Godina od smrti heroja i generalske poruke: “Duh Hrvata nije lako slomiti!”

U donesenoj pravomoćnoj presudi Haaškoga suda Prliću je potvrđena zatvorska kazna od 25 godina zatvora. Stojiću, Praljku i Petkoviću potvrđena je kazna od 20 godina zatvora, Ćoriću je potvrđeno 16 godina zatvora, dok je Pušiću potvrđena jedinstvena zatvorska kazna od 10 godina. Ukupno 111 godina zatvora.

Je li pravda ikada bila cilj?

Unatoč svim dostupnim dokazima koje je obrana “šestorice” ponudila, dokumentima, činjenicama koje su iznijeli i koje odgovaraju realnom stanju na terenu, suci u Žalbenom Vijeću Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu, predvođeni predsjedavajućim Maltežaninom Carmelom Agiusom, utvrdili su jedan presedan u međunarodnom kaznenom pravu. Iz cijelog procesa selektivno, neobjektivno i pristrano su odabrali komadiće slagalice koje je ponudilo Tužiteljstvo Haaškoga suda, i koja je izgleda bila poznata odavno, samo je mnogi nisu htjeli vidjeti.

Pokazalo se toga dana kako za Haaški sud ne vrijedi ona floskula kako “pravo i pravda nisu uvijek isto”, jer u tom sudu pravda kao da nikada nije ni bila neki konačan cilj.

Iako je službeno nastao s ciljem utvrđivanja istine za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije, stvaranja mogućnosti pomirenja, kažnjavanja ratnih zločina, te mogućnosti svojevrsnoga zadovoljenja pravde za sve žrtve, s jasnim vremenskim odmakom teško da se može govoriti da je bilo što od toga taj sud u potpunosti ostvario.

Teško je tražiti istinu među sucima koji nemaju nikakva iskustva oko ratnih sukoba, dolaze iz različitih dalekih područja, pa samim time nemaju nikakvih dodirnih točaka s bivšom Jugoslavijom, a kamoli da poznaju povijest tih zemalja i naroda, a zasigurno ne poznaju (dovoljno) kako se odvijao rat na ovim područjima.

Ipak, jedan čovjek nije mogao prihvatiti bezobrazno “cerenje” međunarodne pravde, točnije preplaćenih pravnika s moralno superiornim stavom u odnosu na “primitivne Balkance koji svako malo ratuju”. Hrvatski general Slobodan Praljak, nakon što mu je potvrđena kazna od 20 godina zatvora, napravio je jedan potez koji je bio naizgled protiv njega samoga, ali potez vrijedan toga da ta presuda ne prođe kao “još jedan običan dan u uredu” haaških sudaca.

Nakon što je s prijezirom odbacio tvrdnje suda da je ratni zločinac i ispio bočicu otrova, u sudnici je nastala totalna konfuzija i muk. Samodopadne hladne osmjehe haaških birokrata zamijenili su šok i nevjerica. Po zahtjevu obrane, suđenje je privremeno prekinuto, a general Praljak hitno je odvezen u bolnicu, ali djelovanje otrova bilo je presnažno i nije mu bilo spasa.

Haaški sud u proteklih je godinu dana izvršio istragu, ali nije utvrdio na koji način je Praljak unio bočicu otrova.

U njihovim redovima oko generala Praljka ključno pitanje bilo je “Kako?” a ne “Zašto?”.

Ostalo je nerazjašnjeno na koji način je general unio bočicu otrova u sudnicu u Haagu, ali isto tako ostaje nerazjašnjeno pitaju li se ikada ti hladni birokrati jesu li postupili ispravno?

Uvjeren u nevinost

Odmah isti dan doznalo se kako bi general Praljak, da je prihvatio ovakvu kaznu, uskoro mogao postati slobodan čovjek. Naime, prema međunarodnim propisima optuženik nakon odslužene 2/3 zatvorske kazne ima pravo podnijeti zahtjev za slobodu, a s obzirom na to da se general Praljak dobrovoljno predao u travnju 2004. godine, i da je od tada gotovo cijelo vrijeme bio u pritvoru, takvi uvjeti vrlo brzo bi se stekli.

