Imotski ima svoje prvo pivo, zove se “Imocko”, izvrsnog je okusa!

Kikaš iz kultne Raosove i Vrdoljakove televizijske serije “Prosjaci i sinovi” i craft pivo iz Prološca naoko možda ne idu ruku pod ruku

Kultni lik, kako piše Slobodna Dalmacija, predstavlja glas mudrosti, običaja i lukavosti Imotske krajine za zemana Franje Josipa, dok prvo “Imocko” pivo, proizvod mladog prološkog enologa Mislava Maršića, više karakterizira trud i znanje, oslobođeno bilo kakvih primjesa lukavosti i šverca koji su obilježili prosjački život jednog od glavnih junaka u Raosovu književnom djelu. Ali ipak, u svoj toj priči ima nešto zajedničko. Jer di će suza neg na oko, rekli bi naši ljudi, pa idemo redom.

Nakon što su ljubitelji “tekućeg kruha” upoznali proizvode “kuhara” piva iz Splita, Šibenika, Zadra i niza manjih dalmatinskih sredina, došao je red i na Imotsku krajinu.

– Sve je počelo u staroj bakinoj kamenoj kući, u konobi s kotlom za čvarke. Još tijekom studiranja u Zagrebu nas nekoliko prijatelja odlučili smo se na nešto novo, prepoznatljivo, nešto u vlastitoj režiji. Kod kolege u Popovači “skuhali” smo prvo pivo. Sve je to, ajmo kazati, bila neka zezancija, ali to nam je poslije odredilo aktualni životni pravac. Kad sam se vratio doma, posao enologa našao sam u ujakovoj vinariji u Prološcu, gdje i danas radim. Godine 2012. uzeo sam bakin kotao i “skuhao” prve litre piva – upućuje nas u svoju životnu priču 32-godišnji Maršić.

Na samom početku možda i nije bio zadovoljan. Tri-četiri godine sustavnog rada i traženja prave recepture na koncu su urodile plodom.

– Boga mi, to je ono pravo! – uzviknuo je Mislav kao onomad Matan kad je ugledao na ocu Jokašu korpu od prepravljenih drvenih kolica s kojom je puljkao kamenje iz Fatine jame i poslije je okitio onim “prdosijama” obilazeći kao galantar cijelu Europu uzduž i poprijeko.

– Zajedno s prijateljima kušačima, složili smo se da imamo pravi proizvod. I tako je krenulo. Ubrzo je došao novi kotao iz Njemačke i, s nekadašnjih trideset litara, danas mjesečno proizvodim više od tisuću. Prve litre crafta prodavale su se u jednom imotskom kafiću, a danas naše pivo možete naći i u restoranima i kafićima u Splitu i Makarskoj. Budući da mi je ovo prva godina ozbiljnije proizvodnje, jako sam zadovoljan. Namjera nam je dosegnuti sedam tisuća litara godišnje, što smatram da izvedivim – zadovoljno će Mislav.

MALO BACA NA MIŠU

Zašto ne “Kikaš”, nego “Imocko”, ipak taj lik dominira na ovoj etiketi, pitamo našeg domaćina.

– Slušaj, Kikaš je sam po sebi brend. Dizajnirao ga je moj prijatelj Josip Soče, a naše pivo uistinu je prvo imotsko craft pivo. Prije dvadesetak godina na mjestu današnje pekare u Prološcu je postojala mini pivovara s kompletnom opremom koja je prije nekoliko godina završila u punionici piva u Splitu, gdje i ja danas punim svoje pale ale, nepasterizirani craft. Jest da ovaj moj Kikaš malo baca na Mišu Kovača, a Bože moj, morali smo ga malo pomladit s novim luksuznim naočalama u kojima se oslikava izlazak sunca iza Biokova – ističe Maršić.

Mladi Maršić strastveni je vinogradar i pčelar, pa budućnost vidi u proizvodnji piva s dodatkom meda. Jasno, za sve to potrebna je nova oprema, a i novi proizvodno-skladišni prostor. Onaj na splitskim Stinicama treba plaćati, a bilo bi dobro kad bi bio na svome.

– Namjera mi je u dogledno vrijeme podići i nekakvu mini pivovaru ovdje u Prološcu ili u Imotskom. Za sada je to tek ideja, ali nikad se ne zna – samozatajno će Prološčanin te dodaje:

– Možda se budem prijavio na EU-ov fond za ruralni razvoj. Trenutno sam u prijelaznom razdoblju, pa ćemo vidjeti… Za sada su Imoćani ludi za našim pivom. Vrijeme je godišnjih odmora, odnosno urlapa, ljudi su došli kući i iz inozemstva. Imotski im je u srcu, pa tako i svi proizvodi vezani uz našu rodnu grudu.

Unatoč tome što je to prvo craft pivo u Imotskom, diljem Hrvatske postoje brojne mini pivovare i punionice takvih piva. Uz one u Zagorju i Slavoniji, u Dalmaciji su prepoznatljivi slični proizvodi od ječma i hmelja u Splitu, Zadru i Šibeniku. Iako takva piva zauzimaju samo pet posto svjetske proizvodnje, u nekim je zemljama njihova proizvodnja prerasla neka konvencionalna piva, a i kod nas je vidljiva konstantna tendencija rasta, odnosno potrošnja.

Nego, vratimo se mi na domaći teren. U zadnjih nekoliko godina Imotska krajina profilirala se u pravu malu inovatorsku sredinu. Doći u Imotski, a ne namirisati se Žužulovim parfemima “Nuša” i “Matan”, popiti čašu vrhunske kujundžuše i craft piva na “Vinyl festu” na Perinuši i festivalu vina “Cvit razgovora”, provozati se u futurističkom elektromobilu iz Runovića i odmoriti se u jednoj od brojnih kuća za iznajmljivanje, isto je kao doći u Pariz, a ne fotografirati se podno Eiffelova tornja.

Nije Imoćanima do Pariza ni do puste Londre, nego do dokazivanja svojeg znanja i umijeća. A kome da dokazuju kad nema više Škilje iz Zagvozda, nemaju se s kim nadmetati, jednostavno nemaju konkurencije ili, kako bi rekao Kikaš:

– Cili je Božji svit jedno veliko varakanje i sa golim se ščapin dvori ne grade. Nije meni do zarade, nego do Škilje iz Zagvozda jer, sokoliću moj, šta junak ima od toga da s kukavicom megdan dili.