U grudskoj općini 4,5 milijuna struka duhana, u županiji desetak milijuna… Jedni masovno sade smilje, drugi se vratili proizvodnji duhana, treći razmišljaju o uzgoju kadulje…
GRUDE – Nekad je duhan u Hercegovini, posebice zapadnoj, sadila, pljevila, okopavala, brala, nizala, sušila, demetila i “gonila na vagu” gotovo svaka obitelj. I od duhana nekako živjela. Bilo je sirotinje s malo zemlje, na kojoj je jedva bilo mjesta za tisuću – dvije struka, oni bogatiji sadili su pet, deset ili petnaest tisuća struka, a bilo je i pojedinaca koji su sadili 20, 30, rijetko više tisuća struka:
-Vremena su se promijenila. Više se ne radi “na sitno”. Evo, naš Boro Brzica, zvani Džon, srušio je sve predrasude. Džon ove godine sadi preko 120, 130, koliko li već tisuća struka. I to najviše virdžiniju. Sadi se i ravnjak, on je ovdje stoljetna tradicija. Ljudi vjeruju da bez ravnjaka nema kvalitete. Ne znam je li tako, ali virdžinija se više isplati jer daje više roda, rekao nam je Tomo Marić, vlasnik nadaleko poznatog motela i restorana Kiwi u Ružićima kod Gruda, gdje smo se prijatelj Brajo i ja dogovorili naći se s Džonom. Brajo ovdje uglavnom sve poznaje, ta u Ružićima se i rodio. Ali, na davno planirano “nalaženje” s Džonom čekali smo desetak i više dana:
-Nema smisla da dolazite ni išta pišete ni o meni ni o duhanu, dok ove kišurine ne prestanu. Ne možemo otići do njive, sve je poplivalo, pa je ne mogu uzorati, kamo li duhan saditi. Trebao sam davno sve početi, ali dok se zemlja ne prosuši od posla nema ništa, rekao mi Boro Džon je kad sam ga nazvao.
Iz Kiwija smo krenuli u Dragićinu, pitomo selo uz dobrim dijelom zapušteno polje, a sve je opkoljeno kršem. Zaustavili smo se pored lijepo uređenih Džonovih rasadnika na vodi, prekrivenih plastičnom folijom. Priznajem, takve nisam ranije ni vidio. A unutra – milijun struka duhana!
Milijun i pol sadnica, a potražnja trostruko veća
-U jednom je plasteniku 700 “holandeza”, u svakom holandezu 180 struka. Imam u selu još nekoliko plastenika s ukupno 1,5 milijuna struka. To je rasad dijelom za mene, dijelom za prodaju. Jedan holandez stoji deset maraka. Imam kupaca toliko da bih bez problema mogao prodati četiri – pet milijuna sadnica. Ali, nije lako pripremiti ovakav rasadnik s vodom, a treba uložiti i u nabavku humusa i svega ostaloga. I, treba tu puno truda i vremena, kaže Džon, kojemu u poslu pomažu supruga i dvojica sinova:
-Sve su sadnice unaprijed ugovorene, pa ove koji dolaze nenajavljeni moram vratiti i razočarati…
Susjeda Dragana Žulja Dagaru nije vratio, ipak mu je prodao nekoliko holandeza sa sadnicama. Dagara kaže da će ove godine zasaditi dvadesetak tisuća sadnica:
-Posadit ću pola virdžinije, pola ravnjaka. Virdžinija se više isplati, prinos je tri puta veći. Dogodine ću saditi samo nju. Radio sam ranije u bratovoj autolimarskoj radionici, ali posla nije bilo dovoljno. Morao sam od nečega živjeti, novca je bilo sve manje, djece sve više… Petoro ih je. Svi pomažu i rade koliko mogu. Ovaj rasad danas uzimam za prosadu, jer led mi je uništio dio onoga što sam posadio. Ali, duhan je još dobro prošao, krumpir je stradao 50 posto, loza i 90 posto, od nje će biti male koristi, reče Dagara i uputi se na njivu. A Džon nastavi svoju duhansku priču:
-Osim svih nas u obitelji, zapošljavam i sezonske radnike i radnice. Kada dođe vrijeme berbe, imat ću ih povremeno i desetak. Drugačije se ne bi stiglo…
Pitali smo Džona je li istina da će ove godine zasaditi 120 tisuća struka i je li ga strah da će u svim planovima biti uspješan, a on nam je rekao da smo slabo obaviješteni:
-Ne 120 tisuća struka, jer zasadit ću 150 tisuća. Ove godine toliko, dogodine sigurno još više. Sve ovisi od toga koliko ću imati zemlje na raspolaganju. A svoje zemlje gotovo i nemam. Zato sam tražio u susjeda zemlju u zakup. Ima tu u Dragićini neobrađene zemlje za posaditi milijune struka. Pojedinci su mi rado dali zemlju u zakup, neki od njih i besplatno. Ali, ima i onih koji ne žele dati zemlju ni po koju cijenu, iako je desetljećima ne obrađuju. Njih slabo razumijem, jer draže im da im je zemlja zarasta u korov i draču, nego da je meni daju u zakup. A ja sam spreman dobro i pošteno ih platiti. Nego, otići ćemo u Dragićinu i pogledati njive…
I otišli smo. Usput smo na njivama naišli na sadioce duhana:
-Ja sam Čović. Dosta prezime, što će vam ime? Evo, zasadio sam sedam tisuća struka. Hoće li se isplatiti? Ha, valjda hoće, Ne isplati se samo ako se ništa ne radi i ne sadi, rekao nam je gospodin Čović, a njegov susjed Zadro kaže da je “onako uzgred” zasadio oko 3,5 tisuće struka.
