Gruđanin u Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti

Svaka čast

Još jedan Grudjanin,svaka čast.

Pešorda čestitam!!

Grude mogu biti ponosne sto imaju Pešordu

Za ANONIMNO.

Možda ti imaš frizuru za pokazat, ali sam Bog zna ima li išta ispod nje…
Znam ovog čovjeka, nekima izgleda kao čudak, ali čovjek živi književnost, to voli i u tome uživa i u to vjeruje. Ponekad nema u džepu da plati piće u kafiću, ali takav je život BOEMA. Da Bog da da su nam političari ovako revno i pošteno posvećeni poslu ko g. Pešorda književnosti, a da nam svećenici vjeruju u ono što pričaju s oltara ko on u pisanu riječ.

Vecina nasih mladih ti nece znat ni jednu pjesmu A.B. Simica ali Lepe Brene do rici. Eto to je nasa jadna i sirova stvarnost.

E moj Jack tako je to – dopisnici Oslobođenja u ono vrime, antedatirati neke pjesmice, dvaputa rastavljeni i više puta ženjeni, pravi hrvatski književnici, dabome

ANTE GLIBOTA
Mile Pešorda i Luko Paljetak pripadaju eliti europskoga intelektualnoga duha
(Govor Ante Glibote, dopredsjednika Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti / Académie européenne des Sciences, des Arts et des Lettres iz Pariza, na svečanosti uručenja članskih povelja Akademije novoprimljenim akademicima, hrvatskim književnicima Mili Pešordi iz Zagreba i Luku Paljetku iz Dubrovnika, održanoj u Društvu hrvatskih književnika, u Zagrebu, 11. listopada 2017., Trg bana Josipa Jelačića 7/I)
Poštovani gospodine Vidmaroviću, predsjedniče Društva hrvatskih književnika, zahvaljujem Vam na Vašem kratkom gostoprimstvu tijekom ovoga vremena predaje povelja Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti našim novim članovima, gospodinu akademiku Luku Paljetku u svojstvu redovitog člana i gospodinu Mili Pešordi u svojstvu dopisnog člana, koji su također članovi Društva hrvatskih književnika.
Mi smo, dakako, imali prilike napraviti to i drugdje, ali željeli smo kao pristojan svijet poštovati i taj institucionalni okvir, da se ovaj kulturni događaj održi upravo ovdje, u sjedištu DHK-a, s obzirom na naše nove članove, ali i zato što sam u ovim prostorijama i osobno proveo mnogo ugodnih večeri, davnih godina, 1970.i 1971., sa svojim prijateljima Tomislavom Ladanom, Veselkom Tenžerom, Jurom Kaštelanom, Verom i Jurom Sarićem, Markom i Vladimirom Veselicom, Vlatkom Pavletićem, Šimom Đodanom… i mnogim drugim hrvatskim odličnicima i pjesnicima, razmišljajući o vizijama sretnije hrvatske sutrašnjice i boljih vremena za nacionalnu kulturu (ali ne samo za nacionalnu kulturu), o slobodi hrvatskoga nacionalnog bića.

Dopustite, dakle, najprije da vrlo kratko nešto kažem o Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti (AESAL) iz Pariza. U svojem naslovu ona nosi naziv ‘europska’, iako u svojoj vokaciji i djelovanju ima i planetarno značenje, jer je udružena s pedesetak nacionalnih akademija na svim kontinentima, a među inima i s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti (HAZU). Ona je prvenstveno udružena i s UNESCO-om, i to kao savjetodavna institucija koja daje doprinos u utemeljenju dugoročnih vizija i vrijednih projekata te važnih odluka u dugoročnoj strategiji UNESCO-a, koji pridaje posebno značenje našoj akademiji AESAL, s atribucijom takozvanoga nultog stupnja institucija po važnosti na ljestvici vrijednosti UNESCO-a.
Akademija ima i dvije vrste članova u svojim redovima:
Redoviti članovi AESAL-a mogu biti samo oni koji su već članovi jedne nacionalne akademije ili pak dobitnici Nobelove nagrade te FieldsMedal(matematika)ili PritzkerPrize (arhitektura), koje su svojevrsni ekvivalenti Nobelovoj nagradi. AESAL je i po tome svojevrsna Akademija akademijā.
Dopisni članovi AESAL-a mogu postati samo najveći stručnjaci u svojim domenama: prestižni znanstvenici, umjetnici, arhitekti, filozofi, književnici, čija su djela već dobro poznata najširoj svjetskoj javnosti. O tome se vodi najstroža procedura, a odluke o utemeljenosti primanja donose se nakon višemjesečnog ili višegodišnjeg istraživanja. Primjerice, i ovo je primanje naših današnjih članova bilo predmetom više od godine dana temeljite istrage, nakon čega su jednoglasno prihvaćeni u naše članstvo.

