U svijetu je odavno prepoznata važnost odjela ljudskih resursa, a u zadnje vrijeme se sve više govori o potrebi za tim odjelom i u hercegovačkim tvrtkama. Zanimalo nas je što zapravo znači HR (human resources), kako je raditi u odjelu ljudskih resursa, a Jabuka.tv je odgovore potražilia kod Ines Šimić koja je završila MBA (Master of business administration) iz područja ljudskih resursa i radi u odjelu ljudskih resursa u tvrtki Ataco u Širokom Brijegu.
Jabuka.tv: Što predstavlja HR odjel?
Ines: Ljudski resursi (human resources – HR) predstavljaju prakse i sustave koji utječu na ponašanje zaposlenika, njihove stavove i radnu uspješnost. Odjel ljudskih resursa sudjeluje u planiranju angažiranosti ljudskih resursa, pribavljanju, selekciji, obuci i razvoju, nagrađivanju, upravljanju radnim učinkom, redizajnu i stvaranju opisa poslova. Kako zaposlenik sve više dobiva na važnosti u smislu da su najveća vrijednost i najcjenjeniji kapital tako se dogodio i odmak od “kadrovske službe” koja se bavila isključivo administracijom zapošljavanja i obračunom plaća u odjel “ljudski resursi“.
Koliko je za neku tvrtku bitan HR i zašto?
Ines: Smatram da je nezahvalno reći koliko je HR bitan ili nije, koliko je bitniji od drugih ili nije. Ono što je evidentno da se sve više prepoznaje potreba i vidljiv je pozitivan trend što nam daje povratnu informaciju da prostora za poboljšanje i prepoznavanje odjela i struke itekako ima. Svaki segment poslovanja u bilo kojoj industriji je jednako bitan, upravo ravnopravnost i poštivanje svake struke je ključ uspjeha. Kada kompanija odluči izdvojiti resurse u ulaganje u HR odjel to ju čini drugačijom od drugih jer je prepoznala da postoji potreba prići zaposlenicima iz novog segmenta odnosno podrobnije se baviti ranije navedenim funkcijama. Ako uzmemo u obzir da je uspjeh svake kompanije prije svega u ljudima koji realiziraju postavljenu strategiju rekla bi da je HR neizostavan.
Koje kvalitete bi trebala imati osoba koja se bavi ljudskim resursima?
Ines: Ljudi koje rade u HR-u moraju biti prilagodljivi i kreativni. Bitno je osluškivati potrebe. Temelj svakog odnosa je transparentnost i komunikacija, a ništa drugačije nije u poslu s ljudima. Upravo sposobnost aktivne komunikacije sa svim organizacijskim jedinicama je važna i to je jedini način da izbjegnemo buku u komunikacijskim kanalima koja se može dogoditi kod provedbe aktivnosti. Često se događa da je netko mislio, netko samo želio, a netko nije rekao da to trebamo izbjegavati. Analitičko donošenje odluka temeljeno na činjenicama te osjećaj za ljude je uvelike potreban da kroz vrijeme ne postanemo robovi procesa i procedura. Konstantno učenje i usavršavanje.
Postoji li u hercegovačkim tvrtkama interes od strane vlasnika tvrtki da se ulaže u taj segment poslovanja?
Ines: Zastupljenost je relativno niska, ali tendencija razvoju je prisutna. HR se tek polagano prepoznaje kao segment koji je kompetentan sudjelovati u kreiranju strategije tvrtki. Još uvijek nije napravljena razlika između HR-a i kadrovske službe pa prvo trebamo prepoznati potencijal. Interes od strane vlasnika postoji u onom dijelu kada pričamo o redizajnu kompanije koje se dotiče organizacije, opisa poslova, definiranja odgovornosti, procedura, osobnih troškova, što za cilj ima osiguravanje bolje pozicije na tržištu i tu HR ima ključnu ulogu, naravno sve u suradnji s rukovoditeljima drugih organizacijskih jedinica.
Koje greške potencijalni zaposlenici najčešće rade na razgovorima za posao?
Ines: Najčešće se događa da potencijalni zaposlenici, u želji da ostave što bolji dojam, na pitanja odgovaraju samo pozitivno, ne ističu nedostatke koje svi imamo i u konačnici ostave nestvarnu sliku. Često nisu pripremljeni u vidu informacija o tvrtki u kojoj žele raditi, a još gori dio bude kada ne znaju zašto žele raditi za tvrtku. I laganje – istina je najbolja za obje strane ma kakva god bila. Dobro je razmišljati na način da je poslodavcu bitnije da je potencijalni zaposlenik rekao istinu o pojedinoj vještini (“nisam baš dobar“) jer presudan može bit stav, a vještinu je poslodavac voljan usavršavati dodatnim ulaganjem u Vas.