-Duhana sam zasadio malo, mene nekako više zanima smilje, imam zgodan teren za njega. A led mi je uništio dvjesto loza…
S Džonom smo prošli kroz pitomo selo Dragićina i zaustavili se na uzvišenju iznad prostranog polja:
-Ono dolje je njivu zvana Livada. Uzeo sam je u zakup. Ima tu oko 30 duluma. Planiram na njoj zasaditi 70 tisuća struka duhana. Jedva čekam da se vrijeme ukaže, za sada je još “glibavo”…
Na susjednoj njivi pri brdu zemlja je “ocidita”, pa nije pod vodom. Kao i brojne druge parcele zasađena je smiljem, koje vrijedno okopavaju dvojica muškaraca i jedna žena:
-Samo ti slikaj, ali mi ti se nemamo kad namještati. Ne, smilje nije naše. A što ćemo ti govoriti tko je gazda, svejedno ga ne poznaješ… A i daleko je sad… Ako hoćeš, zapiši nam imena. Mi smo ti nadničari Tihomir i Ljilja Bunoza iz Ružića i Krešo Rašić iz Tihaljine, reče jedan od “kopača” ne dižući glavu.
MN: Sin Luka, najbolji učenik, još stigne saditi duhan
Džon nas je odveo i na njivu Luka, također uzetu u zakup. I ona je još neobrađena:
-Ovdje 35 godina nitko ništa nije sadio. Jedva čekam da uđem traktorom i zaorem je…E, tu ću posaditi oko 60 tisuća struka duhana. Na obje njive duhan ćemo saditi s velikim proredom, zbog lakše obrade. Da nije tako, da se sadi na starinski način, moglo bi na njih stati preko 250 tisuća struka, objasnio nam je Džon stalno spominjući kišu i loše vrijeme…
-Ma, dat će Bog, ipak će duhan do 1. srpnja duhan prorasti žmigavce na mom “polu”… A onda će biti velika posla za sve u kući, ženu najviše jer je i najradišnija…
-Nešto puno spominješ ženu i njezin doprinos u poslu oko duhana. Sve mi se nešto čini da žališ što imaš samo jednu
ženu. Bilo bi dobro da imaš tri – četiri, možda bi tada mogao zasaditi i milijun struka, šalio se Brajo:
-Kraju šala, ali svi u kući smo se dali u ovaj posao s duhanom. Moramo, jer prije toga i žena i ja uzalud smo čekali zaposlenje preko 20 godina. Sad smo ušli u ovo i nema povratka, ali na početku je bilo jako teško. Nadam se na jesen prinosu od 10 – 12 tona. Prodaja je osigurana, jer sklopili smo ugovor s Otkupnom stanicom Orašje.Tu nema problema, oni su spremni otkupiti cijelu proizvodnju. Kad sam ovo počeo, ljudi u selo smatrali su me ludim. A sad već i oni sade duhan. Još će na kraju reći da sam jako pametan, smijao se Džon.
Njegova dvojica sinova, neovisno od roditelja, također su se dali u sadnju duhana. Već su zasadili po deset tisuća struka:
-Petar je učenik Srednje strukovne škole u Širokom Brijegu, 4. razred elektrotehnike. Nije on bilo kakav učenik, najbolji je u razredu. Šteta što nemamo vremena obići njegovu njivu.Svaki je struk zasađen kao po koncu…
-Stigne se sve. Ha, bit će valjda neke zarade, za ekskurziju, benzin i džeparac. Nije teško, meni je zabavna ova sadnja duhana, objasnio nam je Petar svoj “duhanski hobi”.