Začetci su Akademije u 1973. godini, ali je ona stvarno uspostavljena u 1979. godini, dakle ima povijest od 38 godina djelovanja. Pokretač Akademije i prvi predsjednik jedan je od najvažnijih francuskih znanstvenika, fizičar RaymondDaudel, koji je bio šef katedre za teorijsku fiziku na Sveučilištu Sorbonne u Parizu te pokretač i inspirator(neposredno poslije Drugoga svjetskog rata) osnivanja francuskoga Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (Centre national de larecherchescientifique, CNRS), koji je i danas najprestižnija znanstvena institucija u Francuskoj i u svijetu, u suradnji s dr. NicoleLemaire d’Agaggio, doživotnom generalnom tajnicom AESAL-a.
Sadašnji je predsjednik AESAL-a PatrickConnerade, svjetski poznati fizičar i znanstvenik, bivši profesor Imperial Collegea u Londonu, jednoga od najprestižnijih svjetskih sveučilišta.
Vezano za Hrvatsku, mi u Akademiji već imamo nekolicinu članova iz redova najuglednijih znanstvenika, poput akademika Zvonimira Baletića, akademkinje Alice Wertheimer-Baletić, akademika Ive Supičića, a tu je bio i naš dragi prijatelj Slaven Barišić, fizičar internacionalne reputacije, koji nas je nedavno napustio uputivši se prema kozmičkim visinama. Od danas imamo i dvojicu naših novih članova, gospodina Milu Pešordu i akademika Luku Paljetka.

