Zašto papa Franjo nije najavio svoj dolazak u Hercegovinu, u Mostar ili u Međugorje? To je upit koji je mnoge zagolicao. Mnogi se osjećaju, pa i ja, kako smo ostali na marginama Crkve i da papa u širokom krugu zaobilazi vjernike u Hercegovini. Treći put za redom papa je bio u Bosnu, a Hercegovina ostaje na čekanju – stand by. Neki će „zločasto“ zamijetiti da je možda problem što imamo u svome okruženju premalo Bošnjaka i Srba pa zato ne dolazi u hrvatske krajeve u Hercegovini. No, sigurno to nisu razlozi papina ne dolaska. Meni se nameće jedno drugo pitanje, koje je, po meni, puno bliže istini. Naime, smatram da nije sazrjelo vrijeme za papin dolazak. Okolnosti nisu sazrele ni s vjerničke, ni mjesno-crkvene, ali, očito, ni s papine strane. Neki bi, ovisno koju stav zastupaju, najvjerojatnije očekivali da papa izgovori neke poruke koje bi bile vjetar u leđa, a drugima packa. Papa takve zahtjeve i očekivanja ne bi mogao ispuniti. Vjerojatno bismo htjeli da javno progovori i o Međugorju. Ako se to ne bi dogodilo bili bi mnogi rezignirani.
Papa nam, tako promišljam, ne dolazi jer ne želi biti navijač koji bi se svrstavao na jednu ili drugu stranu. On vodi Crkvu, a ne fan club. Nama je do možebitnoga dolaska pape u Hercegovinu potrebno iskreno početi živjeti evanđelje i rušiti postavljenu normu da se dijelimo na one za i na one protiv Međugorja. I jedni i drugi su, ako to čine po savjesti, u pravu. Zato trebamo sebe pretvoriti u svjedoke, a ne u navijače koji uzvikuju parole za neku stvar, a žive drugačije od toga. Važno je pogledati naprijed, a istodobno ne prezirući prošlost i znakove vremena.
Isus u trenutcima govora apostolima kako treba na putu naviještanja biti ustrajan i nepokolebljiv poručuje: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Lk 9,62). Takav jasan Isusov nastup smjera poglede samo naprijed, na ono što predstoji, na izazove koje treba prihvatiti, na zadatke koje treba izvršiti bilo zgodno ili nezgodno vrijeme, kako Pismo napominje.
Ustrajnost je vrlina, krepost, dar ali ponajviše plod čvrste i ukorijenjene vjere. Vjera je pokretačka snaga ustrajnosti, nepokolebljivosti, dosljednosti. No, pritom treba vjeru, shvaćenu na način bilo kakva navijačkoga ili ideološkoga fanatizam, odijeliti i očuvati čistom i nepatvorenom u motivima. Biti ustrajan u naviještaju, u prenošenju vlastitih iskustava, mora biti zadaća prožeta poniznošću, nenametljivošću i mišlju na učiteljstvo Crkve. Nakane moraju biti iskrene, a metode evanđeoske. Isus nikada ne uvjerava, ne postavlja se isključivim, ne želi zbog zemaljskih razloga nekoga pridobiti i tako uživati u činjenici da je u pravu. Samo je ono nebesko smisao zbog čeka Isusu želi ljudsku promjenu.
Međugorje već punih 34. godine drži ruke na „plugu“ i ustrajnošću molitelja i svjedoka ore brazdu na njivi Gospodnjoj. Plodovi su vidljivi na sve strane svijeta zahvaljujući brojnima koji se nisu dali obeshrabriti u svojim vjerničkim, a ne ideološkim ili navijačkim uvjerenjima. Teško da se takve svjedoke, osobito one iz „prvih“ redova i najizloženije, moglo ušutkati. Oni su poput slijepca od rođenja glasno govorili o trenutcima kad su i sami u vjeri progledali i doživjeli početak obraćenja. Naravno, da su na putu navještaja stajale razne prepreke i poteškoće. Sjetimo se Svetoga Pavla kako on piše o svojim danima i godinama naviještanja: „Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji!“ (2Kor, 11, 26-27).
