Bosna i Hercegovina je čuđenje u svijetu. U vrijeme A.B. Šimića vjerojatno nije bila toliko čudnovata, ili je Branko nije baš toliko poznavao, pa je pjesnik odabrao pjesnike za ovu svoju famoznu rečenicu, koju sam upravo parafrazirao. A kako i ne bi bila čuđenje u svijetu, kad je u moru izvrnutog i apsurdnog jedna od najupečatljivijih stvari ovo s praznicima.
Danas je Dan republike, odnosno Dan državnosti, kojeg slave jedni, a neki dan bio Dan potpisivanja Daytonskog sporazuma, kojeg slave drugi. Ne treba napominjati da ti drugi imaju svoj Dan republike (9. siječnja) i da oni prvi ne slave taj dan, nego baš upravo – božesačuvaj da bi ga slavili! Isto je s današnjim danom, Republika Srpska ponaša se kao da on ne postoji, radi se tamo uobičajeno, dok Federacija BiH neradno i svečano obilježava. Zapravo, uglavnom obilježava, jer još uvijek u jednom dijelu Federacije postoji nedoumica što s tim „partizanskim“ danom. E sad, tko god lamentira o tome da je u ovoj zemlji gladan stomak ispred politike malo podcjenjuje moć datuma i političkih odluka, pa će se i najgladniji stomak u BiH tako lako upustiti u raspravu – koji i čiji je Dan pravi i istinitiji?
A istina je, ma kako se nekome sviđalo, da su oba dana zapravo jako važna. Ali, gdje bi bili mi, da svaki nije odabrao svoj Dan, pa se inati s onim drugim oko toga. Pritom oni treći, Šimićevi, a o njima ćemo kasnije, nekako nemaju ni jedan ni drugi. Eto, to je ta naša zemlja čudnovata.
Zid od četiri dana
21. studeni je dan kada je službeno parafiran Daytonski sporazum. Stao rat, ljudi se krenuli vraćati u civilizaciju iz vukojebina i gudura na kojima su krvlju čuvali povijesne i druge granice, u civilizaciji se prestali umjesto polomljenog stakla stavljati UNHCR najloni po prozorima, prestao priliv Icar konzervi, onih koje ni mačka neće i sve u svemu – prestalo masovno krvoproliće, koje nam je u riječnike i kolektivnu memoriju donijelo pojmove o kojima prije nismo imali pojma ili smo mislili da se događaju drugome.
No, u zemlji u kojoj je rat tek tako stao, čvrtom voljom Richarda Holbrookea i njegovih, gdje ostade pat pozicija u kojoj su svi i pobijedili i izgubili u ratu, jedni su uzeli taj datum kao važan, dok ga drugi smatraju valjda nekim poluvremenom, što li? Republika Srpska slavi datum kao važan, jer je u Daytonu služnbenim pečatom ovjerena Republika Srpska, dok ovi što smatraju da nema RS-a, ne priznaju taj pečat, iako su ga potpisali. Još su uvjerili svoje da to ništa ne pika i da evo, samo što nije, Republika Srpska ode u nepovrat.
Dan Republike…Srpske?
25. studeni, ili 25. novembar zato je njihov dan! Dan Republike, kako to gordo zvuči! Makar je zapravo dugo godina živio u sjeni onog pravog Dana Republike, koji je išao četiri dana kasnije, s krvavim raspadom te veće Republike nekadašnji Dan ZAVNOBiH-a je danas u nekim federalnim krugovima dobio taj mitološki status „Dana od kad jesmo“. Obilježava se tako 25. 11. kao Dan državnosti, negdje naveden u dužoj formi kao Dan državnosti Republike BiH, pa onda skraćeno kao Dan Republike, iako je u startu zapravo to tehnički diskutabilan pojam, jer trenutno jedina Republika u Bosni i Hercegovini je službeno Republika Srpska. A to je već paradoks. Jer Srpska s tom i takvom Republikom od 1992. ne želi imati ništa, čak su njih dvije zbog toga i ratovale!
Dobro, reći će netko da je sadašnje društveno uređenje Bosne i Hercegovine neka vrsta demokratske federalne republike, ali Republika Bosna i Hercegovina je, makar će neki reći da je ovo blasfemija, trenutno skupa s Herceg – Bosnom, u recycle binu. Nema Republike Bosne i Hercegovine, pa kako će onda biti Dan Republike? No, uz malo dobre volje ovdje sve može. Pritom, ne treba smetnuti s uma da je ZAVNOBiH zbilja utemeljio Bosnu i Hercegovinu kakvu danas poznajemo, a nakon što je ona dokinuta u Kraljevini Jugoslaviji, kasnije rasparčana između nekoliko Banovina, a u ratu priključena NDH. Stoga je Dan državnosti puno prihvatljivija forma naziva ovog praznika i, može se primijetiti, uglavnom se najčešće i koristi. No, što to mi, zapravo, slavimo?
