Ima Imoćana koji još ne vjeruju da je Armstrong bio na Mjesecu i da je ljudska ruka dotaknula dno Crvenog jezera; Čemu tolika nevjerica? Legenda o Gavanu objašnjava dosta toga…

Sjećate se davne 1969. godine i onog povijesnog dana 20. srpnja kada je američki astronaut Neil Armstrong (bar tako smo vidjeli na TV ekranima) sa svemirskom letjelicom Apolo 11 došao do površine Mjeseca i onda kao prvi čovjek učinio povijesne korake po površini Zemljina prirodnog satelita. Namjerno smo u zagrade stavili ono da smo to vidjeli preko TV ekrana jer je to bila milijunima znatiželjnika onda jedina vjerodostojna potvrda toga povijesnog čina, piše Slobodna Dalmacija.

Zašto sve ovo? Pa, zato što i dandanas na sve četiri strane svijeta ima onih koji ne vjeruju da se to dogodilo. I ne samo među takozvanim običnim ljudima. E, ako već u svijetu imamo takve, a potvrđeno im je TV snimkama, u Imotskom, primjera radi, i dandanas ima nekih (istina mali broj, i to uglavnom starijih) koji ne vjeruju svojim očima i sumnjičavo vrte glavom na jednu nepobitnu činjenicu. A to je ona da je najprije sofisticiranim uređajem, a zatim i ljudskim okom, viđeno dno njihova Crvenog jezera

Dakle, ljudi ne vjeruju da je ljudska ruka dotaknula dno toga svjetski poznatog prirodnog fenomena i jedne od najdubljih kraških jama na svijetu. Jer nije mala stvar imati dubinu veću od tri stotine metara. Zamislite, tri nogometna igrališta i još nešto metara u utrobi zemlje.

Ali zašto, ipak, tolika skeptičnost, nepovjerljivost, nevjerica u ono što se vidjelo prostim okom stotina i stotina radoznalaca kada se u Crveno jezero spuštala sofisticirana mini podmornica, takozvani “Row”, 28. rujna 2013. godine i kada je na površinu donijela snimke s dna Crvenog jezera. Ili još konkretnije, zašto ti i takvi ne vjeruju također povijesnom danu za Imotski kada je 6. svibnja 2017. godine jedan od najpoznatijih svjetskih speleoronilaca, Francuz Frederic Swierczynski zaronio do 245 metara i tada dotaknuo njegovo dno. Nešto je manje metara zaronio, jer je tada i vodostaj bio niži. Donio čovjek i snimke na površinu, Imoćani prvi put vidjeli dno svoga Crvenog jezera koje je snimio čovjek.

No, ima ih u Imotskom kojima i to nije sasvim dovoljno. Pitali Francuza je li dolje vidio ostatke nekog dvorca. Čovjek rekao da je dotaknuo samo jedan dio na dnu, šire nije išao i razgledavao, nego samo ono mjesto gdje je dotaknuo rukom.

Pa zbog čega tolika nevjerica, zašto ne vjeruju ili, konačno, zašto uopće i ostavljaju prostora sumnji?

No, tko malo bolje poznaje Imotski i legende koje su stoljećima kružile oko njihovih jezera mogu razumjeti dosta toga. Oko Modrog jezera priče su bile o vilama. Tamo je i Vilinska pećina, Vilinsko počivalo, tamo vilenjaci i vukodlaci igraju nogomet kada jezero presuši. A Crveno? E, tamo su još izazovnije legende ili, bolje rečeno, legenda. To jezero malo odmaknuto od samoga grada, onako upalo u utrobu zemlje, gotovo pa nepristupačno s liticama koje se obrušavaju direktno u vodu bez ikakve mogućnosti da se čovjek po njima spusti, jezero gdje se, kako kažu u Imotskom, i ptice promisle nekoliko puta hoće li ga preletjeti, jer iznad njega pušu neki čudni vjetrovi, koji ih vuku prema vodi. U njega tek vrlo spretni mogu baciti kamen s vidilice a da se vidi kako je bućnuo u vodu.

I onda i ono o čemu je ovdje priča, Imoćani su stoljećima pričali s koljena na koljeno legendu o njegovu postanku. Uzalud poznavatelji krša, uzalud geolozi, u Imotskom bijaše jedna i jedina istina o postanku Crvenog jezera. Crveno jezero je nastalo, kažu, kada se ispod nekadašnjih predivnih kamenih dvora velikog bogataša Gavana “propuntala” zemlja i tako se stvorilo jezero. A dvorac i silno njegovo bogatstvo i dandanas su na dnu jezera. Od mnogih verzija nestanka Gavanovih dvora izdvajamo onu poznatog imotskog franjevca fra Silvestara Kutleše, po kazivanju Stipana Mršića, Ivana Sliškovića i Mate Škore, 15. studenoga 1936. godine:

“Bio je u davna doba, blizu Imotskoga, jedan bogati čovik zvani Gavan. Po kipu čovik, ali po srcu i duši đava. U Gavana bilo svega samo duše nije. U Gavana dvoji dvori, jedni lipši od drugi. U dvorima svakog blaga, a van dvora ni broja se ne zna. Čije polje? Gavanovo. Čije brdo? Gavanovo. Novca je ima toliko da mu pogotovu broja nije zna. Novac je drža u sobam, na tavanu, a ne u sanducim.

