Ovaj Hercegovac iz okolice Gruda još je za života postao živa legenda među hrvatskim pukom s obje strane tursko-austrijske granice.
Bilo je to doba slabljenja Turskog carstva što je uzrokovalo velika ugnjetavanja kršćanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Stoga su hajduci koji su napadali turske karavane i posade bili narodni junaci.
Suđenje Andrijici Šimiću je bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji.
Imao je brata i pet sestara, a u djetinjstvu deset godina je radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. Kad je odlučio postati hajduk turske karavane, trgovce i kiridžije napadao je najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata njegova pećina koja se po njemu zove Šimića pećina.
Nekada je išao i do Kupresa, Glamoča, Tomislavgrada, Mostara, pa čak i Sarajeva i Travnika.
Bio je neuhvatljiv i stoga je kad je umro nastalo je veselje među bosanskim i hercegovačkim muslimanima.
Većinom se skrivao na Dinari s vrličkim hajducima Petkovićem, Burilom, Ćorićem i Dražićem.
Nakon što je dugo uspijevao umaći i turskim i austrijskim vlastima, uhićen je 14. siječnja 1871. u kući obitelji Garčevih koja ga je izdala, dok su preostali članovi njegove družine uhićeni u zaselku Prodani kod Zagvozda.
Suđenje Andrijici Šimiću bila je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koga dalmatinski suci većinom nisu poznavali.
Hrvatski jezik se pokazao vrlo dobrim za sudske procese. Šimić je osuđen na doživotni zatvor, dok su Sekulović i Lončar osuđeni na smrt, a kasnije pomilovani na doživotnu robiju. Ostali su osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Kaznu su služili u Kopru.
Šimić i njegova rodbina šalju više molbi za njegovo pomilovanje, ali sve su odbijene. Tek Šimićeva molba koju je podnio vjerojatno početkom svibnja 1901., biva uslišana.
I tako Andrijica Šimić nakon 31 godinu robije, 17. prosinca 1901. dolazi brodom u Split gdje ga na rivi čeka masa oduševljenog svijeta. Svatko hoće vidjeti živu legendu. Šimić tada obilazi hrvatski puk po cijeloj Dalmaciji te po Bosni i Hercegovini. Hrvati ga oduševljeno dočekuju, časte i dive se narodnom junaku.
Dana 5. veljače 1905. dolazi u selo Runoviće gdje umire.
Pokapaju ga u grob Mrkonjića-Šimića iz Zmijavaca, koji se nalazi tik do groba Ante Garca, glavnog organizatora njegova uhićenja 1871.
Andrijica i fra Srećko Granić
Ono što karakterizira sve ovdašnje legende, nije zaobišlo ni hajduka Andrijicu. Posebno je zanimljiva priča o njegovoj luli koja je preživjela svakakve nevolje i koja je dan danas živa!
Lulu smo pronašli u malom selu nadomak Rakitna, kod Stipana Vukoje – Suve. On nam je lako i objasnio kako je Lula dospjela kod njega.
Pokojni fratar fra Srećko Granić, koji je 1997 umro i pokopan na Humcu, pronašao je lulu u okolici Gruda, istu je dao svom prvom rođaku, Mati Vukoji, Suvinom ocu.
“Kad su Granića odveli u zatvor, zbog njegovih izrazitih antikomunističkih stavova, lulu je dao na čuvanje svom rođaku, mom ćaći”, prisjeća se Suvo i nastavlja:
“Nakon izlaska iz zatvora, Granić se sjetio lule i istu je tražio nazad, ali se moj ćaća nije mogao sjetit i rekao je rođaku da ne zna gdje je lula, pokoj im duši obojici”, uz smješak nam prepričava Suvo.
Putovala je svuda
Suvo kaže da je lula putovala svuda i na kraju završila kod njega. “Moj šura ju je odnio u Ameriku kad je pobjegao tamo sedamdesetih godina, nije htio ići u JNA, pa je pobjegao. Uzori su mu bili Andrijica i Mijat pa je u Texas odnio i lulu i hvalio se tamošnjim rendžerima kako je i hrvatski narod u prošlosti imao svoje junake”, tvrdi Suvo.
Nakon što je devedesetih godina ponovno mogao doći kući, šurjak je lulu vratio i zezao Suvu.
“Mate nije dočekao da se vrati nazad, al ja tebi vraćam lulu sad”, rekao je tada šurjak Suvi.
Od tada, lula hajduka Andrijice nalazi se u Suvinoj obiteljskoj kući u Rakitnu.
Mi smo iskušali i još uvijek se može pušit iz nje.
Dnevnik.ba