Kad već govorimo o nedostacima, hoćete li Vi s našim čitateljima podijeliti jedan svoj nedostatak?
Ines: Imam ih nekoliko, a ona koja uvijek pobjedi je nestrpljivost, to je nešto na čemu konstantno radim.
Što biste preporučili mladim ljudima koji se spremaju na razgovor i pišu životopise?
Ines: Da budu ono što jesu, opušteno i iskreno pristupe razgovoru. Životopisi neka budu informativni i moraju paziti da ne preskoče neke od osnovnih informacija kao što je npr. kontakt (česta greška!), u motivacijskim pismima trebaju predstaviti ono što oni uistinu jesu te u kojem segmentu bi određenom društvu mogli doprinijeti, a što očekuju zauzvrat. Vjerujte da vaše životopise stvarno netko čita i potrudite se oko njih.
Također svi koji traže posao neka kucaju na vrata (mailove, web stranice) poslodavaca, a neka ne čekaju samo javne natječaje. Kompanije često koriste svoje baze i žele pružiti priliku onima koji su interes iskazali i prije javnog natječaja. Svoje slobodno vrijeme dok ste bez posla pokušajte koristiti za usavršavanje određenih vještina. Nitko ne želi kandidate koji su zadnji put pročitali knjigu na faksu ili srednjoj školi samo zato jer su morali.
Tržište je prepuno mladih ljudi s potencijalom koji konstantno rade na usavršavanju pa bi poruka bila i zaposlenicima koji su u radnim odnosima da trebaju raditi na svojim vještinama kako ih ne bi zamijenili kompetentniji jer vlasnici dižu standard i žele najbolje.
Nezaposlenost u državi konstantno raste, koji je Vaš komentar?
Ines: Teško je bilo što reći, izražena je visoka stopa nezaposlenih, porast broja visokoobrazovanih ljudi na zavodima za zapošljavanje, a industrija se ne širi, proizvodnja slabo napreduje. Ovdje sada dolazimo do jednog momenta gdje je sustav privrede, školstva i politike nije dovoljno sinkroniziran. Svjedoci smo koliki broj ljudi uspješno završava svoje školovanje, a prostor za zapošljavanje sveden je na minimum. Trenutno se u Hercegovini događa situacija da imamo zanimanje koja su deficitarna i prisiljeni smo uvoziti radnu snagu (npr. pekari), a s druge strane, raznih drugih struka imamo na pretek. Pomaci bi se dogodili s većim osluškivanjem potreba.
Postoji li, po Vama, potreba u hercegovačkim tvrtkama za kvalitetnijom radnom snagom?
Ines: Potreba za kvalitetnom snagom je uvijek postojala, postoji i postojat će. Ono što me iznimno raduje da kompetencije dolaze na vidjelo i da je u današnje krizno vrijeme i turbulentno stanje tržišta jedini način da se prilagodimo promjenama s kvalitetnim ljudima.
Po meni su to ljudi koji vjeruju u ono što rade, konstantno se usavršavaju u području svoga rada, odbacili su strah, spremni su napraviti iskorak u nepoznato i vjeruju u dobro. Pozitivan stav i optimizam pokreću.
Ovo možda zvuči kao floskula ali ljudi koji vole ono što rade uvijek se izdvoje od zaposlenika koji svoj posao samo odrađuju.
Što je najveći izazov u Vašem poslu?
Ines: Motivirati zaposlenike. Postići osjećaj pripadnosti, da su oni i njihov rad cijenjeni te osigurati mogućnost napredovanja.
Možete li s našim čitateljima podijeliti neku zanimljivost koja se dogodila tijekom brojnih razgovora za posao u kojima ste sudjelovali?
Ines: Fotografije s ljetovanja u životopisima.
Misao za kraj?
Ines: Upoznajte svoje ljude, razgovarajte i slušajte, pokušajte naći odgovarajuće pozicije za odgovarajuće profile, prilagodite se različitostima, nikoga ne mijenjajte, uzmite najbolje od svakoga jer svi smo jedinstveni. Prepoznajte trud i pokažite zahvalnost.
(www.jabuka.tv)