AESAL je u zajednici s UNESCO-om, zagrebačkim sveučilištem i HAZU-om još u ratnim godinama, 1. – 3. listopada 1993., dakle pod opasnošću od srpsko-četničkih bomba, održao godišnji simpozij na temu “Kulturna dimenzija znanstvenog i tehnološkog razvoja“, na kojem je i sâm predsjednik Franjo Tuđman izgovorio jedan od uvodnih govora, koji bih ocijenio jednim od najblistavijih i najnadahnutijih govora u čitavom njegovu predsjedničkom mandatu. AESAL je također bio jedan od organizatora skupa na temu Hrvatska u Europi, u Rimu 1992., na kojem je kao izaslanik Predsjednika RH sudjelovao Božidar Petrač, vaš (DHK) donedavni predsjednik, a istu smo manifestaciju predstavili i u Sankt Peterburgu godinu dana kasnije.
Konačno, u tim zajedničkim programima započeta je i edicija Hrvatska i Europa, koja je bila također u svojim začetcima poduprta preko AESAL-a i institucija UNESCO-a, čemu smo pridonijeli, a naš tadašnji predsjednik prof. RaymondDaudel također je bio jedan od uvodničara prvoga sveska edicije. Pa i sâm sam vrlo aktivno utjecao kod Predsjednika RH da se dodijele sredstva za tako važan projekt, što se, dakako, nitko kasnije nije sjetio ni spomenuti. Neka se imena u Hrvatskoj, kao što znate, ne spominju. Ona su samo dobra za neke popise nepoželjnih!
No, pak smo tu navek, kako bi to kazali naši Zagorci!
Dopustite da se sada ipak vratimo našoj supstanciji, razlozima naše nazočnosti ovoj skromnoj svečanosti i našim večerašnjim odličnicima.
Obojica naših novih članova, i Mile Pešorda, i akademik Luko Paljetak, po svim svojim znanstvenim, biografskim elementima i kreativnom opusu, pripadaju doista eliti europskoga intelektualnog duha kako po snazi svojega poetskog izražaja, tako i po svojoj, rekao bih, enciklopedijskoj svestranosti. U svakome segmentu u kojem su usredotočili svoje aktivnosti, čega su se dotakli u svojim profesionalnim karijerama, dali su uvijek, ja bih se usudio reći, maksimum!
Oni na vrlo snažan način nastavljaju tu sjajnu hrvatsku vertikalu koja počinje s velikim Marulom, arkadijcima Zlatarićem, Ranjinom, Lučićem, velemožnim Gundulićem i Frankopanom, preko iliraca Brezovačkog i Štoosa, sve do Gaja, Vraza i Preradovića, Kranjčevića, neponovljivih Matoša i Ujevića, i nama bližih Kaštelana, Gotovca, Dragojevića, Tadijanovića i brojnih drugih iznimnih stvaralaca riječju, koji su u različitim pjesničkim vještinama i tehnikama dali obol i hrvatske duše i hrvatske kulture, prinoseći ju kao jedan draguljak na oltar europskog duha, kročeći zajedno u jednoj uljuđenoj zajednici koja se nazivlje Europa.
Jer i hrvatsko je pjesništvo od najranijih dana bilo dvojezično: na latinskom i domaćem hrvatskom jeziku, od 15. do 19. stoljeća, a znamo da su rijetki europski narodi koji su imali tako usporedne književnosti: književnost koja je istovremeno bila utemeljena u izvjesnoj europskoj književnoj republici, ali i čvrsto povezana s domaćim tlom i narodnim domaćim hrvatskim jezikom.
Upravo hrvatskoj prozi i poeziji publiciranoj na latinskom jeziku možemo zahvaliti na tome što smo se mogli obratiti za moralnu pomoć Europi u obrani svojega nacionalnog identiteta, očajničkim pozivima europskoj javnosti za pomoć, jer su prijetnje s Istoka, nadiranjem Turaka, bile pogubne za biološku egzistenciju, pa i za kulturni napredak i prosperitet hrvatskog naroda.
Na identičan su način i od godine 1991., ili pak ranije kada su se stvarali obrisi hrvatske države, mnogi pjesnici svoj talent i znanje velikoga broja tuđih jezika iskoristili da se dozna prava istina, i to je znatno pridonijelo nastojanju da se otvore oči Europi i svijetu o problemima koji su nastali dezintegracijom Jugoslavije, o surovoj srpskoj agresiji na Hrvatsku i želji hrvatskog naroda za svojom slobodom i neovisnošću.
Obojica ste, gospodine Paljetak i gospodine Pešorda, dali velik obol u toj domeni, što će se, vjerujem, s kritičkim odmakom, znati sveobuhvatno vrjednovati, ako ne po današnjem, onda pak po budućim hrvatskim naraštajima. Jer mi danas živimo u čudnim vremenima, kada su oni koji su stvarali državu, izgrađivali ju i u svojim snima i mislima, boreći se za nju na bojišnicama, pišući za nju i o njoj, prolijevajući svoju krv za nju, postali nepoželjnici, problematici, oni po kojima se svakodnevno pljuje! To nam zorno govori da je nešto trulo u toj našoj državi Hrvatskoj!
Mile Pešorda
Vaš primjer, gospodine Pešorda, zorno to pokazuje jer ste poput Krista razapeti u svojoj pravednoj stvari i jer ste bili izloženi gotovo jedno desetljeće najobičnijemu medijskom linču, izopćenosti, teroru u kojem je sudjelovao i sâm vrh hrvatske politike i države, i sav njezin represivni sustav. Ali ste svojom sviješću, svojom ljudskom i umjetničkom vertikalom znali braniti svoju časnost, svoje dostojanstvo i dostojanstvo naroda iz kojeg potječete.
Cijene su katkad visoke, plaćamo ih stanjem svojega zdravlja, gubitkom egzistencijalnih potreba, pa do obitelji, prijatelja i izopćenja iz medijske slike. To je već postao dobro poznat ‘film’ ovih prostora. Sve je to snažno pojasnio Ivan Aralica, jedan od najveći hrvatskih živućih književnika, u svojoj prešućenoj knjizi Smrad trulih lešina. Uzmite ju, pročitajte ju svi!I nije ju samo potrebno pročitati, nego ju je potrebno i meditirati, jer to je knjiga koju bi svaki Hrvat trebao prostudirati. Kapitalno djelo, u kojem je, dragi MilePešorda, nekoliko važnih činjenica o Vama i Vašem ‘križnom putu’. Konačno, zar ga i sâm nisam iskusio bivši prisiljen i izgnan iz Domovine dva puta, ali eto, kako bi Matoš kazao –
– dok je srca, bit će i nas! A, nadajmo se, i Kroacije!

