Sa hrvatskim domoljubom Zvonkom Bušićem – Taikom prerano smo se rastali – 1. rujna 2013., kad nas je nenadano i tragično napustio. Sahranjen je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Tamo mu je postavljen i nadgrobni spomenik na kojem piše: „Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,…čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23.1.1946.-1.9.2013. Zvonko Bušić Taik“.
Ovome se stvarno ne treba ništa dodati. Međutim, pred još jednu obljetnicu smrti ovog velikog čovjeka treba podsjetiti da je njegova borba, kao i borba njegove supruge Julienn, za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, počela još 1970. Tada je Julienn, 29. Studenoga, na Dan Republike, (tadašnji praznik SFRJ) na nagovor Zvonka, sa nebodera, u društvu prijateljice, bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, zbog čega je završila u zatvoru. Nakon toga, 1976., u SAD-u, pridružila se skupini hrvatskih političkih domoljuba, na čelu sa Zvonkom, sa kojim se u međuvremenu vjenčala, u otimanju putničkog zrakoplova na letu od New Yorka do Chicaga, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima su objasnili svoju borbu za slobodu Hrvatske. U tim lecima sadržana je i istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Prije otmice aviona, Zvonko je u jednom pretincu newyorške podzemne željeznice postavio i bombu, od koje je poginuo jedan policajac, a trojica su bila ranjena. Uhitili su ih u Parizu i u SAD-u osudili na rigorozne kazne zatvora. Zvonko je iz teške robije izašao tek nakon 32 godine, dok je njegova supruga u zatvoru provela 13 godina. Kad se 2008. vratio u Zagreb dočekan je kao istinski hrvatski junak, a sve ostalo je povijest.
Njegova supruga koja ga je čitavo vrijeme vjerno čekala o svemu tome napisala je i sjajnu knjigu „Ljubavnici i luđaci“, po kojoj je snimljen i dokumentarni film te knjige „Tvoja krv i moja“ i „Živa glava“, dok je priredila i memoarsku knjigu svoga supruga – „Zdravo oko-sjećanja“.
Ovih dana razgovarali smo s Julienn. Rekla nam je kako godine idu da joj je sve teže, poglavito kad se približava obljetnica Zvonkove smrti.
Nu, prvo smo željeli znati, što je još nitko nije pitao o Zvonku i njoj, a htjela bi reći?
– Pa nitko nije pitao – odgovorila je – je li Zvonko imao drugu stranu, onu nepolitičku, a imao je! Bio je veliki zafrkant, volio je psine, znao me nasmijati do boli. Kao mladić je bio član glumačkog društva u Gorici pa je mogao zapamtiti bez problema i pjesme i citate, bilo što. Pravi je bio orator, uvijek bez papira. A znao je publiku zaćarati i do suza dirnuti svojim recitiranjem pjesme „Čekaj me“ od Simunova, na našim promocijama. Sjećam se kako je uvijek došlo do svađe s kim će Zvonko putovati u autu kada se išlo negdje dalje, jer su svi htjela da budu s njim, toliko je bio zanimljiv i zabavan. Jednostavno rećeno, gdje je on bio, tamo je bio i Život!
Je li Vam se i danas možebitno čini, kako su neki napisali, da je Zvonko „besmisleno dao život nizašto“?
– Nikada to nisam mislila, jer kao što je Zvonko uvijek rekao, nije djelovao zato što je bio siguran u uspjeh, nego zato što je bila prava, časna i pravedna stvar. Ništa to ne može promijeniti trenutno stanje države, pokvarenost, ljude, ništa! Bitno je da imamo Hrvatsku, a do nas je kako će izgledati. Žrtvovati se moramo za dobrobit domovine, na veći ili manji način. Zvonko je odabrao najveći, poslao je time poruku. Jesmo gluhi ili nismo, vrijeme će pokazati. Znao je recitirati stihove pjesme koju je jako volio, a mislim da iznosi njegov stav, o smislu žrtve za domovinu, bilo braniteljevoj pa i ako hoćete, i o vlastitoj.
“I kako može čovjek bolje mrijeti
Nego se strašnoj nadmoći oprijeti
Za pepeo i kosti pradjedova
I posvećene hramove bogova….”
