Poznati radijski glas cijele Hercegovine, ali i šireg područja gdje se čuju frekvencije Radiopostaje Grude svakako je onaj legendarnog Tome, odnosno Tomislava Matkovića, koji svojim načinom komunikacije sa slušateljima iskače iz okvira ustaljenog radijskog načina komunikacije. Za sebe kaže kako je napola Dalmatinac, napola Hercegovac jer pola dana živi u Imotskom, a pola dana radi u Grudama. Rođen je u Njemačkoj, a kao 12-godišnji dječak, zajedno sa svojim roditeljima, majkom Njemicom i ocem Imoćaninom, vraća se u ovaj dalmatinski grad, gdje živi do danas.
Povratak iz Njemačke u Imotski za njega je, kaže, bio kulturološki šok, ali samo zbog razlike u načinu života ovih dviju sredina. U Njemačkoj je na raspolaganju imao tramvaj, kino, knjižnicu, a toga po povratku u rodni kraj svoga oca nije imao.
Kulturološki šok
“Ne mislim da sam samo ja, koji sam živio u Njemačkoj, osjećao te razlike. Njih je osjetio svatko tko se iz velike sredine preselio u neku manju, tako da ja nisam poseban. Ali bez obzira na sve te promjene koje sam doživio, nikad više ne bih otišao živjeti u Njemačku, ovdje mi je super”, priča nam Tomo, kojega smo posjetili na njegovom radnom mjestu, Radiopostaji Grude, koje smatra svojim drugim domom.
Prisjećajući se svoga djetinjstva i mladosti, kaže kako osamdesetih godina, kada je on bio srednjoškolac, nije bilo granica, pa se tako Gruđani nisu smatrali ljudima s druge strane granice, već su svi bili jedno.
“Sjećam se da smo mi kao djeca s biciklima, prema legendi, tražili granicu u Sovićima, ali nje nije bilo. Tako da je meni sve to bilo isto, Imoćani su izlazili u Grude i Gruđani u Imotski”, kaže. Zbog svih sjećanja koja vuče iz mlađih dana njegovoj generaciji teže pada postojanje granica i ta podijeljenost koja vlada.
Jedne je prilike imao prigodu pogledati statistiku ženidbi u Imotskom. Zanimljivo je, kaže, bilo vidjeti da su se momci prije, dok nije bilo automobila, obično ženili curama iz svoga ili susjednoga sela, no već 60-ih kada su se pojavila auta, po djevojke se išlo i dalje, a već u idućem desetljeću, mlade su bile iz Gruda ili je pak ženik dolazio s druge strane granice. Statistika kaže kako su se ti odnosi ponovno pomrsili devedesetih, da bi kasnije više bila relacija Imotski – Posušje, jer su to bila dva grada s najviše disco klubova.
Ljubav prema radiju
Studentske dane Tomo je proveo u Zagrebu, a upravo život na Savi, gdje je i zagrebačka radiopostaja Radio 101 imala svoje prostorije, utjecao je na to da se danas bavi ovim poslom.
“Veliki sam fanatik radija, a prvo radno iskustvo mi je bilo na radiopostaji Imotski. Ono što je zanimljivo jest to da sam još kao mali zamišljao da sam radijski voditelj. Imao sam kazetofon i snimao sam emisije, a sa mnom je u tome bio moj dobar prijatelj Ivica Đuzel, danas novinar Hrvatske radio-televizije u splitskom studiju. Sjećam se da bismo kao klinci snimali radijske emisije, i to humoristične i tako smo se zabavljali. A kako sam i rekao, na Savi je Radio 101 u studentskom domu imao svoje prostorije, tako da je cijela ekipa s radija bila u studentskim kafićima”, priča Tomo. Smatra da je slušajući upravo taj radio ispekao ovaj zanat.
Svojim jedinstvenim nastupom u eteru i iščašenim humorom, Tomo je osvojio simpatije brojne publike, kako mlađih ljudi, tako i onih starijih, a sa svima je na ‘ti’, odnosno kaže kako se uvijek trudi izbjegavati persiranje. Radeći upravo ovaj posao, otkrio je još jednu veliku ljubav – gangu. Naime, za njega kao rođenog rockera i pankera ganga je kao i za većinu mlađih ljudi bila puka dernjava primitivnih ljudi s kamenjara, no to mišljenje je ubrzo promijenio. Prisjeća se kako mu je pred kraj osamdesetih godina u studio došlo dvadesetak gangaša koji su htjeli snimiti kazetu za grudske dane. Provevši s njima tri dana i tri noći u studiju, Tomo je shvatio da je ganga sve samo ne puko deranje.
“Kroz ta tri dana ganga mi je ušla u uho i vidio sam da to nije nešto bezveze, već da to ima svoju važnost i težinu. Kako sam imao te materijale, počeo sam ih puštati na radiju, i mislim da smo u početku bili jedina radiopostaja koja je to radila, i što je najbolje, ljudima se to svidjelo. Tako sam ja počeo hodati po selima i snimati gangaše, i kako se tog materijala skupilo, odlučio sam to sve staviti na jedno mjesto, pa je tako nastala stranica www.ganga.hr“, kaže Tomo, dodajući kako je zanimljiva činjenica da je u literaturi cijele Bosne i Hercegovine te Hrvatske našao tek nekoliko radova koji govore o gangi, a vjeruje kako je to upravo zbog pogrešnog mišljenja koje je imao i sam – da je ganga puko deranje primitivnih ljudi.
Haiku poezija s kamena
Govoreći o gangi, jedinom pjevanju koje nema nota, njezin veliki zaljubljenik kaže kako je to izražaj emocija u jednom dahu, a koliko voli ovaj način pjevanja, govori i činjenica da je učinio sve da se ona proglasi zaštićenom kulturnom baštinom u Hrvatskoj.
“Ganga je oličenje našeg naroda, ona nosi onu iskrenost i umjetničku crtu ovih ljudi. Sve ono što se danas pomalo gubi u naletu modernizacije i Europe, čuva se u gangi. Ona je način da se prijatelju ili neprijatelju, odnosno momku ili curi kaže sve što misliš i to na prvu. I sve to treba reći u jednom dahu i zato je mnogi smatraju haiku poezijom s kamena”, ističe Tomo, za kraj dodajući kako je iz razgovora s jednom psihologinjom doznao kako je ganga svojevremeno bila psihoterapija, jer su kroz nju ljudi izražavali svoje mišljenje o svakoj temi i situaciji.
3 komentara
Mogao je jedino u Gorici tražiti granicu jer Sovići ne graniče s Imotskim. Vidiš kako ne zna, a tako mu i zemljak Đuzel isprid prodeksa u Gorici kaže: Evo nas u Sovićima u Bosni! A on iz Vinjana Donji, kukulele!
I uvik isti intervju ima nekoliko godina se stalno jedno te isto ponavlja. Ovo sam lani negdje čitao
TOMO TI SI CAR
Kako je ova moja guza stala u stolicu ?