Svestranu glumicu Teu Šimić (30) možemo gledati u glavnoj ulozi RTL-ove serije “San snova” koja je nominirana za nagradu Zlatni Studio, a ona, osim zapažene uloge odvjetnice koja joj je ujedno i prva glavna TV uloga, uspješno radi na nekoliko kazališnih projekata, te je možemo vidjeti i na zagrebačkim ulicama kao šarmantnu Kolumbinu u interaktivnoj predstavi “Šetnja s Kolumbinama“.
Tea je rodom iz Gruda, a karijeru je počela graditi nakon diplome na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2017., kada se preselila u Zagreb, gdje trenutno živi i radi. Kad je riječ o njezinu putu u Hrvatskoj, ističe kako se u početku kretao sporo jer je došla iz sarajevskog akademskog okruženja, no sedam godina poslije iza sebe ima brojne uspjehe koje duguje suradnicima i prijateljima, ali i vlastitoj upornosti, kreativnosti i tvrdoglavosti.
Glumila je u telenovelama kao što je “Na granici” s Momčilom Otaševićem te u više kazališnih predstava, od kojih su najnovije “Ona i on” i “Čistim život“, koja se dotiče uloge žena u patrijarhalnom društvu i u kojoj igra 12 likova i samu sebe. Osim za glumu, Tea je talentirana i za ples i pjevanje. Uz to, pokrenula je i vlastitu umjetničku organizaciju Kazališna družina EMMA, čiji je glavni projekt monodrama “Bukača“, nastala po istoimenoj knjizi Martine Mlinarević.
Više o sebi otkrila je za 7dnevno.
Kada i zašto ste se odlučili za glumu?
Iako se ne sjećam da sam to htjela oduvijek, neki san je sigurno postojao. Ali samo kao san. Ono čega se živo sjećam – htjela sam biti pjevačica, stalno sam imala neke nastupe po kući ili dvorištu, sama ili s prijateljima, a uz to sam često radila koreografije i imitacije, što s ovim odmakom vidim da vuče na scensku umjetnost. Od malih sam nogu voljela imitirati, pjevati, plesati, zabavljati ekipu i obitelj… Ali to se u mom rodnom kraju više gledalo kao da sam “živahno” dijete, a ne nekakav umjetnički potencijal. Za Akademiju sam se odlučila tek na kraju srednje škole, Škole likovnih umjetnosti u Splitu, iako sam “za sigurnost” predala prijavnice na filozofiju u Osijeku i na pedagogiju u Mostaru. Otišla sam u Sarajevo na prijamni za glumu “čisto da probam”. U mojoj glavi to je bila avanturica na koju sam išla s prijateljicom misleći da je to nešto kratko i zabavno, a na kraju sam isprve prošla i ostala četiri godine. Nakon diplome odmah sam se preselila u Zagreb, opet sa željom da probam nešto novo i veće.
Serija “San snova” u kojoj glumite glavnu ulogu nominirana je za Zlatni Studio. Koliko vam znači ta nominacija i vaša prva velika TV uloga?
Nisam bila iznenađena nominacijom jer u Hrvatskoj nema mnogo aktualnih TV serija, ali sam bila ugodno iznenađena užim krugom. To očito znači da smo gledani i da se težak posao isplatio. Kažem težak upravo zato što mi je to prva glavna TV uloga pa mi je većina tog iskustva nova. Lik se zove Maja Romić, ona je vrlo dobra odvjetnica i prilično strog karakter, neki bi rekli i uštogljen. Pratimo Majine uspone i padove u karijeri, ali i u ljubavnom i obiteljskom životu. Među svim likovima Maja je jedina “normalna” pa se često ne uklapa, što mi je poznato, tako da sam se najviše s tim poistovjetila. Atmosfera na snimanju je uglavnom vesela, tempo je žestok pa nema prostora za previše ćakulanja, ali kad nas uhvati kolektivni umor, asistentima režije postaje Sizifov posao da nas ušutkaju i vrate u koncentraciju. Postali smo već malo kao obitelj, u najboljem i najgorem smislu.
S kojim glumcem ili glumicom posebno volite surađivati?
Kolege s kojima sam najčešće snimala imaju različite dominantne karakteristike po kojima ih volim i po kojima ću ih pamtiti. Brakusa po brižnosti, Braića po energiji, Zuhru po simpatičnoj flegmatičnosti, Petru po empatiji i komičnosti, Ivanu po urnebesnim izjavama, Emira po forama koje smišlja u svakom novom kadru, Petrića po slatkoj brbljavosti, Andrijanu i Slavena po tome što su moji prvi TV roditelji i to sam im s lakoćom vjerovala…
Prepoznaju li vas na ulici i jeste li uspjeli sačuvati svoju privatnost?
Često me ljudi prepoznaju kao “onu iz serije”, što mi bude smiješno i drago, a za privatnost se zasad ne brinem. Nekad se fotkamo, nekad samo viču “Majoooo” preko puta ulice i mašu mi, a ja sam u svom filmu pa me to ponekad stvarno iznenadi, ali nikad ne smeta.
Na kojim novim projektima radite i koji su vam planovi za dalje? Zanimaju li vas uloge u filmovima i inozemna karijera?
Od novih glumačkih pothvata nakratko se odmaram dok produciram novu predstavu svoje kazališne družine. Ovaj put je riječ o predstavi za djecu. Nadamo se proširiti interes za naše programe na sve generacije, izvoditi što je češće moguće sve naše predstave i uspostaviti stalan repertoar. Kad je riječ o meni kao samostalcu – samo neka projekti dolaze, a ja ću, nadam se, uskoro moći birati samo ono što baš jako želim. Film u inozemstvu zvuči fantastično, za početak.
Što biste za kraj poručili mladima koji se žele profesionalno baviti glumom u Hrvatskoj?
Prvo bih im poručila da puno uče o sebi, svijetu, umjetnosti i da pritom ostanu svoji usprkos svim kušnjama, a drugo – budite disciplinirani i bit ćete poželjniji suradnici za 80 % kolega.