Horacius, Thomas Macaulay
U jednom pismu, ako se sjećate, Zvonko ističe da su zatvorenici manje-više „vukovi-samci“. Nije li se ipak i on tako osjećao i nakon povratka u Hrvatsku, odnosno niste li mu Vi od svih bila i ostala jedina potpora?
– O tome smo često raspravljali. Istina, osjećao se osamljenim jer nije imao nijednog sugovornika koji je dijelio njegovu sudbinu, koji je mogao shvatiti u potpunosti što je prošao, kako je patio, baš nitko. Solzhenitsyn je bio o tome u pravu, svatko to mora osjetiti na vlastitoj koži, da razumije. Ni ja nisam skroz bila u stanju, jer sam puno kraće bila u zatvoru, samo 13 godina, a ženski zatvori su puno blaži. Jedva bi čekao da ga nazove jedan prijatelj iz zatvora, da s njim podijeli osjećaje, jer su bili skupa više od 20 godina i prošli svakakva iskustva. Skužili su se jednostavno. Znao mi je reći, „zamisli nema tu nikoga kojeg mogu pitati, sjećaš se prije 20 godina kada smo ovo ili ono radili“, itd. Došao je doma nakon 32 godine, ali se često osjećao kao stranac.
Nego, gospođo Julienn, kad već govorimo o Zvonku, čini nam se, na neki način, da je on svoju tugu uspješno prikrivao, baš kao i njegova majka, iako je odavao dojam vrlo hrabrog i nepokolebljivog čovjeka…
– I to je mnogima teško razumjeti, jer mentalitet zatvora je takav da ne smiješ pokazati slabost, emocije, nemoć. Može te to koštati i života. To mu je bilo ugrađeno nakon toliko godina, teško se od toga bilo odviknuti. Meni je mogao sve to pokazati i svjedočila sam puno tuge i čak suza. Ali se ne smije zaboraviti da čovjek može biti i hrabar i nepokolebljiv i osjećajan i emotivan istovremeno. I to je bio on u svojoj biti. Zvonkova mama je, istina, bila jaka i čelićna cijeli život, ali na kraju to dugo čekanje svoga voljenog sina ju je uništilo. Uništilo joj je želju ići dalje. Previše je puta, rekla mi je, čula da će uskoro doći a nikako da ga dočeka….
A, kako tumačite činjenicu da mnogi još ni danas ne mogu shvatiti Zvonkovu i Vašu borbu protiv Jugoslavije?
– Zato što živimo u svijetu koji ne cijeni dijalog. Upravo u svijetu koji se boji dijaloga, u slučaju da bi neprijatelj svojim jačim argumentima srušili nečije predrasude.
Što mislite: koliko je Bruno Bušić, s kojim se družio, utjecao na Zvonka?
– Bruno je imao jak utjecaj na Zvonka, jer ga je pratio iz najranijih dana, kao dijete…poštivao ga, slijedio, i smatrao ga svojim uzorom. Kasnije su bili, naravno, suborci, a usudim se reći da je u nekim pitanjima Zvonko čak utjecao i na Brunu! Slični su im bili odgoj, životni put, i politička borba a nije čudo da ih se često zamijeni jedan za drugog. Smetalo mi je prije ali više ne, jer je posve razumljivo. Oboje su umrli zbog svojih ideala, zar ne?
A koliko prevrtljivi Milan Bandić?
– Bandić kao Bandić nije uopće. On je samo dio većeg problema s kojim se moramo još suočiti. Problem Platonove pećine, koju je Zvonko spomenuo u svojoj zadnjoj poruci…
Kad se jednog dana ponovno budete sreli, gore na Nebu, što ćete mu prvo reći?
– Pa ništa, jer stalno s njim razgovaram!
I još samo: koliko puta Vam se dogodilo da Vam je nakon smrti Zvonko „pokucao na vrata“?
– Šalje mi poruke stalno, samo moram biti koncentrirana! U obliku oblaka slova Z, vrlo često…ima ih previše da ih nabrajam, ali osjećam njegovu stalnu prisutnost! Ništa nas ne može razdvojiti…ni smrt!