Ali za nekoga tko ima izrazito izgrađen intelekt, etičnost, čast, hrabrost i jasno istaknute principe, ovo što se dogodilo u sudnici u Haagu bilo je i više nego neprihvatljivo.

Zbog toga je general Praljak odlučio poslati jasnu poruku oduzimanjem vlastitoga života, jer ga je od svega najviše boljelo nepravično suđenje, a jednostavno nije mogao nastaviti živjeti s vječnom etiketom ratnoga zločinca.

Možda je dao naslutiti kakav će biti njegov čin u konačnici kad je tijekom završne riječi svoje obrane prije prvostupanjske presude rekao:

Nisam kriv! I ne mislim pritom na osjećaj krivnje. Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta – znam da nisam kriv. Časni suče Antonetti, ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti.

Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu, jer ste vi pravični.

Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom. Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobro ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti pa postane moguće ono što nije bilo moguće, pa postane jednostavno ono što nije jednostavno, pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato što je sud sila. A to zbilja ne bi bilo ništa novo.

Mlake reakcije s vrhova

Čin generala Praljka pogodio je veliku većinu hrvatskog naroda i u BiH i u Hrvatskoj, a presuda “Šestorci” označena je kao “nepravedna, selektivna i zlonamjerna”.

Hrvati su u velikom broju mirno i dostojanstveno u tišini odavali počast generalu Praljku u svojim mjestima, paleći svijeće i moleći za njegovu dušu.

Presudu su u početku oštro kritizirali iz hrvatskog državnog vrha, ali i vrha politike Hrvata u BiH, da bi nakon toga i jedni i drugi, kad su se “ohladile glave” i pod međunarodnim pritiskom, uvelike ublažili svoju retoriku, ističući kako je “presuda takva kakva je, ali ona se mora prihvatiti i s njome se mora živjeti!”

Vodeći ljudi u hrvatskoj politici isticali su kako je Hrvatska kao država učinila apsolutno sve što je bilo u njezinoj moći kako bi pomogla šestorici optuženih Hrvata i kako bi zaštitila svoju ulogu u ratu u Bosni i Hercegovini. Ali još odavno je bilo jasno kako je za Hrvatsku slučaj “Šestorke Herceg-Bosne” bio sasvim sporedan u odnosu na, primjerice, slučaj “Gotovina”.

Sve izvršne vlasti od travnja 2004. do okončanja ovoga sudskog procesa uglavnom su dominirale u ignoriranju ovog slučaja i ne pridavanju velike važnosti, osim ako se uzme u obzir da su neki politički dužnosnici svojim političkim djelovanjem nastojali izravno naštetiti obranama “Šestorke”.

Stvari su se po tom pitanju počele mijenjati tek 2013. godine kad je donesena prvostupanjska presuda i nakon što je Hrvatska konačno postala članica EU. Pa se i unutar Hrvatske polako počelo shvaćati šire značenje i posljedice ove presude, ali se i pojavila svijest o novoj političkoj poziciji Hrvata. Hrvatska je snažnije počela lobirati u najvećim centrima moći kako bi se ta presuda ukinula, dostavljala je (konačno) dodatnu dokumentaciju obranama optuženih Hrvata iz BiH, a pred okončanje sudskog postupka nastojala se pozicionirati kao prijatelj Haaškoga suda.

Međutim sve to je bilo bezuspješno, a možda – bolje kazano – i zakašnjelo.

Nije zgorega podsjetiti kako je hrvatsko Ministarstvo kulture svojevremeno proglasilo 26 knjiga generala Praljka s autentičnim dokumentima iz Domovinskog rata, “bezvrijednom literaturom” za koju je potrebno platiti dodatni porez. Stoga su sva čuđenja, razočaranost, tuga i nevjerica među pojedinim političkim licima u Hrvatskoj i BiH viđena netom nakon tragičnoga završetka Slobodana Praljka bila po mnogočemu licemjerna.

Nada u reviziju

Pojavile su se odmah tih dana ideje o mogućoj reviziji presude šestorice Hrvata iz BiH preko pravnih mehanizama UN-a, da bi se nakon nekog vremena pojavile informacije kako tu ne postoji nikakva mogućnost revizije, kao ni da se ne može ništa promjeniti niti ublažiti.