O Vašemu pjesničkom daru i izvanrednom talentu svoje su kazala najvrjednija pera hrvatskoga i inozemnoga pjesništva, literarne misli i kritike, od onih koje ja iznimno cijenim: Tomislava Ladana, Danijela Dragojevića, Zvonimira Mrkonjića, Cirila Zlobeca, Dubravka Jelčića, sve do Veselka Tenžere, Slavka Mihalića i brojnih drugih odličnih pera, ali iznad svega Jure Kaštelana, preko kojega sam za Vas i prvi put čuo. Ispričat ću tu anegdotu…Sve je započelo godine 1970. na vratima ovoga Kluba književnika, gdje sam znao češće zalaziti kako bih susreo neke znance i prijatelje. Jedne sam večeri kasno pozvonio na ulaznim vratima, a kroz mali prozor pozdravio me je, otvarajući mi vrata, gospodin Vrus, tadašnji upravitelj Kluba književnika, stiliziranim: “Dobra večer, gospodine Glibota“. U istom trenutku, na izlaznom putu pojavio se naočit muškaracu u crnoj košulji zakopčanoj do grla, očito dobro raspoložen.Nismo se još bili upoznali, no prepoznah ga. Bio je to hrvatski pjesnik Jure Kaštelan. Čuvši Vrusov pozdrav, oslovi me upitom: “Jeste li Vi Glibota koji je šakom ubio vola, kako piše A. B. Šimić?“ Odgovorih na podbadanje podbadanjem, kao iz topa: “Nisam, jer A. B. Šimić spominje jedno drugo i zaista slično prezime, ali niste li Vi pjesnik koji je pisao o plavim očima Maršala?“Kaštelan se, iznenađen odgovorom, nasmiješi, očito osjetivši ironičnu notu mojega protupitanja i to bijaše začetkom našeg prijateljstva, dijaloga i lijepih trenutaka u Zagrebu, Omišu, Parizu… Pogotovo onih u Parizu… Naše šetnje mostovima na Seini, razgovori o Fernandu Pessoi…Na mostu Pont des Arts upitah ga što su izdanci mlade hrvatske poezije. On mi je bez oklijevanja odgovorio: “Mile Pešorda, koji je iz Šimićeva krajolika.“ Što je, dakako, i višeznačan odgovor.
Međutim, o Vama mi je govorio moj i Vaš prijatelj, veliki Milan Kundera, kojega često susrećem u jednome pariškom restoranu, a i susjedi smo. “Kako je Pešorda?“, znaju me često priupitati i on i Vera Kundera. Jer, tko može ignorirati da ste Vi među prvima objavili na ovim prostorima sabrana i izabrana djela ne samo Milana Kundere, nego i sjajne plejade svjetskih najvažnijih pisaca, poput Czeslawa Milosza, S. Bellowa, Celana,Pessoe… i više stotina drugih važnih književnika i perā našega planeta!?
Svoje pjesme objavljujete od 1967. godine, dakle već pola stoljeća, kada ste objavili Protiv tame i Žena malog grada, što zorno, samo po sebi, kaže kuda smjerate. Jer smjerajući protiv TAME, Vi uzimate ne samo pjesnički, nego i filozofijski diskurs. De facto, po Vašim početcima možemo kazati da ste i intelektualno trasirali svoju budućnost i na tom nas putu već pedeset godina razveseljavate snagom svojih davidovskih stremljenja protiv svih vrsta Golijata i moram priznati da Vam se može pozavidjeti što pri tome niste izgubili svoju ljudskost i svoju senzibilnost, kojom je protkana Vaša pisana riječ i Vaš umjetnički izražaj. Vaš izražaj, naime, ima svoju kozmičku dimenziju, jer, kako lijepo kaže sjajni i meni dragi Danijel Dragojević,Vi od samih svojih početaka kročite u nebo, u zrak! Jure Kaštelan kaže za Vas da i “ujede zmija pretvarate u ljubav“, što mi se čini da time određuje i perspektivnost Vaših metamorfoza, meditativnog karaktera poetskih asocijacija u Vašem izričaju.
Vi ste i građanin svijeta, ali istovremeno vrlo precizno naznačujete svoja izvorišta i vrela na kojima vodu pijete, kojemu narodu pripadate, za čiju opstojnost pišete, živite, stvarate. Nikada nauštrb drugih, jer bi to vodilo i smjer Vaših misli, Vaših djela, u bespuća!
Mnogo ste toga objavili, više od petnaest knjiga, teško je to sve u ovakvim zgodama i dotaknuti, jer bi nam trebali ne dani, nego tjedni, od Života vječnoga iz 1971.godine, do posljednje poeme Baščanska ploča, ali i nekoliko knjiga koje čekaju na objavu. Ono što nas je posebice dirnulo jest ta Vaša Baščanska ploča, poema, u kojoj sublimirate značajke jednoga modernog autora koji integrira i povijest i sadašnjost trenutka, a istovremeno ima vizionarsku projekciju budućnosti, uspostavljajući u tome sasvim prirodan sklad i ravnotežu izbrušenim rječnikom.To je poema koja zna zatitrati i ne baš nježna srca.
Vi ste, dragi Mile, i pjesnik i književnik, prevoditelj (Milana Kundere i MargueriteYourcenar) i književni urednik, sveučilišni predavač, diplomat, služite se različitim svjetskim jezicima kao poveznicom, ne kao oružjem razdvajanja, kao istinski humanist, i zbog te Vaše svestranosti raduje nas što ćete nam se pridružiti u Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti.

