FOTO: Završeni Šimićevi susreti 2020.: Nagrada Antun Branko Šimić dodijeljena Tomislavu Marijanu Bilosniću

Ma jaka pandemija nema sto.
Ne mozes od leseva proc. Sve pomri i “zarazeno”.

Ljubo nesto se blijed i upran sta je mora da sipa kuca na vrata

Ààaaaaa dogadjaja.Uzvanici e ovi stariji sve nobelovci.

Svi bi mi voljeli znati zasto ovi odrasli grle djecu a u skoli ih tjeraju da nose maske?

Lijep krajolik, lijep događaj…Pohvale djeci i njihovim profesorima.

Sramota – Ne mogu vjerovati da se u režiji Lovrića, bolje reći mutljaži, od odabira članova povjerenstva, do odluke o dodjeli nagrade Bilosniću, o čemu sam već pisao i ukazivao, nije Predsjedništvo postavilo drugačije, neću vjerovati kako su dio toga, i još k tomu, polazio fakultet u biografiji Bilosnića očitovalo se Sveučilište u Zadru, jedva je i Srednju školu završio, i iz nje je bio više puta izbacivan, laži i mutljaže. Samo me još interesira što je obećao Lovriću Fabijanu i još nekima zauzvrat. – Književnik Nikola Šimić Tonin

Radi potpune istine o nagrađenome (samo da se zna već godinama ne šaljem ništa za nagradu A. B. Š., moj djed Niko Šimić po kojem sam dobio ime iz te je loze Šimića – te me i osobno boli srozavanje ove nagrade)
T. M. BILOSNIĆ – JEDINI GENERAL BEZ VOJSKE

