FOTO: Promocija knjige Filipa Pešorde održana u Širokom Brijegu

U utorak je u Gradskoj knjižnici Široki Brijeg održana promocija knjige „Koliko traje jedno zauvijek“, autora Filipa Pešorde.

Predstavljači knjige bile su književnica Marija Lovrić, autorica 4 knjige i Sanijela Matković, autorica 21 knjige.

Ovo je Filipov roman prvijenac i prva promocija knjige.

Promociju su organizirali Zajednica Pleter i PR agencija Smart u sklopu manifestacije Mjeseca knjige.

Promocija je bila jednom riječju savršena. Emocije i uzbuđenje su bile na vrhuncu.

Filip je mladi autor, ali u njegovom djelu se nalazi par formulacija koje priliče pravim, zrelim književnicima.

Filip nas je također počastio svojom pjesmom Lorka. Pjesmu možete naći u našoj galeriji fotografija.

Na promociji je bilo 70-ak gostiju i svi su bili oduševljeni atmosferom i pozitivnom energijom koju je nosila sama promocija.

Književnica Marija Lovrić o knjizi:

„Kad sam rekao zauvijek, mislio sam zauvijek. Samo… Zauvijek što? Zauvijek s tobom ili zauvijek bez tebe?“

Već u prvoj rečenici vidimo jedno duboko razmišljanje i te prve rečenice uvijek su ključne, kad je u pitanju čitanje bilo kojeg romana.

Kada tek krenemo čitati ovaj roman autora Filipa Pešorde dobijemo dojam, ali samo na prvi pogled da je riječ o sretnoj i vječnoj ljubavi dvoje mladih, Jelene i Tina.

Dovoljni jedni drugom i zaljubljeni jedno u drugo, da uopće ne obraćaju pažnju na ostatak svijeta.

No, jesen je promijenila sve, kako autor opisuje „Jesenske dane sam volio provoditi u prirodi, promatrati tu posebnost, to šarenilo. Za kišnih dana volio sam sjediti uz prozor i gledati djelić one čarolije koju pruža.“

No, jedan trenutak mijenja sve. „Tog jesenskog dana bilo je nešto drugačije. Ne nisam sjedio uz prozor, nisam slušao jesensku kišu niti sam sjedio u prirodi i osluškivao jesen.“

Tog dana putevi Jelene i Tina, nisu više išli u jednom smjeru. Došlo je do rastanka, kojeg je Jelena inicirala, a od toga dana Tinov svijet se počeo lagano urušavati, poput kule od karata.

Autor Filip Pešorda svojim opisima jasno naglašava promjenu jednog dečka, čiji se svijet odjednom mijenja iz temelja, jer mora dalje bez one kojoj je dao svoju bezuvjetnu ljubav.

Opisi su jasni, kao slike, pa navodim jedan primjer:

„Ovi glasni jecaji paraju noćnu tišinu, kidaju okove ove mirne noći i one bivaju još bučnije. U desnom kutu sobe gori lampa laganom svjetlošću, tek toliko da otjera ove mračne sjene i osvjetli sobu.“

Kad se dogodi prekid nečegau čemu smo uživali, nečega zbog čega smo živjeli, dogodi se i promjeni puno toga u nama. Čini nam se kao da vrijeme stane, kao da više ništa neće biti isto. Tin, iako je znao da je bolestan ne želi ništa poduzeti jer smatra da je s gubitkom Jelene izgubio i pravo na život. Iako njegova ljubav prema Jeleni ostaje nepromjenjena, pa čak biva i veća. Ni nakon ponovog susreta, kad se i ne misleći, oprostio od Jelene dajući joj srebreni lančić s malim privjeskom ptice u letu.

No, paralelno onome što se događa s glavnim likom, s njegovom prijateljicom se događa isto. Često se dogodi da ono što mi preživljavamo s nekim, netko to isto proživljava s nama. Tu autor Pešorda opisuje osjećaje Tinove prijateljice Mie, koja baš kao što on voli svoju Jelenu, ona voli njega. Zbog saznanja da i dalje voli Jelenu, Mia okončava svoj život, a Tinu ostaje osjećaj krivice, jer nije mogao ništa promijeniti.

Ni slutio nije, da će samo nekoliko dana poslije i on završiti svoje ovozemaljsko putovanje. Time autor pokazuje da neke stvari u životu ne možemo predvidjeti, ma koliko mi to htjeli, te da uvijek postoji neka viša sila.

Tek kad je ostala bez Tina, Jelena shvaća da je imala ljubav života, te da je bez te iste ljubavi ostala. Jelena nastavlja život, pišući u žutu knjižicu i ostvarujući Tinovu posljednju želju, nastavlja život, putuje u Moskvu, čak pokušava krenuti u novu ljubav, ali onda se ponovno vraća u svoju samoću.

Pouka ovog romana mladog autora Filipa Pešorde jest da trebamo cijeniti to što imamo, da onima koje volimo posvetimo pažnju i vrijeme, jer nikad ne možemo znati što sutra nosi, a s druge strane i kad se sve promijeni i kad sve nestane, ono što ostaje jesu uspomene koje smo proveli zajedno, i one su te koje nam daju snagu da idemo dalje i nastavimo sa životom.

„Dragi moj,

Čini mi se da je ovo posljednje pismo koje ću ti napisati. Oprosti mi za sve one trenutke kad sam te zanemarila, kada sam zaboravila na tebe i na svoja obećanja. Oprosti što mi je netko drugi krao tvoje vrijeme. Sad se osjećam tako nemoćnom, više nemam snage ni pisati. A svakako, i ova moja… ne, naša žuta knjižica došalja je kraju. Ostala je samo jedna prazna stranica. Kad bi je barem ti mogao ispisati…Svakako ostavljam je praznu u nadi da ćeš je ti jednog dana ispisati.

Hvala ti za sve trenutke u kojima si bio moj oslonac. Čak i onda kad te nije bilo, vodio si me ovom žutom knjižicom. Hvala ti ljubavi.Sada je vrijeme da se ispuni obeanje koje sam ti dala. Napisala sam kraj. Vrijeme je da pročitam početak ove knjige. Dobro će mi doći da sada malo ja osluškujem tvoj glas, ono što si napisao kad nisi imao mene… Prepuštam se tvojim rijelima, zauvijek,

Tvoja jedina ljubav.

p.s. Volim te, ne brini za mene, šaljem ti zagrljaj…

Književnica Sanijela Matković, bazirala je se na kompletnu ličnost, te ga je opisala, kao mladog, perspektivnog, ambicioznog, inteligentnog pisca. Naglasila je da je Filip je divno odgojen dečko, te da se svi mladi trebaju ugledati na njega.

Izrazila je želju surađivati s njim na duge staze.

Nakon promocije upriličen je prigodan program s glazbom i čašicom razgovora i pokojim slatkim i slanim zalogajem.

Nadamo se da ćemo imati još puno Filipovih promocija.

sveoljepoti.com