novac, Jozo je Zlatka počastio, a zlobnicima dokazao kako onu zločestu ljudi smo, nismo Imoćani, mogu obisit’ mačku o rep.
Jer, eno čovik i po’ čeka nas u Runoviću, a poštenje, barem u našem malom mistu, nikako nije stvar prošlosti.
Sritnete li Jozu Bugarića, počastite ga pićem, osvitla’ nam dični imotski obraz pa nek’ se zna kakav svit u Imotskom živi.
Imotskenovine.hr