Ugodno sam iznenađen člankom „Zadar muze nikad nisu napuštale“, objavljenim u posljednjem broju „Zadarskog Regionala“ (br. 61. od 16. siječnja 2002., godine str. 47.), u kojem se biranim riječima piše o aktivnosti Samostalnog voda djelatnika u kulturi tijekom Domovinskog rata.
Tekst je prigodno pisan uz 10. godišnjicu manifestacije „Zadar zajedno“, održane u Zagrebu 12. i 13. siječnja 1992. godine u organizaciji Samostalnog voda djelatnika u kulturi, kao posebne postrojbe tadašnje HV.
Iz samog članka vidljiv je značaj aktivnosti Samostalnog voda u tim sudbonosnim vremenima. O tome govori i nazočnost visokih uzvanika i dužnosnika RH, uključujući i dr. Zvonimira Šeparovića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, kao i vodećih ljudi grada Zadra – gradonačelnika Ive Livljanića, zapovjednika Zapovjedništva Zadarskog sektora Josipa Tuličića, Ive Brzoje, Vice Proface i drugih, što se lijepo vidi na objavljenim fotografijama.
Naravno, u ime organizatora govorio je i zapovjednik Samostalnog voda djelatnika u kulturi Tomislav Marijan Bilosnić, prikladno odjeven u vojnu uniformu, kako je i priličilo tadašnjem trenutku, odnosno statusu zapovjednika jedne vojne postrojbe.
Rekao bih da je to bilo prvi put da je Zadar odista probio informativnu blokadu i „iz prve ruke“ obavijestio širu javnost, pa i svjetsku javnost, o tome što se zapravo događa u Zadru, demantirajući tadašnje glasine i kojekakve etikete koje su se pridijevale ovom lijepom i hrabrom gradu.
Uz predavanje „Rat i baština“, koje je održao prof. Miljenko Domjan, postavljena je i izložba fotografija ranjenog Zadra, te je prikazana video kazeta o razaranju grada Zadra, čiji su autori eminentni zadarski fotografi i video umjetnici, članovi Samostalnog voda (Zvonko Kucelin, Željko Karavida, Željko Maričić, Zvonko Karavida, Želimir Žura i drugi).
Odigrana je i predstava cabareta „Sklonište“, koji je djelovao unutar Samostalnog voda, inače prvog cabaret-ansambla u samostalnoj RH! O radu i hrabrosti tog ansambla govori i legendarni incident koji se dogodio na premijernoj predstavi cabareta (1991.). Tada je visoki predstavnik „Europskih promatrača“ javno protestirao i demonstrativno napustio izvedbu, „uvrijeđen“ istinom o njihovoj misiji koja je bila razotkrivena u predstavi cabareta. Da ironija bude veća, dotični gospodin je bio Francuz.
Članovi cabareta, zajedno s plesnim ansamblom Sanje Petrovski, te rock skupinom „Forum“, bili su redovni „gosti“ na prvim crtama bojišnice, bez obzira na ratne aktivnosti koje su se odvijale, a svi znamo što je to značilo našim borcima.
Članovi Samostalnog voda, autori su i izdavači ratne monografije „Zadar anno domini 1991“ u kojoj su prikazana razaranja grada i koju, i danas, naši političari dijele tijekom protokolarnih susreta, kao svjedočanstvo tog vremena.
Mogao bih ovako nabrajati mnoštvo djelatnosti koje su bile od velikog značaja u vremenu kad se „rat dobivao informacijom“ i kad je pred nama bio težak i trnovit put do priznanja samostalnosti RH.
O kvaliteti rada Samostalnog voda govori i informacija da je po našem modelu trebalo osnovati slične postrojbe u svim tadašnjim sektorima obrane u RH!
Inače, Samostalni vod djelatnika u kulturi službeno je osnovan po zapovijedi tadašnjeg zapovjednika Zapovjedništva zadarskog sektora Josipa Tuličića. Uz njegovu osobnu nazočnost, svečano osnivanje održano je u HKK Zadar uz mnoštvo uzvanika i postrojene članove voda. O tome postoji i TV i video zapis.
Nakon svega prije navedenog, možda ćete se upitati zašto navodim ovako „nevažan“ detalj kao što je osnivanje… U tome i leži „kvaka 22“ i razlog moga javljanja!
Naime, Samostalni vod djelatnika u kulturi službeno ne postoji! Preciznije, postoji zapovjednik Samostalnog voda, ali članovi postrojbe „ne postoje“! To je „fantomski vod“, koji se povremeno „ukazuje“, ovisno o „potrebi“!
Naime, nakon rasformiranja Samostalnog voda jedini kojem je od strane vojnih vlasti priznat „staž“ u postrojbi je zapovjednik Tomislav Marijan Bilosnić! Ostalim članovima nije priznato vrijeme provedeno u postrojbi, uz obrazloženje da nema dokumentacije o našem radu (sic!) i da se Samostalni vod službeno nigdje ne vodi kao dio tadašnjih oružanih snaga RH!
Budući da su svi aktivni članovi bili uredno registrirani, o čemu govore i vojne iskaznice koje posjedujemo i danas, pitamo se kako je to moguće? Napominjemo da smo potpisali službene dokumente o dragovoljnom pristupanju postrojbi 1. 11. 1991.!
Tijekom Domovinskog rata, a i mnogo puta nakon rata, pokušali smo riješiti problem i ukazati na apsurdnost takvog stanja. No, rečeno nam je da zapovjednik postrojbe mora donijeti službenu dokumentaciju Samostalnog voda i osobno posvjedočiti za aktivnosti svakog člana pojedinačno, što je razumljiv i uobičajen postupak.
Iako smo više puta razgovarali i zahtijevali od zapovjednika Tomislava Marijana Bilosnića da provede navedeni postupak, on to do dana današnjeg nije učinio!
Stoga ga javno pozivam da obavi svoju zapovjedničku dužnost i konačno doprinese službenom priznanju Samostalnog voda djelatnika u kulturi i vrati dignitet postrojbi, kao i ljudima koji su djelovali u njoj!
U protivnom, Tomislav Marijan Bilosnić ostat će zapamćen kao vjerojatno „jedini zapovjednik bez vojske“ u cijelim tadašnjim oružanim snagama RH, a objavljivanje ovakvih prigodnih članaka bit će čisto licemjerje.

Milan Miočić – Stošić, Narodni list, Reagiranja, 24. siječnja 2002., str. 43.

Zašto se onda srozava nagrada. Bogu plakati. Iako mi je dida iz tog plemena Šimića, Niko Šimić, nakon spletkara, džon – obrazli spodoba, (Lovrić i …), zaželim da je nikada ne dobijem. Kada ju je ponio, dobio kvazi pjesnik kom su dokazana tri plagijata, pa i onaj moje poeme : Ustani kada kažeš Vukovar, koju je prepjevao, pa i recenziju u poemi Josipa Palade. Slijedeći ovaj slijed, sljedeći lauerat je uz blagoslov predsjedništva HDKHB Fabijan Lovrić, veliki meštar zakulisne igre.

