”Zovem sestre da pozovu liječnika. Neće. „Ma nije joj ništa“, kažu. Ja gledam Ženu, moju Majku, kako…umire. A nitko ništa!”, navodi u svom iskustvu s mostarskim liječnicima novinar Svetozar Savić sa DW.
Iskustvo prenosimo u cijelosti:
Trebalo je da sutradan ujutro putujem. Kuća se kreči. Majstori završavaju. Skupila se rodbina, prijatelji… Mama, već slabo pokretna, odlazi u za nju improvizirani toalet u sobi, jer se kupatilo kreči. Čujem jauk. Utrčavam u sobu. Nalazim je na leđima. Na podu. Nekoliko godina ranije je imala moždani udar, a prije dvije godine je polomila kuk.
Što je sad?! Vozim se s njom u vozilu hitne pomoći. U hitnoj snimak „pokazuje” da je kuk polomljen. Ovaj put drugi. Međutim, ona je mirna. Kaže: „Moja djeco što Vam radim…” Nas troje oko njenog kreveta. Dvije sestre i ja.
Ostavljamo je u bolnici. I dalje je mirna. Optimistična. Dolazim ujutro. Skoro je bez svijesti. Trese se. Zovem sestre da pitam šta je bilo, šta je rekao liječnik na viziti. Njih dvije kažu: „Ma, malo je jutros bila pogubljena. Nije joj ništa”. Vraćam se u sobu. Mama, mama… Ne reagira. Drhti. Kao u agoniji. Ona u jednoj, a ja u drugoj. Ne mogu da pomognem i iz moje pređem u njenu agoniju da shvatim što joj je. Ne mogu ništa. Zovem sestre da pozovu liječnika. Neće. „Ma nije joj ništa“, kažu. Ja gledam Ženu, moju Majku, kako…umire. A nitko ništa!!!
Zovite liječnika molim Vas! „Nije tu.” Pa gdje je? – ne odgovaraju. Poslije kažu „doći će”. Njena agonija u besvjesnom stanju traje već satima, moja također. Sam krećem u potragu za liječnikom.
Ne nalazim ga na odjelu. Hodnici kao devet krugova pakla. Silazim u prizemlje. Odlazim do hitne pomoći. Oni, ljubazni, brzi i spremni da pomognu ali, plašeći se autoriteta, ne smiju da dođu na odjelu. Kažu zovite nadležnog liječnika. Odlazim do portira i ispričam što se dogodilo i kažem da ću da zovem policiju da liječnika provede na radno mjesto. Gledaju me zbunjeno. Plakao bih.
Ali, ne mogu od muke. Ne mogu od bespomoćnosti da pomognem Ženi na čijim rukama sam odgajen. Ne mogu ništa. Ponovo odlazim na odjel. Zovem svoju sestru. Pričam s njom. Njen muž poznaje nekog liječnika s kojim je ovaj „moj“ kao dobar. Zvat će on svog dobrog prijatelja da on zove liječnika koji je njegov dobar prijatelj, a koji treba da je na radnom mjestu – a nije. Zvat će ga da dođe na posao na kojem tog dana dobija dnevnicu, a njega nema! Sestre neće da ga uznemiravaju u „kontemplaciji”. Ooommm… Ludim. Polako ali sigurno. Počinjem da bivam glasan i prijetim policijom. Prijetim svim. Ne želim da kažem da sam novinar. Neću da zloupotrebljavam profesiju.
