Kuća Petra Boban Gabrić u Bobanovoj Dragi je služila “narodnim vlastima” poslije 2. svjetskog rata za prisilno sazivanje mještana na njihove sastanke na kojima se je ljudima “mozak prao” o njihovoj “narodnooslobodilačkoj borbi”, osnivanje “radnih zadruga”, određivanje bezplatnih dnevnica po domaćinstvu za gradnju “Narodnih Domova”, Staljinovo pripremanje “petogodišnjeg plana”, sve u duhu sprovođenja “socijalističke komunističke revolucije” za očuvanje i učvršćivanje Jugoslavije.
Ja kao dijete ispod desetak godina sam sjedio u jednom uglu kuće između zida i štednjaka, sve slušao i promatrao ljude kako se prepiru s onima koji predstavljaju “narodnu vlast”, s onima koji im tumače novo Staljinovo doba, novi početak svega, itd. itd. Tako sam ja u mojem dječačkom razvitku počeo tražiti istinu i sam sebe čeličio da budem ono što trebam biti, a to je pošten čovjek i dobar Hrvat.
Kako sam rastao, jači i veći iz dana u dan, radio sam fizičke poslove s odraslima na njivi i u polju, te sam imao priliku čuti mnoge priče – od tada još živih svjedoka – iz bliže i daljnje prošlosti. Oznaši/Udbaši su krstarili selom, hapsili i odvodili ljude u zatvor za najmanju prijavu. “Oznaških i Udbaških” doušnika je iz dana u dan bilo sve više i više, jer su ime se radna mjesta obećavala i privilegije davale. Mojeg brata Jerku (1935-) su u školi silom prisilili da se upiše u SKOJ, “Savez komunističke omladine Jugoslavije”. Otac je za to saznao prije nego je brat kući došao. Otac je pitao sina Jerku da zašto se je on upisao u tu bezvjernu komunističku organizaciju. Brat Jerko plačući je rekao da je morao, jer ga je “drug nastavnik” teglio za uši sve dok nije potpisao, našto je brat Jerko pokazao uho iza kojeg se je mogao vidjeti ožiljak nokta i krv. To je moga oca toliko razljutilo da je odmah otišao u selo Vlašiće gdje se je škola nalazila i potražio tog “druga nastavnika”. Tako je to počelo u mojoj kući, s mojim ocem, mojom majkom i mojom obitelji; a ja sve gledao, vidio, pamtio i zapamtio.
Dolazi srijeda 31 svibnja 1950. godine moj otac Petar Baban, Gabrić, i ja smo zalivali lozu na njivi zvanoj Padina ispod sela Bobanove Drage. Oko 6:00 sati u večer k nama dođoše tri “milicionera” iz Stanice “Narodna Milicija” Sovići/Gorica. Oštro pitanje je bilo: Jeste li vi drug Petar Boban Gabrić. Na odgovor da jest, skočiše se na njega i sa žicom mu povezaše ruke. Nisu mu dozvolili ni da kući dođe da se presvuče, nego je tako zamazan i poderanih hlača odveden u “Narodnu Stanicu Milicije” u Soviće.
Optužen je i optužnica ga je teretila – uz ostale “netrepljivosti” (hrvatski nesnošljivosti) kako su znali reći – i za to je bio suđen što je sijao kukuruz na svojoj njivi, a ne pamuk kako su to “narodne vlasti zahtijevale”. Tadašnja komunistička “narodna vlast” kukuruz su zvali BANDITOM kojeg se nije smijelo sijati da se ne bi, kako su to oni mislili i tumačili, “škripari” tj. Križari mogli hraniti. Mi djeca, jedno drugom do uha, a majka ostala trudna, ostali smo sami i obrađivali imanje onako koliko smo mogli i znali. Ja rastem i počimam prkosti i taj me prkos iz dana u dan sve više žestio, i rekao bih dovodio u neprilike; s kim, s tim predstavnicima “narodne vlasti”.