Luko Paljetak
Vas, gospodine akademiče Paljetak, Vas sam upoznao prije dvadesetak godina kada ste upriličili jednu prelijepu večer na Dubrovačkim ljetnim igrama za mojega prijatelja Fernanda Arrabala, jednog od najznamenitijih živih dramaturga, poznatoga španjolskog književnika, u zajednici s našim prijateljima Markom Breškovićem, Đelom Jusićem i Ivanom Mustaćem. Večer protkana i Vašim sjajnim, nadahnutim recitalima. Recitalima, kojima ste opčinili ne samo Arrabala i naše obitelji, nego i sve nazočne. Počeo sam Vas pomno pratiti iz daljine i svaki novi korak izgledao mi je kao da ste netko s kim živim od svojih početaka. Jer vaš verb je takav, zanosan, tankoćutan, ali njegov eho grmi poput gromova za vrijeme velikih nevremena. Vaš je jezik predivan, on jednostavno teče kao med iz vrcaljke s ćelijama iz pčelinjih košnica.
Vi pišete za djecu, ali i za sve naraštaje, jer i ono što pišete za djecu, to je sofisticirana filozofska priča, kao što su i Vaši ozbiljni povijesni romani pisani i komponirani takvim senzibilitetom da se u segmentima mogu pretvoriti i biti maštovite pripovijetke za djecu nižih razreda škole.
Veličina pjesnika mjeri se i po razgovjetnosti jezika, a Vi ste u toj modulaciji riječi ne princ, nego kralj! Takvo bogatstvo i imaginacijska snaga Vašega slova, u kojemu Vaše dubrovačko podrijetlo i Vaša enciklopedijska kultura ulaze u sraz, čine sintezu koja zvoni jednim apsolutnim modernitetom, koji je rijetkost našega prostora, ali i šire. Vi ste već mnogo toga napisali, Vaše se biblioteke već mjere metrima, ali zanimljivo je da čitatelj, kad otvori bilo koju stranicu Vaše knjige, poeme, romana, svaku stranicu može doživjeti kao literarnu i poetsku poslasticu, i u kontekstu i bez konteksta. Istovremeno, Vi pokazujete najveću vrlinu u čistom metralnostrofičnom dijapazonu, zadržavši svu elastičnost svojega literarnoga izričaja, mjereći povijesne okosnice i dajući im katkad ironične izvanvremenske opaske, što samo potvrđuje da se nalazimo ispred literarnog uratka najvećih dometa. Vaši povijesni romani, primjerice o Držiću, o Cvijeti Zuzorić, njihov ton odaje profinjeni modernitet, a kao štivo koje se čita na dah, oni to također zorno potvrđuju.
Zapravo, kad se detaljno pogleda Vaš ukupni rad, Vi ste istovremeno i novelist, romanopisac, poeta, dramaturg, prevoditelj i – rekao bih na kraju – sjajan crtač. Prije nekoliko sam dana bio, ne znam po koji put, u Matissovoj kapelici u Venceu (Chapelle du Rosaire de Vence),na Azurnoj obali, i vidio sam i te njegove predivne crteže Kristova Križnoga puta, koji su me, dakako, opčinili. Mislio sam tada i na Vas, kao i na one crteže iz Vaše zbirke Armoire, koje uz sintetiku crte, trasa, nose često i dvoznačja moguće lekture i svu ljepotu i snagu grafičke vibracije. Vi ste, dragi Luko, osoba renesansnih vrlina i jedno veliko bogatstvo za narod i grad iz kojega potječete i konačno za svoju dragu suprugu, kojima pripadate, na veselje našega domaćega, a od danas i europskoga i univerzalnog općinstva.

