Dvoje učenika upisano je ove školske godine u osnovnu školu Vir, selu smještenom nekoliko kilometara od općine Posušje.
Od 1. srpnja prošle godine kad se zastava Europske unije zavijorila na svim institucijama Republike Hrvatske, iz ovog sela do danas je otišlo više od 200 mladih stanovnika. Selom u kojem se prije nekoliko godina osjećao život na svakom koraku, a nekoliko mjesnih kavana u jutarnjim satima vrvjele od gostiju, sada vlada letargija. Ljudi sve manje zbog krize navraćaju, a neki vlasnici mjesnih gostionica stavili su ključ u bravu i krenuli stopama svojih dojučerašnjih gostiju, tražeći bilo kakav posao na nekom od gradilišta EZ-a, prije svega Njemačke.
«Nema danas nikoga… Sve ode, odoše mladi, ali i za njima oni nešto stariji koji su još dobrog zdravlja. Ljudi traže bilo kakav posao… U Hrvatsku zbog krize nitko više ne ide, išlo se prije dok se gradila auto-cesta, ali sad nitko. Bliže je nama Viranima Njemačka i Munchen, nego Hrvatska ili Split, ili Zagreb», uvjerava nas naš sugovornik Stipo, umirovljeni ratni invalid čija mirovina nije dostatna za mjesečne potrebe.
I on bi na put sa svojim mještanima, ali narušeno zdravlje jedina je «barijera» zbog koje je ostao u ovom pitoresknom posuškom selu u kojem su se nakon Daytonskog sporazuma i prestanka rata nizale automehaničarske radnje, kafići, autootpadi, trgovine…
Danas su ti privatni objekti zatvoreni i djeluju kao spomenici iznad neke davne poduzetničke inicijative, koja je stigla s poslijeratnom tranzicijom.
«Sinko moj, tko god može, otišao je u Njemačku ili Austriju… Otišlo je puno seljana i još će ih otići kakva su vremena», uvjerava nas stariji čovjek po imenu Ante kojeg smo zatekli u župnoj crkvi, prema tvrdnjama naših sugovornika, za ovogodišnji blagoslov kuća, registrirao je daleko manje domaćina nego što je tobilo početkom 2013. godine uoči ulaska Hrvatske u EU.
«Opremljeni» hrvatskom putovnicom, jakom voljom i željom za traženjem bilo kakvog posla, iseljavaju mladi iz cijelog posuškog kraja. Dok pijemo kavu u jednoj kavani u središtu Posušja s dvojicom mladića koji se spremaju za odlazak u Njemačku, točnije na gradilišta u njemačkoj pokrajini Baden.Wurttemberg, pridružuju nam se dvojica njihovih poznanika iz okolice Tomislavgrada. Pomalo stidljivo prepričavaju svoja iskustva koja su, sudeći po njihovoj interpretaciji, daleko bolja od realnosto.
«Puno je naših ljudi došlo tražiti posao tamo od prošle godine. Tko ima neku vezu s našim ljudima koji u Njemačkoj drže građevinske tvrtke, on je na konju. Ali tko traži posao onako naslijepo, načekat će se, tako da treba ići na sigurno», govori nam Tomislav. Kojeg frendovi oslovljavaju s nadimkom Fićo. Njegov kolega Stjepan tvrdi da je iz Tomislavgrada otišlo više stotina mladih.
«Odlaze ko što su naši stari išli 60-tih godina», kaže Stjepan koji je jedno vrijeme radio na autocesti kroz Hrvatsku, ali kada je i tamo zavladala kriza otišao je u Njemačku.
Zbog navale iz Posušja, Tomislavgrada, Livna…, današnje gastarbajtere koji se od onih stari razlikuju samo po putovnicama i većem rasponu znanja, u bogatu Njemačku vozi posebna autobusna linija Miškić-busa.
«Trebate vidjeti ujutru, koliko ljudi izlazi ili ulazi u autobuse za Njemačku», laže nam radnica u kiosku koja je živi svjedok emigracije mladih u potrazi za poslom. Među mlađom populacijom novokomponiranih gastarbajtera vlada šarolikost. Na rad u EU ne odlaze samo šljakeri koji će zaradu tražiti na nekom od gradilišta bogate Njemačke ili Australije. Odlaze i žene i muškarci i diplomirani ekonomisti i pravnici i medicinske sestre, uglavnom fakultetski obrazovani ljudi koji su spremni raditi bilo kakve poslove za neku pristojnu zaradu.
«Ima i onih koji se vrate jer nisu našli posao, najbolje prolaze oni koji rade kod naših ljudi koji tamo imaju svoje tvrtke», uvjeravaju nas u Općinskom vijeću Posušja.
Za razliku od 90-tih godina prošlog stoljeća, kad se masovno hrlilo u Hrvatsku i Zagreb, hercegovačka mladež u potrazi za zaradom domovinu svih Hrvata i njezin glavni grad obilaze nekom od autocesta prema graničnom prijelazu Macelj i dalje.
Jedino što im je ostalo od Hrvatske je plava putovnica pomoću mogu puno lakše ući u neku od zemalja EU-a, za razliku od njihovih predaka, koji su davnih godina u zapadnu Europu, ulazili s crvenom jugoslavenskom putovnicom.
Kakva god bila boja putovnice, (crvena ili plava) život mladih u Hercegovini sudeći po njihovim izjavama sigurno nije ružičast, kao što čelnici političkih stranaka u ovo predizborno vrijeme uporno govore.
večernji list