E, pa nije mala stvar kada vam jedan Imoćanin dobije nagrade iz Amerike, Argentine, Nizozemske, da ne nabrajam odakle sve… Moram priznati da su meni ove domaće nagrade kao priznanje moje općine Runović ili ova županijska najdraže. Jer tko je prorok u svom mjestu, pita se najpoznatiji bračni posrednik u Hrvata, pa onda nadodaje:
– Kada ti tvoji dadu nagradu onda si priznat, jer si svaki dan s njima i možeš ponosno hodati ulicom ili selom. A i županija me pomagala, jer da nije, moja udruga “Dalmatinski samci” bi se davno ugasila. A ovi zlobnici što misle da moj posao nije vrijedan, sada će s ovom nagradom ušutjeti. Jer kada danas imate brakove koje sam ja sredio po cijelom svijetu od Amerike, Švicarske, Australije, cijele Europe, pa one najvažnije u Hrvatskoj di se i rađaju dica i povećava se broj mladih, to može biti mojoj naciji na ponos.
– Radi se prijatelju 24 sata. Moj posao nema odmora. Puno je samaca, puno je lijepih žena koje se žele udati. Zovu me roditelji za svoje sinove i kćerke jer su oni malo stidljivi.
E, što se tiče korone malo je jedino zapelo u tome što se ljudi malo ustručavaju rukovati, zagrliti, da ne kažem i poljubiti. Plaše se. No, ima ih kojima je korona odavno jer se stide prići curi ili momku, poentira on.
– A kako s onima koji dolaze iz drugih zemalja u vezi vašeg posla?
– Sve je to Nedjeljko regulirao, neću se upuštati u neke rizike. Onaj tko dođe, a pretežno su one, moraju imati svu potrebnu dokumentaciju da su zdrave i negativne. Negativne mislim na koronu, a čim dolaze ovamo znači da pozitivno misle i da žele ono što žele.
– A žele?
– Žele upoznati momka, momke. Bile su mi tu u posljednje vrijeme prelijepe Ukrajinke. Obišli smo uredno Trogir, Čiovo, Split, nisam se htio širiti dalje. A fala Bogu ima podosta samaca, dobro situiranih.
Imaju svoje kuće, apartmane, auta, ali fali dobra žena i onda Nedjeljko u akciju. A Ukrajinke vam vole naše more. Je li apartman ili kuća bliže moru, e tu je već 50 posto posla gotovo. Ja sam prije nekoliko večeri u Tučepima imao svoj nastup, jer vam ja i pjevam, izdao sam i nekoliko CD-ova. Stavio sam iz toga restorana s toga druženja na Facebook i već mi se javila jedna Ukrajinka, moja suradnica u istom poslu.
– Nedo, kaže mi, Hana, tako se zove, ja sam spremna autobus s mojim djevojkama uputiti u Hrvatsku, a ti nastavi samo dalje s poslom. Njima je Hrvatska ko’ nama Amerika. Na meni je sada da prikupim jedan solidan autobus naših momaka neženja i onda da prvo druženje napravimo negdje u Hrvatskoj, a potom u Ukrajini.
A kada momci i oni mladi i oni stari krenu nema mobitela, ko u Janafa, ostavi ih i prepusti se posebnom programu. Moramo popraviti demografsku sliku koja je vrlo loša – kaže Nedjeljko.
Kaže nam još kako je sramota što u Imotskoj krajini imamo oko dvije i pol tisuće neženja, da bi cure trebale biti otvorenije, a ne se držati visoko.
– Sve koje su se već udale su sretne, imaju djecu. Pitajte po Kaštelima, Trogiru kakve su nevjeste. Eto i Albanke su se pokazale uredne, dobre žene i majke. Udao sam ih dvanaest, trinaest…
One poštuju muževe. Jer njihova mater kaže njoj: Ćeri moja odlaziš i nema ti povratka. A u nas čim je neka svađa s mužem, mater je zove: Ćeri moja vraćaj se ti kući – govori naš junak,pokazujući nam i fotografiju sa premijerom Andrejom Plenkovićem. Sugerirao mu osnivanje Ministarstva useljeništva i demografske obnove i vrlo rado bi radio u njemu. Može i kao vanjski suradnik…