Kako mislim da nema nikakvih slučajnosti, kazao bih da je Oda Dubrovniku, Vašemu rodnom gradu, istovremeno oda i Vama i Vašemu talentu, spjevana već prije više od pet stoljeća, prije nego što ste se rodili, od Vašeg sugrađanina liričara Ilije Crijevića, kojemu se pridružujemo u osjećajima i željama kad kaže:
“Dubrovniče, zjenico moja, domovino, zjenico moja,
potomče pravi, opasan odasvuda kopnom i morem,
naselje časno i dvostruki izdanče Kvirita.
Tebi, najbolji, što da u bogova zamolim najbolje?
Neka te vječna i blažena pratnja nebesnika
održava uvijek u najboljem stanju, neka te u sreći
čuva i vječno uvećava…“
To su, dragi Luko, i naše misli i naše želje o Vama kao osobi i kao književno plastičnom stvaraocu.
Dopustite, na kraju ovoga improviziranog ceremonijalnog izričaja, koji uobičajeno izgovaramo u ovim prigodama, da vam, gospodine Paljetak i gospodine Pešorda, uputim ove riječi: Nous vous reconnaissons comme nos compagnons, jer smo vas prepoznali kao naše suputnike na rutama znanosti, umjetnosti i književnosti, u duhu mira, tolerancije, humanosti i u duhu univerzalnih vrijednosti utkanih u temeljnim vrijednostima europske kulturne tradicije i civilizacije.
Dobro došli u redove Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti!

Ante GLIBOTA
dopredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti
hkv.hr