Inženjer Slavko iz Imotskog sve poziva u rodno selo: Podigao sam 550 trešanja i višanja

Toga proljeća 1971. godine desetogodišnji dječarac Slavko Medvidović sa sjetom je promatrao svoje kameno selo Medvidoviće na sjeverozapadnim brdskim rubovima iznad Imotskog. Spremao se napustiti ga jer mu se obitelj preseljavala prema Imotskom polju, slijedeći jednu od tadašnjih većih migracija na cijelom području Imotske krajine, piše Slobodna Dalmacija.

Naime, mnoge obitelji, želeći biti bliže plodnoj zemlji, napuštale su svoje vjekovne domove u brdima, gdje je bivala nestašica vode, neimaština, jednostavno teški uvjeti za život. U tim valovima od početka šezdesetih pa sve tamo do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća ostalo je prazno na stotine i stotine kamenih kuća u brdima Imotske krajine.

PLODNI DOCI OBRASLI U KOROV

U tim godinama i pečalbarske migracije prema zemljama zapadne Europe bile su na vrhuncu. U ta sela rijetko se ili nitko vraćao. Ostale su zapuštene kuće, plodni škrti doci obrasli su korovom. Sve do dana današnjih. Razvoj ruralnog turizma donekle ulijeva nadu da bi se kamene kuće u tim selima mogle urediti, prilagoditi turizmu, jer mir, priroda i čisto okružje u kojima se nalaze imaju neprocjenjivu vrijednost.

No, mi zaboravismo maloga Slavka. A o njemu je u ovoj priči riječ. Rekosmo, u to proljeće prije gotovo pola stoljeća iz svoga maloga raja tužnim pogledom promatrao je rascvjetale trešnje i višnje i bijelo more procvjetale rašeljke. Gledao je i onda se u dječakovoj glavi nešto prelomilo.

– Što to? – pitamo Slavka, danas inženjera građevinarstva koji je u šestom desetljeću života.

– Pamtim vam ja to i nikada zaboravio nisam taj dan. Moj cijeli svijet bio je u tom mom kamenitom selu, na desetke ledina za igru, na stotine stabala, brdsko cvijeće, igre s vršnjacima, topli materin kruh, moja kamena škola. Išao sam u četvrti razred i znao sam da ne idem daleko, svega desetak kilometara dalje prema polju, ali tužan sam bio.

A trešnje i višnje u cvatu, rašeljka. Zreli crveni plodovi koje smo krišom brali susjedima i njihov ljutiti pogled, skakanje s grane na granu trešnje ili višnje i onda skrivanje iza kamenih suhozida, ne mogu se zaboraviti. I baš te trešnje i višnje ostale su mi u pameti. Godine su prolazile, moje staro selo ostalo je sve zapuštenije, pa obitelj, radne obveze, jedan novi život jednostavno me locirao na posve drugu stranu.

Ali Slavko nije zaboravio svoje obećanje.

– A ono je bilo, onoga dana kada sam odlazio, kako ću se jednoga dana vratiti i cijelo to svoje kamenito i napušteno selo uresiti u proljeće procvjetalim trešnjama i višnjama. A kada na njih dođu zreli crveni plodovi, jednostavno prijateljima, sumještanima, turistima, putnicima namjernicima podariti ih da ih slobodno beru i uživaju, bez straha da će ih netko proganjati.

A jeste li vi kušali trešnju ili višnju iz Medvidovića sela?

Ako niste, i ne znate koji je to miris i okus. On me cijeli život prati kada se samo sjetim toga voća – ganutljivo iznosi svoju zanimljivu priču Slavko Medvidović.

I onda tamo dvije tisuće i četrnaeste, petnaeste, u jednom od redovitih tjednih posjeta svome napuštenom selu prelomi se u Slavku.

– Je, istina. Sutradan pitam svoga prijatelja na poslu, vrsnog voćara, kako mogu s rašeljke, koje ima na tisuće u brdima i u okružju moga sela, navrnuti, nakalemiti mladicu trešnje, višnje. Kad mi je pokazao, vidim da je to jednostavno. I od toga dana punih pet i više godina radim to marljivo. Moj zavjetni rad počinje početkom godine, pripremam se, obilazim stabla usnulih rašeljki, gledam koja je pogodna primiti mladicu trešnje ili višnje, obilježavam stabla, pripremam izolir-traku i sve potrebno za taj posao.

I onda krajem veljače i početkom ožujka krećem u moje staro selo. Sam, ne treba mi nitko. Kreće kalemljene. Od rašeljke do rašeljke, pa na jednu mladicu trešnje, na drugu višnje. S kraja na kraj sela, pa po vrtačama, kamenitim usjecima. Rašeljka vam može niknuti gdje druge biljke ne mogu. A kada se baš na tu koja je niknula između kamena nakalemi trešnja, upamtite da su plodovi poput eliksira, slatki, sočni, crveni.

‘VODIM JA I EVIDENCIJU’

Sutradan opet, pa opet, desetak dana. Stotinjak kalemljenja i tako do današnjih dana – veli Slavko, a na naše pitanje koliko je do sada preobrazio rašeljki u trešnje i višnje, odgovara:

– Vodim vam ja i evidenciju. Znači u ovih nepunih šest godina, oko 550, od toga ponajviše trešanja. Mnoga stabla došla su na rod, no ja idem dalje. Moj cilj i konačna brojka je tisuću nakalemljenih rašeljki. To je moj dječački zavjet i ja ću to, ako Bog podari zdravlje, u idućim godinama i ostvariti. To je jednostavno sada i moj hobi. A kada tamo krajem svibnja i početkom lipnja dođe trešnja i višnja na rod, zacrveni se moje Medvidovića selo od divnih plodova.

Tek neki putnik namjernik, ili neki moji prijatelji i susjedi, dođu i lijepo odmah s puteljaka na kojima smo kao djeca trčkarali beru plodove. Njih neće nitko potjerati kao što su mene i moje vršnjake tjerali susjedi. Slobodno mogu uživati u plodovima. Nažalost, mnogo plodova propadne, nema ih tko ubrati. A zamislite i ovaj podatak. S jedne jedine višnje koju sam iz rašeljke preobrazio u divno stablo može se ubrati i do 150 kilograma slatkog i zdravog kvalitetnog ploda.

Jer Slavko ne prska te trešnje i višnje.

– Što im Bog dade, to u njima ostane. A kada ih bude tisuću, vidjet ćete koje će to blago biti. Moj zavjet tada će biti gotov – veli nam Slavko dok smo s njim obilazili neobičnu brdsku plantažu u starom Medvidovića selu.

Eto istinite priče, a vi uvaženi čitatelji koji volite okuse zdravog voća, jednostavno ljubitelji trešanja i višanja, dođite slobodno početkom lipnja u staro kameno napušteno selo i uživajte. Imate najveću samoposlugu trešanja i višanja u Hrvatskoj, i to besplatnu. Sve to zahvaljujući zavjetu desetogodišnjeg dječarca Slavka Medvidovića iz tamo daleke 1971. godine.

Uz predivne okuse zrele trešnje i višnje, nauživat ćete se i čistog zraka. Medvidovića staro selo nekada su u Imotskom nazivali i ljekovitim zračnim banjama.