Ponavljaju se šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, poručuju zabrinuti Imoćani. Tad je s ovih prostora “trbuhom za kruhom” otišlo više od deset tisuća Imoćana. Njemačka i Švicarska postale im drugi dom.
Da se na ovim prostorima ponovno u zadnje dvije tri godine događa pravi egzodus iseljavanja pokazatelj su brojke. Grad Mainz ovih je dana zaželio dobrodošlicu tisućitom Imočaninu.
– Nema ovdje kruha, a tako smo se radovali životu u našoj zemlji – kaže nam Imoćanin Marijan Kutleša koji odlazi u Wales.
I njegovo ime uskoro će stati na “Zid plača” na kojem su zapisana imena svih onih koji su napustili Imotsku krajinu. A pokretač ovog tužnog “spomenika” iseljavanju je Tony Rebić iz Vinjana Donjih.
“Puste suzu i proklinju…”
– Sve je onako u šali započelo kad mi je prije nekoliko mjeseci prijateljica otputovala u Njemačku. Nisam se uspio ni pozdraviti. Onako tužan jedno jutro gledam u ove proklete crvene cigle i napišem njezino ime. Uslikan i pošaljem joj uz pozdrav na ‘fejs’. A onda su počele stizati poruke: ‘A gdje je moje ime?’. Ma osjetio sam u tim porukama puno gorčine, inata i bijesa zbog odlaska – priča nam Tony, koji je već na ovom tužnom imotskom zidu zapisao četristotinjak imena onih koji su otišli uglavnom put Njemačke, Irske i Norveške.
Dok pričamo s glavnim autorom tužnog imotskog zida, kolodvorom se šetaju stariji mještani.
“Obećanja nas ipak ne hrane”
– Opuste se tek kad misle da ih nitko ne promatra. Stave naočale i traže, a kad nađu nekog svoga: sina, unuka… trgnu se, zastanu, polagano okrenu i odlaze. Puno ih briše oči bez srama i sigurno u sebi proklinju tuđinu – priča nam Tony.
Osvrćemo se, tražimo mlade, ali njih tu više jednostavno nema.
– Znate, kad krenem u ljekarnu po lijekove, onda se vraćam s punim vrećicama kao da sam bio u trgovini. Nosim za cijelo selo, samo starost ostala, sve što je moglo otišlo je preko granice – kaže nam Tony i odmah nastavlja.
– Ne živi se, nažalost, od pustih obećanja političara, a mogli smo biti baš kako su nam predviđali – Provansa. Ma da je barem nekoliko manjih gospodarskih objekata sa solidnom plaćom, dio bi ih sigurno ostao na svojoj djedovini.
Našu priču u tom su trenutku začula dvojica starijih Imoćana. Ne žele s imenima u novine, ali tužnog pogleda nam poručuju:
– Molim te, napiši da djeca naših političara nisu otišla. Onih što su im očevi bili u komitetu, partiji ili mjesnoj zajednici do devedesete i danas su na vlasti. Oni su svoje zbrinuli. Za nas ih nije briga…
24sata.hr
5 komentara
Ma nemojte se sekirat za druge nego hvataj bus i gas pa neka ovi uhljebi se najedu crkli da…..
Po meni odlazak i nije toliki problem. Zato smo i ušli u EU da ljudi mogu slobodno hodati. Lijepo je otići vani steći iskustvo , probati, vidjeti lijepe ali i loše strane zapadnog svijeta. Puno veći i ozbiljniji problem je što nama nitko ne dolazi i ne pomišlja doći, računajući i Hrvate koji su već otišli.
Idioti od političara,Imotski je grad bez ljudi,još nam pobrisali hercegovce sa adresa u imotskom,bar bi oni navratili u grad pa da bar imaš s kim kave popit ovako sidi sam ko ćuko i gledaj kad će naić čovik
Drago mi je čut da postoji imocanin koji bi pija kavu sa hercegovcom a ža mi je što je i kod nas ista sudbina vladaju udbaši iprokletnici koji su im se prodali a ostali odseliše vani a nko ništa ne poduzima ostat će krš pust kakav i je
šuti fala bogu dasu imali di otić i radit šta mislišdasu ostali ovden a nikakva posla i para ničega pomrit odgladi neka idu irade bili zdravi i živi bolje nego urat koštosmo mi sve dobro