Petak, 29 lipnja 1956. godine, Petrovdan, kod nas svetkovina sv. Petra i Pavla, dernek, veselje, užitak! Moj rođak – sada pok. – Ante Grugišić, Lukić, i ja smo u derneku zapjevali gangu i pjesmu: “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati”. Čim je milicija za to čula, skočila je na nas. Nije trebalo puno ni dugo čekati, došlo je do tuče. Zahvaljujući prisebnosti ljudi koji su smirivali situaciju, sve je prošlo bez velikog incidenta. Ali sutra, subota 30 lipnja evo ih k meni gdje sam okopavao duhan. Pokazaše mi pozivnicu da moram sa njima u “Narodnu Stanicu”. Ja sam im rekao da ja znam gdje je “Narodna Stanica” i da ću ja tamo doći, a da oni mene neće kroz selo 5/6 km. u žicu svezana sprovoditi. Uz malo natezanje i preprike, pristali su. Oni svojim putem a ja mojim. Mene moj put odveo u Sloveniju, Mislinje, Slovenjgradac, Dravograd, zatim Kopar, Trst, Milano, Torino, Cuneo, talijansko francuske Alpe, Nice-a, grad u Francuskoj, da bi konačno stigao u Pariz.
U Parizu najprije sam morao tražiti dozvolu za boravak. Francuske vlasti su davale i izdavale privremenu dozvolu za boravak svim onima koji su mogli dokazati da su bili politički i nacionalno proganjani i zlostavljani u komunističkoj Jugoslaviji. Meni to nije bilo teško dokazati, te sam dobio boravak na tri mjeseca s tim da nađem posao i stan, te da za produžetak boravka moram imati za sve to vrijeme potvrde da radim i da imam stan. Tako sam ja počeo moj život u Parizu, a prije i poslije mene mnogi drugi, kako Hrvati pa tako i ne Hrvati.
Prvu stvar koju sam uočio je bila: nepoznavanje francuskog jezika. Znao sam da ću biti “ćorav” kod mojih zdravih očiju ako ne govorim i čitam francuski. Zato sam se skoro odmah upisao na vrlo i svjetski poznatu francusku školu za učenje francuskog jezika “Alliance Francaise” 101 Boulevard Raspail, Paris. Iako je to preko pola stoljeća iza mene, još se uvijek – i to dobro – sijećam kako sam jedne zgode na rijeki Marne sjedio i pisao školsku zadaću. Rijeka Marne je bila istočno izvan grada Pariza a utjecala je u rijeku Seine koja je proticala kroz grad Pariz. Mnogi su se tu kupali ili su se došli poslije posla tu odmarati. Tako sam i ja tu bio, kupao se, odmarao i usput školsku zadaću pisao. Taška je tu, knjige su tu, rječnik francusko-hrvatki “Valentin putanec”, školska knjiga Zagreb, 1957., i hrvatsko-francuski rječnik J. Dayre – M. Deanović – R. Maixner, Zagreb 1960. Sve ovo govorim zato jer sam ovom taškom, knjigama i rječnicima na plaži bio mnogima uočljiv, posebice trima djevojčicama. Počele one mene nešto pitati a ja odgovaram hrvatski i pravim se da ne razumijem. Što one mene više pitaju, ja još više tražim riječi u rječniku i tako ja sa njima počeo komunicirati. Ubrzo ja počeo sa njima govoriti francuski, što ih je začudilo kako sam brzo naučio francuski. Tako je to počelo, a ove tri djevojčice su bili sestre, jedna od njih je moja draga 50 godina supruga Annie.
Nikada neću zaboraviti pjesmu koju sam u mojem selu Bobanova Draga mnogo puta uz gangu pjevao: “Mala moja da si u Parizu, ti bi mi se učinila blizu”. Dali je to puka slučajnost ili moja sudbina koju mi je Bog dodijelio, ne znam. Sve što znam je to da sam u ovoj mladoj francuskoj gospođici vidio jedno Božije stvorenje određeno za mene. Nisam oklijevao se potpuno zaljubiti u tu malda francusku damu. I ona sa njezine strane je također isto osjećala te smo se dogovorili zajednički reći njezinim roditeljima našu namjeru. Oni su pristali i zaruke su bile na Majčin Dan 1965. Na taj dan zaruka sam upoznao brojnu obitelj roditelja moje zaručnice Annie. Oni su htjeli mnogo toga znati o meni pa je pitanja bilo sa svih strana, kako o meni, mojoj obitelji, zašto sam ja utekao, jednom riječu da su svi htjeli znati za koga se njihova kćer, sestra, rodica, tako mlada djevojka, udaje. Svi moji odgovori su odsjevali hrvatskim osjećajima, što je kod nazočnih značilo malo ili ništa, jer, kako sami kažu, da nikada prije nisu čuli bilo što govoriti o Hrvatskoj, nego sve o Jugoslaviji. Dr. Miljenko Dabo Peranić je bio tu uz mene kao moj određeni vjenčani kum. Nas dvojica smo uljudno, staloženo, mirno i s povijene strane objasnili povezanost između Francuske i Hrvatske u prošlosti. Tu na taj dan zaruka je i dan vjenčanja bio određen za subotu, 31 srpnja 1965.