Velike ideje i malešni narodi
Titovi partizani su se u sred rata, u kasnu i hladnu jesen ’43. u Mrkonjić Gradu sjetili Bosne i Hercegovine, iako su se u tom ratnom metežu mogli i ne sjetiti, ali kao da su već tada imali neku viziju zemlje u kojoj će moći niknuti tu posijano sjeme zajedničkog života triju naroda. Mogli su imati viziju da nam Bosna i Hercegovina uopće ne treba, da se ona podijeli popola ili kako već, ali ne, oni su smatrali da ne može nego tako kako su na kraju izglasali. Definirajući je kao ni srpsku, ni hrvatsku ni muslimansku, a opet svačiju od ta tri naroda, zamislili su gotovo utopijsku zemlju bratstva i jedinstva, koja je svakako izgledala na papiru bolje od krvlju i očajem natopljene teritorije po kojoj se tada ratovalo. I u kojoj su tri naroda, zavađena ideologijama, nacionalnim razmiricama i (uvijek) starim dugovima davala Vragu danak u krvi. Jesu li u tome uspjeli, pokazalo je vrijeme.
Ono što je na papiru idealno u nas se u praksi uvijek nekako izjalovi, a za to su na kraju krivi i ti isti partizani i ovi narodi, koji su svaki pomalo pokvarili zamišljeni egal. I krvava repriza Vražje igre iz devedesetih suma je svih naših sposobnosti da taj zahtjevan projekt provedemo u djelo. No, ne mora značiti da dokument zbog toga ne valja, nego da ga treba oplemeniti i doraditi, kao što to moramo sa sobom učiniti i mi sami. A upravo oni koji se danas tako gorljivo pozivaju na taj dokument kao na Svetu knjigu bi ga danas uprostili i prilagodili sebi. Baš onako kako su narod uprostili i prilagodili sebi. To je ta kvaka!
Danas je 25.11. na razmeđu između sjećanja na jednu plemenitu ideju (što ona svakako jeste u smislu pomirenja i pogleda u zajedničku svjetliju budućnost) i prostituiranja tog datuma kroz namjeru da se ispod stare priče o jednakosti i zajedništvu progura štošta što sa jednakošću i zajedništvom ima veze kao supermen s biciklom. Dan 25.11. je danas tek drugi pol one politike koja slavi 21. 11. I ako je ta politika koja slavi Dayton označena politikom podjele, može li ova druga biti automatizmom nazvana politikom ujedinjenja? Ili je u pitanju, također, politika diferencijacije, samo duboko uvjerena da to nije? A) Tko koga tu, zapravo, laže? B) I, postoji li, dakle, ultimativna pravedna strana u BiH?
– Svi zaobilaze istinu i tumače stvari onako kako im odgovara (A) i Ne postoji! (B).
Eto, to je pravi odgovor na oba pitanja.
A gdje smo mi, naivni?
Sve što smo gore napisali uglavnom se tiče međusobnog odnosa Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. A što je s Hrvatima? Hrvati su, zapravo, također čuđenje u svijetu. Oprosti, Antune Branko Šimiću, ali tako je, i opet te parafraziram. Nadam se da se ne ljutiš zbog autorskog prava. Hrvati i praznici su, onako, li-la, ni tamo, ni ovamo. Uglavnom smo kao zalutali u sve ovo. ZAVNOBiH ne valja jer je, ajd’ da se ne lažemo, od partizana.
Tako da mnogi Hrvat kojem su rekli ili koji je uvjeren da su partizani bili isključivo neki tuđi ljudi, i uz sve to još i neprijatelji, ne kuži da je dokument iz Mrkonjić grada zapravo jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajni dokument za kojeg se Hrvat može uhvatiti pozivajući se na ravnopravnost u BiH. No, da bi to shvatili, napokon se netko od političara mora javno očitovati po tom pitanju, možda i čitav Hrvatski narodni sabor – da znamo odgovor na pitanje: tko nam je i što nam je zasjedanje ZAVNOBiH-a iz 1943.? Hrvati su po pitanju BiH pomalo zbunjeni još od referenduma 1992., kada su potpisima ZA, između ostalog, sačuvali BiH. U međuvremenu se toliko toga događalo, a mi ostali zbunjeni, kao da je još uvijek 1992. I kao da još uvijek razmišljamo zaokružiti ZA ili PROTIV. Upravo zato bi bilo lijepo da se HNS, kao (samo)proklamirana krovna organizacija nas Hrvata u BiH konačno odredi koji praznik slavimo i zašto.
Tuc – muc
To uključuje i očitovanje prema Danu potpisivanja Daytonskog sporazuma, jer mi ni nakon toliko godina ne znamo što s njim, ni je li nam dobar ili nam je loš, a potpisali smo ga. Hrvati su k’o guske u magli što se tiče ta dva dana. Tako da, iako sve češće ne radimo za 25. studenog, ne čudi da ima još puno onih kojima je to običan dan. Nema nacionalne strategije, nema stava po pitanju praznika. Da nije vjerskih blagdana ne bismo imali što praznovati.
Praznici tipa Dana državnosti pored nas prolaze k’o tuđi karavani, a mi samo gledamo, k’o kerovi krajputaši. Tu i tamo kimnemo glavom i to je sve. I što je najzanimljivije, Hrvati su poput guski u magli i što se tiče Dana Herceg-Bosne. I on se obilježava onako, potiho i potanko. Kao da je nečiji tuđi. I tako životarimo od praznika do praznika zabijenih glava kao nojevi, bez stava, bez mišljenja, bez garda. Pa se pitam, imamo li mi uopće u planu prigrliti kakav dokument, kakvu zemlju, kakvu republiku čiji bi Dan proslavljali u budućnosti, onako k’o ljudi, svečano i neradno? Ili odabrati neki od postojećih, a da je i naš i da stanemo čvrsto iza njega, k’o pod zastavu, što bi se ono reklo?
bljesak.info