U crno je već neko vrijeme zavijena Dalmatinska zagora, točnije Imotska krajina, koju je u protekle dvije godine napustilo čak 4.000 ljudi. Zatvorile su se tvornice, proizvodnja se zaustavila, mladi se nakon studija u Splitu i Zagrebu ne vraćaju, obitelji trbuhom za kruhom sreću pronalaze van granica Hrvatske. Nedavno se pojavila priča o imotskom ˝Zidu plača˝ na kojem se pišu imena svih Imoćana koji su otišli u inozemstvo, a najviše njih u Njemačku. Jedan od glavnih inicijatora koji je zaposlio 1.000 Imoćana u Njemačkoj je Milan Katanušić, predsjednik Zajednice Imoćana u Mainzu, a mi u nastavku donosimo njegovu priču.
– Na poziv prijatelja otišlo je nas 6 u travnju 2012. godine u Innsbruck zbog jednog posla, koji je trebao trajati 6 mjeseci. Naravno, nitko nije bez razloga napustio obitelj, uvijek je glavni razlog novac i mogućnost da svojim najmilijima priuštiš nekakav bolji život. Kao što je nekima poznato, naš hrvatski poslodavac je nakon 6 dana nestao, isključio mobitel i nas šestorica ostali smo u Innsbrucku sami kao na golom otoku. Nikoga nismo poznavali, nismo znali jezik, a što je najgore nismo imali novaca za povratak kući. Njih petoricu sam nekako odveo na autobusni kolodvor, naišli smo na hrvatskog autobusnog prijevoznika i objasnili mu situaciju, oni su otišli za Imotski – ja sam produžio za Essen. Kako mi je bilo, bolje da ne znate. No s vremenom sam upoznao nekolicinu naših dobrih ljudi i tu sam se zadržao nekoliko mjeseci dok se nisam na poziv kuma prebacio raditi u Mainz. To je grad u kojem živi najviše Imoćana izvan granica naše države. Uskoro je Hrvatska ušla u EU i onda sam lakše disao jer sam se s lakoćom prijavio na adresu stanovanja, otvorio svoju firmu Innebau, sredio smještaj i u 11. mjesecu 2013. doveo cijelu obitelj.
Kako izgleda početak života jednog Imoćanina u Njemačkoj?
– Ah, što reći. Samo zamislite početak u novoj državi u kojoj ne poznajete jezik, imate troje male djece od 2, 7 i 8 godina. Bilo je teško, ali mi Imoćani smo kao drača, uspijevamo posvuda! S vremenom sam upoznao puno naših ljudi , mnoge sam u Mainzu i poznavao otprije, a tu je bilo i nekoliko mojih školskih kolega. No svakako bih napomenuo da rodbina i oni koje sam poznavao godinama su nam najmanje pomogli, kako meni osobno tako i većini naših ljudi. Ovo je istina, ali naše ljude je to sram priznati. Naravno čast iznimkama, ali da nije bilo pomoći od braće Sagadin i ljudi iz Livna i Duvna, također Makedonaca, nikad ne bismo ostvarili ovo što smo do danas uspjeli. Mi smo zaposlili 1000 ljudi u 2 godine i to potpuno besplatno, nije nam bilo lako, vjerujte nam. U travnju 2016. osnivamo Imotsku zajednicu Mainz kojoj je glavni cilj besplatna pomoć pri zapošljavanju naših ljudi koji su iz dana u dan u sve većem broju stizali iz Imotskog i svih dijelova Hrvatske kako ne bi i oni doživjeli kalvariju koju smo mi doživjeli samo koju godinu prije njih.
Bude li Vam nekada žao Vašeg rodnog mjesta koje je spalo na nikad manji broj naseljenika, mjesta gdje ste odrasli i stvorili prve uspomene?
– Žao mi je mog grada, naravno, ali eto da su oni vladajući sposobniji nitko ne bi iseljavao, a ovako iselit će uskoro svi.
Javljaju li Vam se ljudi sami ili ih Vi pozivate?
-Uglavnom se ljudi javljaju sami. Mi smo pomogli i pomažemo koliko je u našoj mogućnosti. Morate biti svjesni da je vrlo teško s našim ljudima. Pomognete 100 puta i onda ste dobri, a jednom ne pomognete i odmah ne valjate. Naša posla.
Pretpostavljam da se javljaju najčešće muškarci?!