Poslije vjenčanja, malo prije podne, na izlazu gdraske vjećnice gdje se je obavilo sudbeno vjenčanje, na stepenicam smo se slikali. Marica Boban, supruga Jerke Boban, Kukića je izvadila iz svije taške hrvatsku trobojnicu, stavila preko grudi kako meni tako isto i mojoj suprugi Annie. Mnogobrojni gosti, uzvanici, slikari i znatiželjnici su slikali, dok su prolaznici zastajali i gledali jedno francusko/hrvatsko vjenčanje. Vijorile su se tu i nekoliko hrvatskih zastava što je svakako privlačilo znatiželju prolaznika. barjakAutobus od preko 80 sjedala je čekao pred općinom. Kada smo se svi ukrcali u autobus i sjeli na svoja mjesta, trojica mojih prijatelja Hrvata koji su za to bili zaduženi otvorili su prozor i kroz isti izvjesili našu hrvatsku zastavu, naš barjak: Crven bijeli plavi, to je Hrvat pravi, tko se pod njim vije, kukavica nije. S istočne strane grada Pariza pa do mjesta koje je vrlo dobro poznato svjetskom atrakcijom Montmartre gdje će biti Reception, Primanje, u još poznatijem Restaurantu za takove prigode “La bonne franquette”, trebalo je proći kroz cijeli grad Pariz. Kada smo prolazili kroz vrlo turističko mjesto Pigalle i Moulin Rouge, tu nas je policija zaustavila i pitala za razlog zašto smo izvjesili zastavu jedne strane zemlje koju Francuska ne priznaje. Malo smo se natezali i u tim natezanjima francuskim redarstvenicima pojasnili i objasnili važnost hrvatskog svatovskog običaja sa hrvatskom zastavom. Sve su razumijeli i sve su odobrili, ali zastavu smo morali povući unutar autobusa. To nama nije bilo teško, jer smo skoro bili na samom mjestu i prilazu Restaurantu “La bonne franquette” a hrvatska zastava je izvršila još jednom više, svoju nacionalnu dužnost u jednom svjetskom velegradu Parizu.
Točno u dva sata iza pola noći, nedjelja jutro 1 kolovoza 1965. vrata restauranta “La bonne franquette” se zatvaraju i to je bio službeni završetak Francusko Hrvatskog Vjenčanja u Parizu.
Mile Boban, Texas, USA
3 komentara
Naletih na ovaj članak “HRVATSKO-FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU” i od milja poročitah. Iako nisam živio u Parizu, ali sam ipak čuo od prijatelja, također iz Gruda, sada pok. Boro Ćorluka o ovim svatovima. Tako su se Hrvati ženili po tuđim zemljama, kada već nisu mogli u svojim zemljama i svojim običajima.
Pozdravljam ovim putem sretni brak i želim im mnogo sreće, zdravlja, veselja i blagostanja u životu.
Gruđanin.
KomentariMORATE SE PRIJAVITI DA BISTE KOMENTIRALI ČLANAK.
Komentar od: Otporaš | Komentirano: 14. veljača 2014. 21:54
Milane, svak ti čast!
Lilith i peppermentt,
Evo vratio sam se. Morao sam poslušati suprugu i otrčati do dućana da joj nešto kupim što je ona zaboravila jučer dok smo bili u dućanu i kupozvali živižne namjernice. Rekao sam “morao”, jer druge nije bilo. Poznam ja moju suprugu vrlo dobro, pa ako ju odmah, u tren oka poslušam, ona zadovolja a i ja sam, jer sam izbjegao ono najgore, a to je da me prozove LIJENČINOM. A ja, puna su mi uata kada sam sebi kažem: A, “JA”!, rođeni Ercegovac pa da ne poslušam moj jednu jedinu i samu samcetu ženu…Da ih imam tisuću, bila bi drugčija priča, jer bih se gubio u (ne)snalaženju i ne bih znao koju bih a koju ne
bih poslušao. Ovako imam samo jednu ženu i slušam samo tu jednu, pa nisam izgubljen, pa sam zato dobio TITULU: MUŽ GODINE četrdeset (50)pedeseti puta po redu, izasebice!!!
