Kada bi parafrazirali uzvik legendarnog Mladena Delića ‘Ljudi moji, je li to moguće?!‘, on bi tek samo dijelom oslikao trenutačno stanje u Imotskom polju ovih zadnjih dana berbe grožđa.
Taj nekada kultni i najveći posao tisuća imotskih vinara i vinogradara danas je samo blijeda sjena, sa sve manjim i manjim brojem loza. Uništena imotska vinarija, zapušteno na hektare vinograda, mlađi naraštaji nekadašnjih vrsnih vinogradara okrenuli se nekom drugom poslu…
No, nije sada vrijeme o tome pisati i tražiti uzroke takvome stanju. Ovdje je riječ o onome ‘Ljudi moji, je li to moguće?!‘.
I dok se sve mijenja oko loza i vinograda, ta kultna biblijska biljka i dalje živi i daje plod, diljem Imotskog polja i pobrđa. Ove godine takav da ni najstariji vinogradari u Imotskoj krajini takav urod ne pamte.
No to je samo jedna strana ovogodišnjeg uroda. Drugu, onu ružnu ili još bolje rečeno – tragičnu vidjeli smo u mnogim vinogradima.
Vinogradari će u vinogradima ostaviti vagone grožđa jer da ga uberu, nemaju ga gdje staviti i preraditi. Svi podrumi, svi badnjevi, bačve, pusti Inox spremnici, plastična maštela, sve iole valjane posude po kućama – pune su grožđa. Nema se više gdje staviti.
Desetak vlasnika imotskih mini vinarija su, što od svoga uroda, što od otkupa kod svojih kooperanata, napunili i prepunili svoje kapacitete. Ovako plodna godina, ovako kvalitetan i obilan urod se ne pamti desetljećima unatrag, i to tamo od zapada Imotskog polja, od Prološkog blata, pa sve do krajnjeg njegovog južnog dijela, tamo prema Zmijavcima, Runovićima i granici sa susjednom Bosnom i Hercegovinom.
Posebno u Runovićima, gdje se loze savijaju od grozdova i to ne bilo kakvih, nego od žutog, kao zlato sjajnog i zdravog grožda. Kujundžuše nema ispod 16 gradi sladora, dosegla je i 17. Stani putniče namjerniče, gledaj je kako je žuta, jedra, zdrava, da bi najbolesnijeg čovjeka izliječila.
I eto, takvu je treba ostaviti na lozi pticama nebeskim, putnicima namjernicima ili majci prirodi da se pobrinu za nju.
Pa zar je to moguće, pitamo Veseljka Grepu 65-godišnjeg vinogradara iz istoimenog zaseoka na Sebišini iznad Runovića:
– Je, je, prijatelju dragi, istina je – veli Veseljko koji nas vodi makadamskom cestom u njegove vinograde na lokacijama Jelinje i Lugovi, tik do granice s Bosnom i Hercegovinom.
– Ja sam ti samo jedan od mnogobrojnih koji će ostaviti zrelo i zdravo grožđe na lozi pa neka ga netko ubere ako hoće, ili neka ga ptice pojedu. A to, prijatelju nije mala količina. Ostavit ću oko sedam tona, možda i više, jer ga nemam gdje više skladištiti, preraditi, a nema mu ni kupaca.
Oni moji stalni kupci su kupili koliko im je bilo potrebno, ja napunio kompletno suđe u podrumima i ovo je višak. U 65 svojih godina ne pamtim ovakav urod. Samo pogledaj koje zdravo grožđe i koliko ga ima! Pravi Božji dar.
Ima mojih prijatelja ovdje u Runoviću koji će sigurno ostaviti i vagon grožđa na lozi jer ljudi nemaju gdje s njim. Ima tako u zaseoku Jakić ljudi koji su ostavili cijeli vinograd jer su ubrali koliko im dozvoljavaju kapaciteti u podrumima, a kupaca nema. Prije bi dolazili kupci iz Splita, Šibenika, s otoka, pa iz Bosne i Hercegovine, no sada ih nema.
Eeee, blažena naša bivša Vinarija koja je, eto, propala na sramotu sviju nas. Da ništa drugo, bio je vinogradar siguran da će mu se otkupiti i posljednje zrno iz vinograda. Plaćali bi, nismo nekada ni bili zadovoljni otkupnom cijenom, ali su plaćali, pa bi pokrili najosnovnije troškove.
I tko je kriv za to!? Nitko! Ujde li vuk kenjca, kako naš narod kaže. A što ću ja sada? Potrošio gorivo za frezanje, potrošio na polijevanje loza, potrošio gorivo za otići u vinograde u polju, a da ne govorim da sam skoro svaki dan bio u lozama. O tome koliko sam svoga truda dao, o tome nema ni zbora.
I evo sada mi je propalo pedesetak tisuća kuna, a ono što me najviše boli jest to što će to grožđe izvrsne kvalitete, prava naša Kujundžuša, propasti na lozi. I ne samo moje nego, evo pogledaj, koliko je vinograda takvih samo na ovome dijelu polja – veli nam tužni Veseljko Grepo.
– I kada smo samo malo obišli okolne vinograde, svugdje ista slika. Loze se savile od velikog uroda, a grožđe slatko, zdravo, jedro. Prava ogromna samoposluga za ptice ili već nekoga tko može slobodno doći i ubrati ga.
Takvo što nije se do sada nikada dogodilo u Imotskom polju.
Slikaj, prijatelju, ovaj detalj!
– Slikaj, prijatelju, ovaj detalj ovdje na ulazu u polje gdje su naši vinogradi. Ovdje pored ove betonske građevine su se nekada otkupljivale na tisuće vagona grožđa.
Evo danas ova građevina strši i plaši nas poljoprivrednike. Ovdje se dovozilo grožđe s južnoga dijela Imotske krajine, ovdje je bio punkt za otkup grožđa na našoj vinariji.
Kolone vinogradara bi ovdje predavale svoje grožđe, otkupljivači, ljudi s naše vinarije bi ga izmjerili i dali ti potvrdu koliko si predao.
Danas, vidiš na što ovo sliči, a vidio si koliki je urod. Šteta svega – veli nam Veseljko Grepo.
Slobodna Dalmacija