– U početku dolaze muški, najčešće mlađi, nakon toga stižu cijele obitelji. U zadnje dvije godine zaposlili smo preko 1000 ljudi, imamo preko 2500 članova u zajednici. Samo s područja Imotskog došlo je preko 30 kompletnih obitelji. Jedan vrlo važan podatak je da me u zadnjih par mjeseci zovu ljudi koji su stariji od 55 godina i mole za posao. Hrvatima je poznata činjenica da nakon 5 godina njemačkog staža imaš pravo na minimalnu njemačku penziju koja i nije baš tako mala. Već smo ih dvadesetak uspjeli zaposliti. Zamislite ljude s 55 godina koji mole za posao i odlaze od svoje kuće jer ne mogu preživjeti. To su teški trenuci. Za neke situacije bolje da i ne znate jer često legnem i kad vidim koje sam sve muke doživio u zadnje 3 godine ne mogu noćima zaspati. Dođe meni i puno mladih neozbiljnih momčića kojima je dolazak u Njemačku samo oblik avanture pa se zapitam ima li uopće smisla mlađu populaciju zapošljavati!?
Koji su glavni razlozi odlaska iz Hrvatske?
– Imoćani odlaze iz Imotske krajine jer u Imotskom nemaju gdje raditi. Sve su tvornice zatvorene. Ljeti nas spašava sezonski rad na moru, ali treba preživjeti do ljeta.
Kakve poslove najčešće Imoćani rade u Mainzu?
– Imoćani najviše rade u Mainzu na građevinskim poslovima, a većina Imoćana su vozači pa se ovom prilikom posebno zahvaljujem firmi Sagadin koja je zaposlila preko 100 naših vozača do sada i evo već idući tjedan stižu novi vozači iz Lovreća i Zagvozda.
Jesu li zaista plaće tri puta veće od hrvatskog prosjeka, kako se priča?
– Plaće su u prosjeku oko 2.000 eura neto. Jedna prosječna obitelj, ako rade oba roditelja, mogu imati minimum 3.000 eura netto mjesečno, plus dječji doplatak 195 eura po djetetu. Smatram da se od toga može živjeti sasvim pristojno. Svi govore kako treba platiti stan i hranu, zar je ona u Hrvatskoj besplatna? Napomenuo bih da su hrana i režije jeftiniji u Njemačkoj nego u Hrvatskoj pa sad vi ocijenite je li se isplati ići u Njemačku. Znam preko 1000 ljudi koji su stigli u zadnje 2-3 godine u Mainz iz Imotske krajine i samo se njih 2 vratilo u Imotski i to zbog obiteljskih problema. Još se njih par prebacilo u Norvešku. Dakle, ako nije bolje zašto su onda svi ostali u Mainzu?! Svaki početak je težak, ali nakon nekog vremena shvatite da ovdje imate sigurnost i da povratka više nema.
Zanimljivo je da Vaša Zajednica ne dovodi ljude samo iz Imotskog nego iz dugih krajeva Hrvatske, a koliko čujem i iz Makedonije. Kako je došlo do te poveznice?
– Imali smo sreću što smo upoznali mnogo dobrih ljudi iz Makedonije koji su ovdje već desetljećima i koji su nam puno pomogli. Danas s njima imamo poslovne poveznice stoga zauzvrat sve više ljudi primamo i iz Makedonije. Makedoncima su problem radne dozvole jer nisu u Europskoj Uniji, ali mi im pomažemo koliko je to u našoj mogućnosti. Jedna vrlo skladna i poštena nacija.
Imoćani na zidu autobusnog kolodvora već neko vrijeme upisuju imena svih onih koji su u potrazi za boljim životom napustili svoj grad, rastužuje li Vas to kada dođete tamo za blagdane?
– Toni Rebić, moj prijatelj i autor „Zida plača“ u Imotskom, je jedan od rijetkih pozitivnih buntovnika u gradu Imotskom. Ja mu se divim i drago mi je što postoje ljudi poput njega koji se već dugi niz godina bore protiv „uhljeba“ i gradske vlasti tamo. Mnogi bi se trebali ugledati na njega, ali nema podršku osim nas par iznimki. Nije mi drago vidjeti toliko ljudi na tom popisu, na kojem su i članovi moje obitelji, ali što je tu je. Većina mojih prijatelja i poznanika su kupljeni poslom za sebe ili člana svoje obitelji od strane vladajućih u Imotskom. Ljude danas možeš kupit za glas. Nema nama sreće dokle god s nama ne upravlja Švabo, Austrijanac ili Švicarac.
Planirate li povratak eventualno u mirovini?
– Ja se osobno ne mislim nikad vratiti, pogotovo moja djeca. Uostalom, kome da se vratim kad su mi svi došli u Mainz, i obitelj, i kumovi, i prijatelji. U Mainzu trenutno živi preko 4000 ljudi s područja Imotske krajine. U njemačkoj imamo sigurnost, djeca imaju siguran posao kad završe školu. Gdje da se vratimo? U grad u kojem nema žive duše, osim za Božićne blagdane i ljetne praznike.
Dina Bujas Golobić / Dalmacijanews