MN: Šverceri uvoze duhan iz Makedonije i “obaraju” cijenu
Pitali smo Džona za komentar o švercu duhana i čestim policijskim racijama i pretresima, u kojima su zaplijenjene znatne količine rezanog duhana i onog u listu:
-Ne spominjite to, mogao bi čuti ministar policije, šaljivo nas je ukorio Džon, a onda se ipak uozbiljio:
-Nema policija posla s nama koji se bavio uzgojem duhana. Problem su šverceri koji iz Makedonije i tko zna od kuda sve uvedu cijele šlepere duhana, režu ga i prodaju. Naravno, kao hercegovački, iako taj duhan s Hercegovinom nema blage veze. Ti ljudi niti sade duhan niti imaju namjeru saditi ga, njih samo zanima preprodaja i laka zarada. Cijena kilograma našeg originalnog rezanog duhana bila je 20 – 22 marke, ali šverceri su dobro “omrvili” cijenu… Država tu ima interes, kao i ona bivša, pa sve unazad do Austrougarske. Uvijek je država oporezivala duhan i sebi punila blagajnu…
Tu se opet umiješao prijatelj Brajo sa svojim komentarom:
-Francuski političar i ministar financija na dvoru Luja XIV Jean Baptiste Colbert izrekao je još u XVII stoljeću jednu pametnu izjavu o porezu, koja je i danas aktualna. A izjava glasi: Umijeće oporezivanja je što više očerupati gusku, a da ona to prihvati uz što manje gakanja…
Hm, Džon i ja nismo najbolje shvatili Brajinu poruku, ali nam se ipak dopala…Da u njoj ima u njoj nešto, znamo obojica, jer i naši su se stari bavili sadnjom duhana:
-Sjetit će se poreznici osim duhanarma “nabiti porez i smiljarima”, neka malo… Ali, ako su oni pametni, hercegovački je seljak još pametniji. Koliko ga god cijedili, znat će on i za sebe izvući neku korist, mudro je zaključio Brajo.Vlasnik Kiwija, poznati ugostitelj Tomo “izbacio” je zanimljivu ideju, koja ako ništa zaslužuje malo razmišljanja:
-Jedni sade duhan, drugi su se masovno posvetili sadnji smilja. A meni se čini da bi možda najbolje bilo saditi kadulju. To je ljekovita biljka, uspjeva na našem kršu jednako dobro kao i smilje. Mislim da bi kadulja bila zanimljiva farmaceutima i, kozmetičarima, pa i u prehrambenoj industriji i ugostiteljstvu kao začin i prilog mnogim jelima. Nešto razmišljam da zasadim jednu parcelu s nekoliko tisuća struka:
-Imamo puno neobrađene zemlje, a Hercegovina bi uz malo truda mogla postati pravi Misir za mnoge kulture. Dobro je što se pokrenula sadnja smilja i duhana. Moja je procjena da će se ove godine samo u općini Grude zasaditi oko 4,5 milijuna sadnica. A u cijeloj Županiji Zapadnohercegovačkoj peko desetak milijuna. Ako to imalo krene, tko zna koliko će se struka saditi za koju godinu. Još kad bi dobili malo poticaja… Ali, eto, mijenjaju se stranke na vlasti, ali ja nisam dobio ni od koga ni prebijene pare, iako sam od svih tražio, kaže Džon…
Nadničarke Bega i Semira s Kozice
Stari pušači “škije” kažu da ni jedan duhan nije ravan ravnjaku. Ta je vrsta stekla status autohtonog hecegovačkog duhana, osebujna izgleda, boje i mirisa. Džon kaže kako mu se čini da su to predrasude, te pokazje rezanu virdžiniju i onu u listu. I boja i miris učinili su mi se savršenim. U zapadnoj Hercegovini mnogi tvrde da je “srce” proizvodnje duhana područje Gornjih i Donjih Mamića, Kočerina, Dužica, Medovića, Ledinca, Višnjice, Dragićine, te istočno sve do Grljevića i zapadno do Drinovaca. Meni se pak “odoka” uvijek činilo da duhan nigdje nije tako mirisan, žut i tako lijepo “po koncu” posađen kao na Višnjici. A oko nevelikih parcela s duhanom uvijek je bila zasađena raštika, koja mi je privlačila pogled lijepom zelenom bojom i savršeno se uklapala s crvenicom iz koje je rasla:
-Je li to što sadite ravnjak ili virdžinija, upitao sam dvije žene koje su uz cestu na Višnjici na jednoj njivi sadile duhan:
-Koliko mi razumijemo, pola i pola…Ali, nije ovo naša njiva, mi ovdje nadničarimo… Nego slabo imamo vremena za priču. Žurimo, da nas kiša opet ne pomete. Nije zgodno svaki se dan vozikati i dolaziti…
-Zar ovo nije vaša njiva i vaš duhan?
-Nije prijatelju. Nas smo obje s Kozice. To vam je ono selo na vrhu Žovnice iznad Mostara, rekle su nam Bega i Semira Maksumić, koje nadničare sadeći duhan i obavljajući razne druge poslove. Mještani su nam rekli kako su jako vrijedne i uredne u svemu što rade.
Večernji list