Put svjedočenja nije lak, ali je izazovan. Sadržaj svjedočenja ne smije biti dokazivanje tuđih promašaja ili zabluda. Alati i tehnike svjedoka trebaju biti vlastita djela. Svjedočenje i širenje Božjega glasa, koji nam po Gospi stiže, traži strpljivost, ljubav, razumijevanje za sve stavove i zauzete pozicije. Isus nije osuđivao one koji nisu povjerovali. On je plakao nad njima. Zato, kad god promatramo stvarnost povezanu uz međugorska ukazanja, imajmo otvoreno srce koje će biti daleko od svake isključivosti i prozivanja. Ako je Gospa s nama toliko godina strpljiva i majčinski raspoložena pozivati nas na obraćenje, tko to ima primisao da bi netko morao ili trebao svoj stav mijenjati samo zato što netko drugi u nešto vjeruje i doživljava drugačije.
Fra Mario Knezović
3 komentara
Gospa je u Međugorju ali međugorjani nisu sa Gospom pogotovu vidi ovci koji su okrenuli se materijalnom više nego ičem.. kad pogledamo riječi božje isti ih ne poštovaju evo samo jedan primjer radit Nedjeljom oni ne bi smjeli a oni rade i nedjeljom i na Božić i na Uskrs.Pitam se gdje je tu ona po štuj dan gospodnji.. Nije
Toliki hodocasnici koji dodu trebaju otvorena vrata i prihvat i svjedocanstvo i pastoralnu skrb i sve to nalaze tolike godine.a svi smo pozvani da i djelima i rijecima budemo svjedoci.
Plisko moj, i prije Isusova rođenja na svitu su živili ljudi – dobri i manje dobri (iliti loš) imali vjerovanja i moralne uzuse više ili manje slične Isusovu učenju. On je ipak došao na ovi svit kao Sin Božji i izričito rekao: “Ja sam put istina i život i Ocu se ne dolazi osim po meni”. Vjerujem da je prijevod na hrvatski jezik točan i smislen. Ovaj izričaj je izričit ne i isključiv i svakom razumnom bi trebao biti kristalno jasan. Suvremena pojava epidemije FARIZEJŠTINE u katoličkoj crkvi obilato potpomognuta ateističkim medijima i perfidnim propagandnim finesama stalno pred vjernika postavlja stupice, dvojbe i propitivanja ovih Isusovih poruka. Napast je to moj fra Mario, suvremena napast. Zato smo od pape Franje očekivali puno više. Nije se Isus poslije smrti na križu ukazao bilo kome nego svojim učenicima. Njih je ohrabrio, uvjerio i osnažene Duhom Svetim poslao po cijelom svijetu širiti Evanjđelje i radosnu vijest. Ostavio ih je, osnažene, potpuno uvjerene u istinu, ohrabrene i jedinstvene a ne razočarane, uplašene, zabrinute, razjedinjene, nesigurne u istinski razlog i povod njegova dolaska i nerazumjevanje njegovih poruka kao papa Franjo katoličke vjernike (velikom većinom Hrvate) u svom pastirskom pohodu Bosni i Hercegovini. iza sebe nije ostavio lavove nego ovce, gluplje, gladnije i ošišanije nego što su bile. A on je otišao s velikim naramkom molitvi za svoga Papu možda iskrenijih i srčaniji nego iotkud drugdje Fra Mario, jasnoća riječi, poruke i cilja nije isključivost. fra Mario voliti i braniti svoje a poštivati drukčije nije isključivost. Fra Mario niti razlikovanje tih pojmova – svoje i drukčije – nije isključivost! Nije! Upravo suprotno, Tako mislim ma koliko me god vi pri tom smatrali običnim pliskom.