Ipak na kraju dolazi sestra. Zove me da dođem kod liječnika. „Čeka Vas liječnik u liječniškoj sobi.“ Ulazim. Zvijer sam. Dobar dan, kažem. „Dobar dan, gospodine Saviću. Zvao me je liječnik …” (Neću da pominjem imena, iako će liječnik koji je bio taj dan na dužnosti dobiti tekst sa nadom da će mu malo proraditi savjest i da druge Majke, Žene, Unuci, Djeca… neće umirati kao moja majka na odjelu na kojem uopće nije trebala ležati. Kuk naime nije bio polomljen, ali o tome malo kasnije.) i tako on kaže nekako prijateljski: „… pa sam došao”. Čekaj mi nismo prijatelji. On je liječnik koji treba SAMO da radi svoj posao, a ja sin bolesne pacijentice. „Da li to znači liječniče da Vas Vaš prijatelj liječnik nije pozvao Vi ne biste ni došli???“ Tu već mogu da grizem!!! „Pa nemojte tako…“ Recite mi samo da li to to znači?? Da Vas nije pozvao Vi ne biste došli??!!” Prelazi na drugu temu. „Kažite mi što predlažete?“ Šta predlažem?? Ja sam novinar, a Vi ste doktor. Ja Vas ne pitam kako ću da pišem tekst i kako ću da radim. „Pa nemojte da se ljutite! Polako.“
Čuj nemojte da se ljutite! Ni sam ne znam kako sam se suzdržao da ne počnem da ujedam. Predlaže da odemo zajedno do majke u sobu. Dolaze i sestre. Mirne kao bubice. Kažem da nisu htjele da ga pozovu, da mrdnu prstom i još u mi se i smijale u lice. „Ma nemojte tako“, sad su odjednom promijenile ploču. On pita: „Koje liječnike da pozovem?“ J…, čovjek je profesor doktor, a ja samo novinar. On mene pita koje liječnike da pozove da pomogne mojoj umirućoj majci, koja leži na odjelu na kojem ne treba da bude. Jer, naravno – pogrešna dijagnoza!!! Kuk nije polomljen.
On to kaže opet mrtav hladan! Pa što radi dva dana na ortopediji sa plućnom embolijom itd… Ali, na to pitanje veliki profesori i liječnici koji uzimaju tisuću maraka po operaciji nemaju. O tome se naravno ne priča. Mi smo doduše platili samo 300 maraka jer ju je dvije godine ranije operirao neki tip koji nije „velika zvijezda”. Ne znam zašto!
Sestra me je uvjerila! Ne živim više u BiH i ne mogu da se suprotstavljam. Poslao sam novac. Ona je platila i eto. Korupcija. Dobrovoljna. Svjesna. Užas! Ali, ljudi koji žive u našoj jadnoj Bosni i još jadnijoj Hercegovini ne mogu da se izbore sa mangupima. Mangupi?? Pa ta riječ upućena nekom još je i kompliment. Neću da upotrebljavam ništa gore. Neću iz pijeteta prema pokojnoj majci. Da preminula je. Mjesec dana kasnije.
On pita: „Da zovem neurologa, karidologa…“ J… on je stvarno lud!!! Pa da. Ne kažu džaba elitisti medicine, kardiolozi i slični da su ortopedi i kirurzi jednostavno mesari. Ne znam doktore, pozovite nekog. Prebacite je negdje. Ne znam gdje. Ja samo samo novinar! Nekako se smirim. U stvari smiri me sestra koja je u međuvremenu došla. Odlazimo. Vraćam se uvečer. Oko njenog kreveta je tolika količina aparata koji klikću, trepću… Kako sad može da se dopremi sva ova skalamerija k’o da smo u zvjezdanim stazama, j…! Psujem. Znam. Šta biste Vi radili na mom mjestu? Sjedili mirno. Molili krunicu, brojanicu, tespih… Jesam, otišao sam u bolničku kapelu. Pred Majkom Božijom isplakao potoke suza. Pred Gospodom. Molio i Muhameda i Budu i koga sve ne.
Uvečer, u „neko doba” mojoj sestri zvoni telefon. Profesor doktor osobno! J…! Otkud sad takva pažnja. Valjda zato što je njegov prijatelj koji je prijatelj mog zeta zvao, što li. Pa ne bi on sigurno tek onako. Ili se sada već uplašio novinarske lude da će svašta uraditi. Mislio je doduše sigurno u ovim godinama da se to tako i završilo. Nego, zvoni telefon. On kaže: „Mamu smo Vam prebacili na urgentni. Vrlo je loše.” Pa kako sad doktore. Kako sad odjednom loše i može da umre a još jutros joj „nije bilo ništa”. Odlazimo odmah na urgentni. Kažu da dođemo ujutro. Dolazimo. Kao da ste iz predvorja pakla, ili iz samog pakla prešli u raj. Prima nas doktorka bez prevelikog čekanja u svoju malu (metar i po kvadratni) ured. Ulazimo ja i moja druga sestra. Objašnjava sve, od početka do kraja: „Zatekla sam je u takvom i takvom stanju. Uključili smo joj to i to. Dali smo krv na analitu. Stiže oko 12 pa dođite da Vam kažemo razultate.“ Ne vjerujem!!! Ne vjerujem!!!