Da se vratim i odgovorim poštovanjoj peppermentt kako su momci misili vridnost divojaka. Vrlo dobro pitanje a svaki ozbiljan momak toga doba, kada dođe iz vojske, se je smatrao ozbiljnim i najozbiljnije se
je zagledao u cure. Naime, bila je velika sramota vidjeti curu da iđe ulicom bilo gdje a da u rukama nema neko pletivo; bilo čorapa, terluka, zovnica i sl. To bi ozbiljni momci odmah rekli: nije za moju kuću. Kao da je jučer bilo, sjećam se kako je moja sada pok. Mater Iva Boban Vićeka mojim sestrama, njezinim kćerima govorila i vrtenetom ili kudiljom ih po prstima “milovala”, govoreći ime: Bog vas smeo, neću ja
da vas vaši muževi, koji god oni bili, psuju zbog mene i da van govore da vas ja nisam ništa naučila. Naša Mater nas je uvik učila kako se trebamo ponašati u društvu. Vjerujem da su tako i druge Majke svoje djecu u tom duhu odgajale.
Evo jednog primjera na kojeg su momci stalono gledali i na osnovu toga svoje procijene o divojki ili divojkama donosili. Cure bi se u selu dogovorile gdje će se tu večer sastati i u čijoj kući će SILO biti. Istini za volju u mojoj kući je skoru uvik SLIO bilo, jednostavno zato što nam je kuća u to doba bila najveće u selu, te imao sam tri sestre spremne za silo. Običaj je bio, čim momci pokucaju na vrata i dobiju odgovor “slobodno”, momci nagrnu u kuću, a divojke, kako su ih maje učile da se muškarcu uvik treba ustupiti stolac, jer da je muško od tjedan dana starije od bilo koje starije žene. Prave divojke, tako su ih “prvi” momci zvali, bi se ustale i svoj stalac ili stolicu ponudile prvom momku, dok bi se neke druge ustale i svojim “prknom” čuvale soj stolac ili stolicu da ga ne dadne momku, nega da ona na njega “lopne”, tj. sjedne, kako bi to znali zajedljivi momci reći za one divojke koje nisu ustupile stolac momku. Nije to bilo neko univerzalno pravilo, ali je ipak bilo neko naših seoskih i poštenih roditelja pravilo, koje nam je
na jednu ruku davolo pravac života, po kojem smo se morali držati kako se ne bi izgubili u ne znanju. Kada kažem u neznanju, tim mislim reći da je u moje vrijeme dok sam ja bio u mojem selu Bobanova Draga, bilo 87 domaćinstava, 483 žitelja, 17 konja i 12 uprežnih kola, 13 bunara,
3 čatrnje i 90% roditelja nepismeni, koji nisu znali ni čitati ni pisati; među njima su bili i moji roditelji.
Eto, zašto su i cure i momci, za istu svrhu, za istu brigu i za isti obiteljski cilj budno pratili ponašanje jednih drugih, jer tada ništa nije bilo u zidu kao danas. Kada kažem u “zidu”, tim mislim reći da
današnje divojke u “zidu” imaju vodu pa ne trebaju umorne ići na bunar donositi u burilu vodu za kućne potrebe, u “zidu” imaju struju, pa ne trebaju kada s njive umorne dođi kući i odmah ići u brdo po drva kako bi se moglo jelo za kućnu čeljad skuvati, u “zidu” danas imaju telefon za nazvati bilo koga a da se ne trči selom poruku odnijeti bilo come u potrebi, kao što je prije bilo. Ja sam osobno trčao u Borajnu 1953. godine javiti jednoj ženi iz našeg sela koja je bila udata u Borajnu,
da joj je ćaća umro. Otac joj je bio Ivan Grubišić, zvani “Bebac”
Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac