Za razliku od državnih i županijskih domova koji se osnivaju po Zakonu o socijalnoj skrbi kao neprofitne organizacije i njihov rad sufinancira se iz državnog proračuna, privatnici se vode isključivo ekonomskom računicom, pa tako i formiraju svoje cijene, koje su nažalost ipak previsoke za većinu Dalmatinaca treće životne dobi.
Vlasnica jednog takvog doma nam pojašnjava da s cijenom smještaja od šest tisuća kuna za nepokretnu osobu ne može pokriti sve troškove koje iziskuje pojačana skrb i njega. Naglašava da posluje na pozitivnoj nuli te da o zaradi nema ni govora, premda neki misle da su privatni starački domovi izvor brzog bogaćenja.
ČAPLJINA, RAVNO…
Općenito je kriza i besparica, djeca nemaju novca da plaćaju domove roditeljima a o njima se iz raznoraznih razloga ne mogu brinuti. Naša sugovornica kaže da je nekoliko puta pokušavala povećati cijenu smještaja u skladu s porastom svih troškova, režija i hrane, ali nije uspjela u tome jer korisnici na smještaju to ne mogu platiti.
Drukčije bi, kaže, bilo kad bi država ili lokalna uprava sufinancirala njihov rad, pa da korisnik plaća cijenu kao i u državnom domu, a razliku do pune ekonomske cijene snose grad ili županija. No od toga definitivno nema ništa, u privatne domove i dalje idu samo oni koji imaju dublji džep, a u jeftinijim državnim domovima se na smještaj čeka i po nekoliko godina.
U takvim okolnostima Dalmatinci su se okrenuli prema susjednoj Hercegovini, gdje je posljednjih godina otvoreno nekoliko staračkih domova. U Čapljini je otvoren Dom “Betanija” s hospicijem (vlasnik Mostarsko-duvanjska biskupija), u Ravnom nadomak Dubrovnika je Dom za starije i nemoćne (vlasništvo općine), u Ljubuškom je novi dom pod ingerencijom Mirovinskog osiguranja Federacije BiH, koje popunjavaju brojni starci i starice iz Dalmacije.
Većina korisnika novootvorenog doma u Ravnom je s područja Dubrovnika i šire okolice, dok Neretvani odlaze u Čapljinu ili Ljubuški. Cijene su veoma slične onima u Hrvatskoj, tek se neznatno razlikuju, ovisno o dodacima za lijekove ili pelene. Uglavnom se kreću od 900 konvertibilnih maraka (oko 3600 kuna) za pokretne osobe pa do 1200 KM (oko 4800 kuna) za potpuno nepokretne, koji su dvadeset i četiri sata ovisni o tuđoj pomoći i njezi.
PRIJEVOZ BOLESNIKA
Ovi domovi uglavnom imaju organiziran prijevoz bolesnika do granice s Hrvatskom, odnosno, u slučaju potrebe do najbliže Hitne pomoći, primjerice u Vrgorcu ili Metkoviću, ili pak upućuju korisnika na liječenje u mostarsku bolnicu, gdje se hrvatskim osiguranicima može pružati odgovarajuća liječnička skrb.
Tako umjesto da čekaju mjesto po nekoliko godina za smještaj u domove za starije i nemoćne, mnogi se odlučuju za odlazak u Hercegovinu. Međutim, kako doznajemo, smještajem preko granice naši se državljani ne skidaju s lista čekanja za ovdašnje županijske i državne domove. Nekima se i posreći pa se vrate natrag kada se ukaže slobodno mjesto.
Za one dubljeg džepa u Grudama je tvrtka “Violeta” otvorila Dom “Vita”, koji je malo ekskluzivniji, pa tako i skuplji od ostalih domova u Hercegovini. I u njemu je dosta Dalmatinaca, uglavnom s prostora Imotske krajine. Kapacitet doma je 14 jednokrevetnih i 64 dvokrevetne sobe u stambenom dijelu, a pored stambene jedinice u domu je na raspolaganju i stacionarna jedinica za smještaj osoba kojima je potrebna pojačana medicinska njega. U “Viti” je cijena smještaja od 500 do 750 eura mjesečno, što je za tamošnje prilike poprilično skupo.