Mile Pešorda: Svibanjska tužaljka

Sarajevo 4. maja
Tužaljka:
Glas koji slijedi
Maršalov put.
Vihornu stazu.
Sanjari:
Svi su budni.
Uznoseći šutnju.
U povodnju mrtvih riječi.
Riječi ubijica.
Tužaljka:
Zemlja koja diše.
Pepelom svog sina.
Usnulog heroja.
A blaga je noć –
Budućnost otovrena
Nad Kumrovcem…
(1980)

Mile Pešorda: Veliča jugodiktatora.

Iz intervjua: Ukratko, društveno-politička situacija u Hrvatskoj je rodijačka. – Kaže TMB i dođe u Mostar i primi nagradu A. B. Š., za knjigu koju Ministarstvo kulture RH ocijeni ne vrijednom za otkup knjiga. U što se onda potroši nagrada A. B. Š., na sramotu svima nama.
(…)
Knjigu Havana blues ne možete naći na popisu otkupljenih knjiga u 2019. godini, već se ona našla na listi odbijenih. Ne želeći nikoga uvrijediti ne znam što reći a da se ne upitam tko je ovdje lud. Ministarstvo mi dodjeljuje poticaj za književno stvaralaštvo (valjda po nekim kriterijima), a onda to isto Ministarstvo (valjda opet po nekim kriterijima) knjigu objavljenu na vrijeme, bez potpore ministarstva, sa zavidnom recepcijom, odbija kupiti za knjižnice. Mogao bih ovdje dodati kako su neke pjesme iz rečene zbirke već prevedene i objavljene u svijetu, pa i još dodati neke razloga koji bi išli u prilog otkupu, ali čemu i komu. U svakome slučaju jedni su kriteriji potrli druge. Jezikom dobrog domaćina moglo bi se reći uludo vam trud svirači.
Da je tako, meni je već poznato iz ranijih iskustava, samo ne znam zašto. Možda bi bilo lijepo kad bi netko drugi pitao, kao što bi bilo jedino vrijedno da je sve ovo što sam ovdje kazao, kazao netko drugi. Pa ipak, ne ljutim se na ovaj meni nejasni zavjet šutnje, a bio bih zahvalan na bilo kakvom razložnom odgovoru. Već sam navikao. Nije mi otkupljena ni zbirka pjesama Molitve za koju sam dobio Nagradu Tin Ujević, ni jedan primjerak. Niti sam za nju dobio bilo kakve potpore, pa ipak je prevedena u Sloveniji i Albaniji.
Kada se govori o odnosu politike prema kulturi i o tome kako gledam na položaj kulture u Hrvatskoj kad je u pitanju književnost, možda ne bi treba kazati išta više od ovih činjenica. Međutim, ja ne mislim da za to krivicu snosi Ministarstvo, niti mislim da je vlast sama po sebi kriva za bilo kakvo stanje u kulturi. Zakoni su to lijepo regulirali, i jasni su. Krivi smo svi mi, naše naslijeđe, naši međusobni odnosi, oni koji ne rade po istini, pravdi, vrijednosti, savjesti. U ovome mome slučaju moguće da sam zasmetao nekome jalnom prijatelju, nekome tko umišlja da se administrativnim šambriranjem može postići bilo kakav uspjeh. Dakle, uvijek se sami moramo upitati – što radimo mi, kako i čime doprinosimo osobnoj kulturi pa time i kulturi u Hrvatskoj. Položaj kulture u Hrvatskoj, kao i u bilo kojoj zemlji, ovisi od kulturnog položaja, odnosa i pogleda njezinih građana, ponaosob.
Iako je književnost primarno područje Vašega zanimanja, znamo da pratite i društveno-političke teme. Kako gledate na situaciju u Hrvatskoj na tom području?
Pjesnički, ispred sebe vidim praznu bjelinu koju bi sa zanosom trebalo ispisati. Ali, put je pregrađen zidovima, željeznim zavjesama, ili barem balvanima. Tako sam ja i izgubio prostor da bilo gdje drugdje mogu išta kazati na vaše postavljeno pitanje. Pred ideologizacijom i politizacijom koja je zavladala na našoj već životnoj sceni čovjek može samo kriknuti i zašutjeti. Ljudi kulture, duha, znanosti, rasuli su se po interesnim grupicama ili žive u usamljeničkim logorima. Nema ih ni na jednoj političkoj opciji, nitko ih ne zove, njihov se glas ne čuje. Ako se uopće negdje i pojave, više je u pitanju eksces nego pravilo. Oni koji ne donose, odnosno koji ne odlučuju o novcu danas nisu nikome zanimljivi. Ukratko, društveno-politička situacija u Hrvatskoj je rodijačka.

