Imoćani, javnosti poznati kao snalažljivi, ali i dobri ljudi i težaci, još poznatiji po svojem specifičnom humoru, jezerima, mercedesima ili bagerima, često se diče svojim hrvatstvom i katoličanstvom. I stvarno, upravo su Imoćani nebrojeno puta i uz brojne žrtve dokazali privrženost domovini i svojoj Katoličkoj crkvi. Međutim, kao kod nekih drevnih simbola koji prikazuju suprotnosti u čovjeku, i Imoćani kao da imaju dva lica. Jedno je ono iskreno, prepuno zanosa i uvijek spremno učiniti dobro, dok je drugo ono koje pokazuje svu ružnoću i izobličenost svagdanjeg ovozemaljskog života. Anđeosko i demonsko. Jer, isti onaj domoljub i vjernik često zna biti najveći neprijatelj dobroga i to vrlo jednostavno i lako, često i spontano. Primjerice, psovkom.
Piše: Ante Lončar
S njom se svakodnevno susrećemo na našim ulicama ili u obiteljima i možemo reći: mnogima postade navikom. Psovka je toliko rasprostranjena u Imotskoj krajini da je zauzela važnu ulogu u svakodnevnoj komunikaciji naših ljudi. Uostalom, pustila je jako korijenje u svim krajevima Lijepe naše. No pokušajmo najprije očistiti svoje dvorište. Prošetate li samo potezom od imotske robne kuće do Tina ili bilo kojim dijelom naše krajine, gotovo je nemoguće provući se a da vam se u uši ne uvuče poneka psovka. Više je vrsta psovki. Najčešće su one u kojima stradava Stvoritelj i oni njemu s desna. Ne zaostaje puno ni druga vrsta psovke, ona tzv. obiteljskog tipa, u kojoj se najčešće spominje mater, a zatim i ostatak obitelji, pojedinačno ili u kombinaciji. Ni mrtvi pritom ne ostaju pošteđeni.
Ako pak koga upitate zašto psuje, odgovor je najčešće isti: Ma ja to onako, iz navike, to je nesvjesno. Žalosno je i to da se dobna granica psovača dramatično spušta, toliko da danas možete čuti i jednogodišnju djecu kojoj su psovke među prvim naučenim i izgovorenim riječima uopće, dok ponosni roditelji ne uspijevaju (a često to niti ne pokušavaju) sakriti zadovoljstvo što njihov budući psovač brzo napreduje. Da postoji neko natjecanje u smišljanju psovki i njihovoj interpretaciji, zasigurno bismo bili bez konkurencije. Ili, zašto ne bismo, u nedostatku sadržaja u našem malom gradu, organizirali Festival psovke. Tako bi, ako ništa drugo, mogli jedni drugima sve po spisku do mile volje i to za nekakvu nagradu.
Danas, ako ne psuješ, nisi in, puno lakše ti prikrpe nekakvu etiketu – čudan si ili se praviš pametan, ili si nekakav razmaženko, ne znam ni ja što sve ne, ali uglavnom – ne uklapaš se, outsider si. Idealan primjer za to su naši srednjoškolci. Svi vi koji ste barem jednom prošetali našim autobusnim kolodvorom u vrijeme kad njime krstari naša mladost znate o čemu govorim. Ti mladići i djevojke kao da se upravo psovkama pokušavaju izboriti za ravnopravan status u društvu kojem pripadaju. Tako imate one jake koji nisu nužno i najstariji ali rasturaju, i one slabije, od kojih možete čuti tek lošepsovke. A sve to da bi se uklopili?!
Strašan primjer je i ponašanje ljudi u našim ugostiteljskim objektima. Ironija je tim veća što se od svih dana u tjednu najviše psuje upravo nedjeljom, danom koji u našem duhovnom životu ima posebnu težinu. Kako je nedjelja dan kojim hranimo svoju dušu, većina ljudi ode u crkvu i pred Svevišnjim obeća krjepostan kršćanski život. Slijedi obilan ručak, a poslije ručka za većinu muškaraca na red dolazi gostionica, odnosno odmor i zabava. Najčešće se to svede na igranje karata ili buća. Naši junaci, dakle, izlaze na pozornicu i pokazuju svu raskoš svog psovačkog talenta. Usudite li se pogledati malo bolje, lako ćete zaključiti da su to isti oni ljudi koji su samo nekoliko sati unatrag biliuzorni vjernici. Eto, takvi smo mi Imoćani, Hrvati i katolici – jaki kada je najpotrebnije, a slabići kada je to najmanje potrebno.
No nije psovka karakteristična samo za imotski kraj ili naš južnjački, dalmatinski temperament. Svjedoci smo kako se psovka duboko ukorijenila u tkivo cjelokupnoga hrvatskog društva. Sveprisutna je u tisku, literaturi, u školama, na televiziji, političkim skupovima ili za saborskom govornicom, a na nju nisu imune ni žene. Izgovaranje ružnih i nepristojnih riječi, nekada smatrano odlikom zaostalog svijeta, danas su postale izraz vremena. Po tome smo jako slični svojim istočnim susjedima, Srbima. Oni psuju sve – od dana do svetaca. I psuju svi, bez iznimke. Vještina psovanja kod njih je omiljena i njeguje se već stoljećima. Čak je i legendarni plagijator Vuk u svoj prvi srpski rječnik unio i prve psovke. Naposljetku, pitamo se mora li psovka ostati dijelom naše (ne)kulturne baštine? Zar ne možemo i bez psovke drugome reći ono što mislimo? Vjerujte, uz malo dobre volje, možemo mi razgovarati sasvim normalno, čak se i svađati, bez i jedne jedine psovke…
imotskenovine.hr