Zlato u jednoj, srebro u drugoj, bakar u trećoj sobi. Mala je ima na sedamdeset i sedam mista. U svi sedamdeset i sedam mista bile su pojate i torovi. Različite pojate za krupni, a različite za sitni zub. Otklen Gavanu toliko blago? Ništo i stariji doranili, a najviše Gavan krivo steka i primaka. Što privarom, što silom, što kamatom, pritiska i grad i sva sela, od Kamenjaka do Gruda, svu burnu i zapadnu stranu polja i oko polja imotskoga. Ima je dosta kmeta i slugu, bezdušni ka i on sam (Gavan). S pomoću kmeta otima je čoviku parnicom. Kmeti se zakuni krivo, a Gavan dobij parnicu. Je li ti zajmijo sto kroz godinu dana, valja mu vratiti dvista. U jednim dvorima litova je Gavan, a u drugim dvorima zimova.

Ima je Gavan ženu i jedno muško dite, nejako. Žena bila prava slika i prilika svog čovika pa i gora, jer olija. Težaka mrzila, a prosjaka s vrata gonila. Dosta je palo sirotinjski suza. Uzdasi i suze sirotinjske i Bogu dodijali. Jednom Isus – milosnaga bila – dođe ka prosjak, prid istočne dvore Gavanove. U dvorima ne bilo Gavana, nego mu žena. Otiša Gavan u zapadne da miri i broji novac. Zakuca Spasitelj na Gavanovim vratima šćapićem i reče:

– Daj štogod prosjaku, Bog ti da! Pogledaj na sirotu, Bog na te pogleda! Utiši gospodarice gladna, utišijo tebe Bog!

Kad dodija Gavanovici, izađe na vrata i reče prosjaku:

– Ajde mi s vrata! Vi skitančine i linčine ne date mi mira meni i ditetu mome u kući mojoj!

– Daj zalogaj kruva, Bog ti da! – proslidi prosjak.

– Šta će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj! – uzgorito reče Gavanovica.

Nu da se otrese prosjaka, donese joj sluga iz kuće koru kruva, metnu joj sluga na papuču od noge i ona dobaci prosjaku.

Sramota joj se činilo da rukom prosjaku dade.

– Daj mi gazdinice i jedan trs kupusa, kad ti ga je Bog da u vrtlu ovliko – opet će prosjak.

Gavanovica naredi slugi da mu odriže trs kupusa, ali oni trs uz put što u nj pasi zapišaju. Sluga ode i odriza, ne oni trs, nego drugi zdravi. Boja se je Boga ovi sluga. Prosjak primi i ode. Ali na rastanku reče slugi:

– Noćas će biti svašta, ti se ne boj ništa! Gromovi će pucati, zemlja će se tresti, i jezera će se otvarati. Ali sve to tebi nauditi neće! – prosjak reče i ode.

I tu noć, pričaju i drugi u Imotskom sličnu priču, udariše gromovi, zadrhti jako zemlja. Ispod dvora Gavanovih koji bijahu baš gdje je danas Crveno jezero, otvori se silna rupa u zemlji i cijeli dvori, Gavan i Gavanovica i sve njihovo blago ode duboko u utrobu zemlje. Naiđe silna voda i potopi sve. Nastade na tom mjestu jezero. A zbog crvenih njegovih sijena narod ga prozva Crvenim.”

I danas kada su njegove tajne otkrivene, kada na dnu ima nekoliko automobilskih guma, nažalost i drugog otpada, a među njima možda i ostaci savezničkog aviona koji se je, kako govore svjedoci, sunovratio 1944. godine u grotlo jezera nakon što su ga pogodile njemačke protuzračne haubice, prekinuvši mu put prema Njemačkoj i namjeru bombardiranja njemačkih gradova, legenda o Gavanu i njegovim dvorima, legenda o postanku Crvenog jezera još je itekako znana.

A Imoćani i ove godine, samo prodajom ulaznica za razgledavanje, konačno malim dijelom i komercijaliziraše svoga kraškog ljepotana. A da je bilo još prodati priču o Gavanovim dvorima, malo prošetati puste grupe znatiželjnih turista tamo gdje su bili njegovi dvori, bar bi se mogli pomalo vraćati Gavanovi dugovi što ih ostavi prema puku Imotskom. U Imotskom kažu da i za to još uvijek ima vremena.

A oni koji još uvijek vjeruju legendi, u šetnji prema Crvenom jezeru često spominju i dio velike narodne pjesme spjevane o Gavanu i njegovim dvorima:

“Tu u gluhoj, mrkloj noći, ko srca imaš proći/ uz Gavanovu čut ćeš ciku, vukodlaka strašnu riku./ Od stra ti se kosa ježi, bjež čoviče, otud bjež.”