https://www.braniteljski-portal.com/razgovor-s-t-m-bilosnicem-u-hrvatskoj-nista-nije-opasnije-i-gore-od-uspjeha-koji-je-plod-osobnog-mara-i-t

DIPLOMA

Godinama je jedan “čovjek” iznad zakona, čini i radi što mu se prohtje. Kontaminira kulturni prostor grada Zadra. A, KLZ pretvorio je u dnevni boravak. SSS je a vjeruje mu se na riječ da ima Filozofski fakultet. Na upit kako nisu provjerili stručnu spremu Tomislava Marijana Bilosnića koji se krivo predstavio, i već je više puta dokazano i potvrđeno kako isti ima SSS (ŠUP)., a davanjem lažnih i netočnih podataka zasjeo na čelo nadzornog kazališnog vijeća KLZ (Kazališta lutaka Zadar) od kazališta sam dobio sljedeći odgovor:
Poštovani,
Članak 31. Zakona o kazalištima („Narodne novine“ br. 71/06, 121/13, 26/14 i 98/19) određuje:
„Kazališno vijeće javnog kazališta i javne kazališne družine imaju tri, pet ili sedam članova od kojih većinu imenuje predstavničko tijelo osnivača iz reda uglednih umjetnika i radnika u kulturi, koji nisu službenici nadležnog upravnog tijela, majmanje jedan član bira se iz redova kazališnih umjetnika, a jedan iz redova svih zaposlenika…“.
Dakle za imenovanje predstavnika člana kazališnog vijeća od strane Osnivača po Zakonu o kazalištima nije uvjet stručna sprema već da je isti iz reda uglednih umjetnika i radnika u kulturi, a informaciju o članu Kazališnog vijeća Kazališta lutaka Zadar kojeg je imenovala Zadarska županija smo pronašli na stranici Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, citiram: na vrh
„ Bilosnić, Tomislav Marijan, hrvatski književnik (Zemunik Donji kraj Zadra, 18. I. 1947). Završio studij na Filozofskom fakultetu u Zadru. Bavio se raznim zanimanjima, među ostalim novinarstvom i uredničkim poslovima. Pjesnik urbanog ambijenta, objavio knjige pjesama Senza luna (1968), Pred zavjesama (1974), Koji jedu ribe (1975), Apsolutni labudopjev (1976), I društvo koje ostaje (1977), Rika jelena (1988), Krik (2001) i dr., roman Ispovijed isuvišna čovjeka (1985), knjigu pripovijedaka Hodajući preko vode (1989), roman za djecu Pustolovine morskog konjica (1987), ekološke feljtone Okrugla kanta za smeće (1988). Pod pseudonimom Sebastijan Bit izlagao slikarske radove (monotipije, ulja i crteže).

Citiranje:
Bilosnić, Tomislav Marijan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. . “
S poštovanjem,
Iris Pavić-Tumpa, ravnateljica Kazališta lutaka Zadar
…
Poštovana, nadležne institucije će utvrditi stručnu spremu dotičnoga gospodina, a isto će biti proslijeđeno i Leksikografskom zavodu M. K., a nakon utvrđenih činjenica nadležne institucije će raditi svoj posao, a sramotno je da stručna služba KL nije provjerila stručnu spremu TMB, te ću tražiti da se institucije izjasne i o tim “propustima”. Koliko ja znam diplome se traže na uvid a ne po portalima. Zar se ne smije provjeriti i dobiti očitovanje o stručnoj spremi dotičnoga gospodina? Kakva smo to mi država?
…
Sada, kada je dokazano da je Tomislav Marijan Bilosnić – Srednjoškolac, koji je lagao kako ima diplomu Filozofskog fakulteta, donesena je odluka da može i Srednjoškolac, tako da je sada doktorici znanosti u Kazališnom Vijeću predsjednik – Srednjoškolac – Lijepa naša Domovina.

Nikola Šimić Tonin