Josipa Maras, tada Brkić, rođena u Ljubuškom, 4. prosinca 1987., diplomirala je u siječnju 2012. godine na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, smjer Dizajn.
Održala je brojne izložbe, a reportažu o njoj nedavno je objavio hrvatski Journal.hr koju prenosimo u cijelosti.
Tračak dječje iskrenosti, zaigranosti i vjere u uspjeh, zajednička je crta svih gostiju moje kolumne, a to je ono što i ja s njima dijelim – vjerojatno ih zato i želim bolje upoznati i predstaviti.
Na svoje goste naletim najčešće sasvim slučajno, pa sam tako u istraživanju detalja za dječju sobu naišla na grafičku dizajnericu Josipu Maras i njezin brend Marastracije by Josipa. Prekrasne ilustracije začinjene duhovitim natpisima za svaki kutak u stanu. Lijepo, kreativno i jaaako simpatično – ima li bolje kombinacije za osvježiti zidove? Mene osvojio poster sa džezvicom kave i natpisom “Kod mene ti je kava uvijek pristavljena” jer me podsjetio na djetinjstvo i baku… Mislim da se baš tim duhovitim natpisima Josipa i njezine Marastracije izdvajaju iz mnoštva, dobivaju taj finalni touch iliti osobni pečat koji se naposljetku očitava u vašem prostoru.
Josipa mi je pristavila kavu i upoznala me sa sobom i svojim radom, nadam se da ću vam fotkama uspjeti prenijeti barem djelić onoga čime me osvojila.
Što si htjela biti kada odrasteš?
Nakon što sam shvatila da nisam neki knjiški moljac, da su mi i lektire previše stresne te da tim putem nikad neću doći do estetskog kirurga, smirenje od poražavajućih činjenica pronalazila sam u bojicama.
Kao jako mala pokazivala sam veliki interes prema crtanju, tada je moj djed bio najveći kolekcionar, pa čak i dan danas postoje ostaci te kolekcije negdje među neiskorištenim lijekovima za tlak i srce u kožnom koferu. Ta ljubav prema crtanju prati me cijeli život i vrlo sam sretna i zahvalna roditeljima koji su to podržavali i cijelo se vrijeme trudili da nađem zanimanje gdje ću to moći iskoristiti.
Kad si upisala fakultet kakva su bila očekivanja, a što te dočekalo?
Upisala sam Grafički fakultet, smjer dizajn u Zagrebu i završila u roku. Ne zato što sam zavoljela knjigu, nego što sam se stvarno bojala tatinih prijetnji da će mi kupiti ovce ako ne budem učila. (smijeh)
Faks je bio odličan, tople preporuke svima koji vole crtati, stvarati i gubiti vid na kompjuteru. Odmah nakon faksa sam odmah dobila posao u struci u odličnoj firmi, sa super uvjetima, ugovorom na neodređeno, ali uz sve te prednosti i pogodnosti, meni je kronično nedostajalo moje stvaranje. Nakon 15 godina bavljenja slikarstvom, pokrenula sam vlastitu liniju ilustracija koja je bila spoj struke i hobija. U svemu tome sam postala mama po prvi put i povratak s porodiljnog odlučila dodatno zapapriti davanjem otkaza i samostalnim kretanjem u poduzetničke vode.
Koji je bio taj prijelomni trenutak kada si shvatila da si ipak dobro odlučila i da ideš u dobrom smjeru?
Kada imaš jasan cilj i viziju što bi radio sada kada si stvarno narastao, onda nema trenutaka da se pitaš ima li drugog smjera. Jednostavno znaš. Kao ono kad po glazbi u pozadini znaš da je Esmeralda našla ljubav svog života.
Koje su prednosti, a koje mane kada si sam svoj gazda? Kako usklađuješ sve s majčinstvom?
Prednosti je jaaako puno. Prva – ponedjeljak. Nema stresa što si se ugojio za vikend pa opet moraš furat Dalaj Lama stil jer ne staneš ni u jedne traperice. Ne smeta ti jugo, ni kiša. Dapače, puno su ljepši kad ih naspavan gledaš iz uredskih krovnih prozora u pidžami i ogrtaču. Puno kvaliteniji život je u ovom scenariju. Sama si organiziram radni dan, ne mora nužno početi u 8:00 i završiti u 16:00, puno je više dana kada su radni sati dok mirno spava pošten svijet. Ne gubim vrijeme na prijevoz, više ne znam kakva je gužva na Slavonskoj i ne sekiraju me radovi ni zastoji.
A majčinstvo uz sve to za sada odlično funkcionira. Pavla isto jako dobro osjeti prednosti kad ju ne moramo buditi rano ujutro da bi je vodili u vrtić. Imamo odličnu tetu čuvalicu s kojom je sve dodatno lakše. Identitet joj čuvam kao tajnu Coca Cole, da mi je netko ne bi regrutirao.
Ja u Zagrebu nisam sama, pored muža koji također ima specifičan posao i neizmjerna je podrška u svemu, tu su mi i sestre. I ovaj put koristim javne kanale da predložim vladi RH da u zakon o porodiljnom dopustu uvedu i mogućnost korištenja istog za tetke.
Kako je nastala tvoja ideja s natpisima?
Ono što mi je uvijek nedostajalo u slikarstvu je poruka koja vrlo često ne bi doprla do svakog tko bi gledao sliku. Nekako nisam imala hrabrosti da na konje koje bih crtala satima napišem “svak o svom brašnu”. Zato jer sam bila dosta opterećena viđenim radovima i ni jedan nije bio “išaran” slovima već samo besprijekorno nacrtan. Na nagovor jedne kreativne i divne cure iz mog rodnog Ljubuškog, napravila sam liniju svojih slikarskih djela u obliku limitiranih artprinteva kojoj je bio cilj zadržati kvalitetu izrade i vrijednost umjetničkog djela i time doći do šire mase. Kako su to u početku bili moji radovi koje sam u prvoj fazi crtala suhim pastelom ili akrilikom te naknadno grafički obrađivala, počela sam ubacivati rečenice koje su me natjerale da uzmem papir i bojice u ruke. Odlična stvar kod digitalizacije je “undo”, ne moraš više, u slučaju da si gadno unakazio sliku, glumiti da si Jordan i pokušavati pogoditi koš. Undo je jedan od boljih projekata čovječanstva.
Odakle crpiš ideje za natpise?
Ideje crpim od svega i svakoga! Toliko je divnih i karizmatičnih ljudi u zemlji u kojoj živimo da prije mislim da će nam nestati javni dug nego taj duh. I radi takvih ljudi ostavljaš fildžan viška i kuhaš kavu u bilo koje doba dana, bez izgovora da si “oprao aparat”. Otuda i natpis “Kod mene ti je kava uvijek pristavljena” na takve ljude sam mislila.
Koliko su društvene mreže odigrale ulogu u tvom životu i pomogle ti da razviješ svoj posao?
Svatko je stvoren za nešto. Koliko sam dobila talenta za crtanje, toliko ga nemam za trgovinu. Da sam ja morala 90-ih švercati farmerke i kazete, bila bih kruha gladna. Sreća da postoje Zuckerberg, Systrom i ostali genijalci koji su nam omogućili da svatko osposobi mini trgovca u sebi i tako omogući velikom broju mladih ljudi da naprave posao i zarade kruh od onog što stvarno vole.
Na kakve probleme nailaziš u svom poslu, a što voliš više od svega?
Još uvijek se nisam susrela s nekim velikim i teže rješivim problemima. Ne mogu se žaliti ni na vladu i ni državu. Čak mi se nekad čini da previše kukamo, a nismo svjesni koliko nam je super. Toliko je beneficija u ovoj državi, a nikad ih ne hvalimo već samo kudimo ono što ne valja. Nigdje nije savršeno, osim u našim glavama. Trebali bi svi malo otići na zapad i vidjeti pravi kapitalizam i što znači ne imati porodiljni dopust, imati 10 dana godišnjeg ili živjeti u Bosni i boriti se s birokracijom.
Što bi poručila mladim ljudima koji se još traže i nisu dovoljno hrabri osloniti se na svoj talent i krenuti u novu avanturu?
Teško mi je govoriti nekome što bi trebao napraviti i tvrditi da je svima moguće raditi kao meni. Da se ne lažemo, iza mog velikog truda i talenta koji je eventualno prisutan, stoji i moj muž koji mi daje sigurnost da će svake režije biti plaćene i što bezbrižno prebacujem na 24kitchen dok najavljuju poskupljenja struje.
Sretna sam što još ni jedan mjesec nisam požalila što sam napustila sigurnu plaću, ali i kada čovjek nema egzistencijalni strah, ta bezbrižnost se itekako osjeti u poslu i daje ti isto što i Red Bull.
Kao svaki put, i ovaj razgovor završavamo s jednom porukom…
Kada nađeš posao kojeg voliš, nikada u životu nećeš morati raditi.