Pitam bojažljivo da li bismo mogli da je vidimo. „Da. Naravno. Dođite.“ Mama samo u bolničkoj pidžami za operacije, smije se. Raduje se da nas vidi. Ne vjerujem!!! Jučer „mrtva“, a danas… Još se smješka i kaže: „Čula sam da si ih nabrzio!“ Nabrzio, ili da sam bio žestok. Kažem mama da nisam danas bi smo bili u Ciginovcu. Tako se „od milja“ zove naše groblje u Baćevićima. I tako dođe ona u ruke doktorke Pavlović (njeno ime moram da kažem i neka svi u Mostaru znaju da među liječnicima ima zaista anđela) vrati moju Desku u život. Doduše samo mjesec dana. Ali, dostojnih!
Nakon nekoliko dana odlazim. Vraćam se poslu i životu u Njemačkoj. Nadam se da ću je vidjeti još jednom. I vidio sam je. Sletio sam tog 18. lipnja na Ćilipe. Taksijem do Trebinja, a onda u Mostar. Svratio sam samo u rodno selo svetog Vasilija Ostroškog. U crkvi se pomolio. Upalio svijeće. Kupio malu ikonicu svetog Vasilija, slikanu na kamenu – plohi, onakvoj s kakvima smo po Neretvi pravili žabice, i zaputili se ka Mostaru. Nas troje njene djece dolaze majci. Posljednjih pet minuta. Odlazi. Vidim da odlazi. Skupljam neku čudnu snagu. Ne plačem. Jer, da zaplačem, rekla bi mi da može – šta si se tu raspizdio?!” Da. Tako bi sigurno rekla. Stavljam ikonicu na grudi. Ljubim je i kažem: Mama, ne boj se. Samo idi… Uz nas troje je otišla tamo negdje… I uz dvije medicinske sestre koje plaču, jer im je za tih nekoliko dana koliko je ležala na tom odjeljenju „kupila šejtana“.
Konačno mir moja Deska. I doktorica koja je tu bila na dužnosti, a kojoj nažalost ne znam ime, dolazi i suznih očiju izjavljuje sućut. Ne vjerujem!!! Ipak nije samo liječnica Pavlović lijepa slika bh. zdravstva. Ima tu ljudi. Dosta ljudi i dosta ljudskosti. I o njima ne treba ćutati. Ali, evo, četiri i po godine nakon smrti svoje majke uspijevam da ovo sve stavim na papir. Pa neka papir sudi. Ja neću. Neću doktore ni da Vas tužim, niti bilo što više da kažem. Neću ni da Vam namještam situaciju da Vas uhite zbog primanja mita i operacija od tisuću i više maraka. Neću ništa od toga. Samo ću poželjeti ponovo da neke nove Majke, Sestre, Očevi, Djeca, Djedovi i Bake od Vas dožive bolje. Da Vas pamte kao Čovjeka! Da. Čovjek se u današnje vrijeme mora pisati velikim slovom, kao i Čovjek-Žena liječnica Pavlović.
A mamu smo sahranili dostojno joj života kojim je živjela. Stotine ljudi na sahrani. Ispraćaju je k’o papu. Ma Desa je bila žena-zmaj ili što bi rekao jedan moj susjed koji je sjedio uvečer pored njenog odra: „Desa je bila žena-čo’jek!“ Da to je bila ona. I sve je zaslužila. Ali, ne onakav tretman na kraju.
Eto. Toliko od mene u mojoj priči o kraju moje majke po mostarskim bolnicama!