Ipak, tijekom posljednjih nekoliko mjeseci ponovno se aktualiziralo pitanje moguće revizije presude, a posebno su tu obol dali članovi Akademije pravnih znanosti RH, koji su odradili iscrpnu analizu presude po narudžbi Ministarstva pravosuđa RH.

Hrvatski pravni eksperti su, analizirajući presudu, utvrdili kako su napravljene značajne pogreške u zaključivanju i utvrđivanju činjenica te da se jedna takva presuda mora temeljito preispitati.

Što će od svega toga biti, ostaje za vidjeti, ali jedno je sigurno – generala Praljka više nitko ne može oživjeti niti vratiti (izgubljeno) vrijeme preostalim haaškim osuđenicima od njih šestorice, a pogotovo ne njihovim obiteljima.

Jesu li Hrvati zaista najveći zločinci Domovinskog rata?

Hrvatima u BiH nije sporno da svaki zločin treba biti sankcioniran, pa bio to i onaj učinjen s njihove strane.

Većina njih čula je za događaje u Ahmićima, Dretelju, Gabeli i Heliodromu, i zasigurno imaju o tome svoje mišljenje. No, s pravom se pitaju je li oko svega toga osuđen krivi čovjek, odnosno krivi ljudi? Također, boli ih što se neki drugi nimalo ne stide svojih zločina nad Hrvatima, štoviše, predstavljaju ih kao “patriotske činove”, a  sankcije za odgovorne pojedince gotovo i da ne postoje, kako od Haaškoga suda tako i od domaćih sudova u BiH.

Hrvate boli Konjic, Jablanica, Bugojno, Grabovica, Trusina, Doljani, Uzdol, Križančevo selo, Buhine kuće, Stipića livada i brojni drugi nesankcionirani zločini počinjeni pod izravnom naredbom vrha Armije BiH. Boli ih što se kroz ovu Haašku presudu nastoji samo njih prikazati kao zločince, bez obzira na to što neki ističu kako ne može biti odgovoran jedan narod već pojedinci.

I točno je da ne može biti odgovoran jedan narod za bilo što, ali kako to da narodu koji je prvi stao u obranu BiH treba dati najrigoroznije kazne za sami zapovjedni vrh njegove vojske? Ono što je presuđeno, ostat će zabilježeno u povijesti, a ta povijest će nakon 50 ili 100 godina pokazati kako je hrvatski narod prema ovoj presudi dao “najzločestije” pojedince u nesretnom ratu u BiH.

Hrvati zasigurno nisu zaboravili generala Praljka, makar su oni koji su bili u poziciji moći to učinili kad je generalu najviše trebalo.

Među velikom većinom hrvatskog naroda, čin generala Praljka u sudnici označen je herojskim.

Čovjek koji je vlastitim tijelom u ratnoj pucnjavi štitio trudnice i žene svojih neprijatelja; grupi Bošnjaka pružio utočište u vlastitoj vikendici, potom ih prebacio u svoj stan u Zagrebu, brinuo se o njima i liječio ih; organizirao humanitarne konvoje pomoći, stao pred masu Hrvata u Hercegovini kako bi se ti konvoji pustili za Bošnjake, jer tako se pomaže i Hrvatima; izvlačio zarobljenu grupu srpskih civila iz logora u Dretelju pod prijetnjom oružja; organizirao izvlačenje i prebacivanje i smještaj 15.000 Bošnjaka/Muslimana iz Stoca i Dubravske Visoravni na splavi preko Neretve i mnogo toga još, između ostaloga bio oženjen Bošnjakinjom/Muslimankom, takav čovjek jednostavno nije bio predodređen da mrzi bilo koga.

Makar ima i onih koji se morbidno naslađuju snimkom dok on ispija otrov i poručuju svim Hrvatima da popiju jednu “Praljkovaču”, generalova poruka je bila jasna: “Duh Hrvata nije lako slomiti!”

Stoga će Hrvati koji budu čitali o generalu Slobodanu Praljku i koji budu u stanju detaljno upoznati njegov lik i djelo samo odmahnuti rukom na ono što su mu pripisali unutar Haaškoga suda i reći:

Slobodan Praljak nije ratni zločinac, mi znamo tko je on bio!

Jabuka.tv