Kako su imotske neviste udrile kontru društvenim mrežama

Dobra nevista u kući – zlato u kući. Ta stara uzrečica i dan-danas se može čuti među starim Imoćanima.

Jer, ako ti je ženski “došljak” dobar, prilagodljiv i još k tome vrijedan, mir je i radost u kući. A, nekoliko takvih nevjesta u kući!? E, o tome nema sličnih komentara, a niti poznatih uzrečica, sve dok mi ne napisasmo ovu priču. Ozbiljno!

Imotski se, primjera radi, diči svojim nevjestama. Naime, već više od deset godina u tom gradiću koji je davnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća imao nekoliko muških pjevačkih klapa, uspješno djeluje ženska klapa. Zovu se “Neviste”. Muške klape se ugasiše.

U početku u klapi su pjevale isključivo one, koje su svoje sredine gdje su se rodile i odgojile, zamijenile Imotskim. Danas se ubaci i poneka domaća cura.

Ako se u bilo kojem kontekstu spomene nekoliko najposjećenijih godišnjih zabavnih priredbi u Imotskom, nastup “Nevista” uvijek je u samom vrhu.

Većina njih su visoko obrazovane, neke rade na osjetljivim poslovima poput obrazovanja najmlađih. Sve odreda dobre su i domaćice i oplemenile su Imotski. Izdvojili smo njih dvije, koje se opet istaknuše i društveno korisnim radom.

Profesorica politike i gospodarstva Maja Punoš Rebić knjižničarka je u imotskoj Gimnaziji dr. Mate Ujevića. Rođena i odgojena na moru i uz more u Biogradu. More je zamijenila imotskim kamenom.

Druga nevjesta je prof. Ivana Kujundžić, rođena Roščić, jedina logopedica u imotskim školama. Rođena i odgojena nedaleko od Imotske krajine u Grabovcu, u općini Šestanovac.

I Maja i Ivana u klapi su prvi alt, pjevaju zajedno jedna do druge kada nastupaju. I jedna i druga “iskaču” svojim radom izvan svoga radnoga mjesta. I to ne u bilo čemu, već u radu za bolji i kvalitetniji odgoj najmlađih Imoćana.

Prof. Maja Punoš Rebić susreće se svaki dan s brojnim učenicima. Proučava njihovo ponašanje, daje savjete, upozorava na devijantne pojave, i to javno ističe.

Autorica je prve hrvatske ilustrirane priče za predškolski uzrast i uzrast prvih razreda osnovne škole, te djece s poteškoćama u razvoju. Njezina proučavanja najmlađih, uočavanje nedostataka, ali i davanje savjeta kako to izliječiti vrlo su poznata među Imoćanima.

Pad vrijednosti
– Kao knjižničarka svaki dan sam u doticaju s populacijom između 15. i 18. godine. Mi u svakom pogledu dobijemo gotov proizvod, male učenike, male čitatelje, mlade ljude koji su stekli naviku nekakvog učenja, čitanja. Promatrajući ih, uočavam opadanje interesa za čitanje, za učenje i za kvalitetan rad u bilo kojem smislu.

To je novomilenijska “z” generacija koja teži samo brzini saznavanja, spoznaje, lakoći življenja. Trud i rad, a tako i čitanje knjiga, njima je zastarjelo i za to jednostavno nemaju vremena. Ali imaju izuzetno puno volje i vremena za komunikacijsku i informacijsku tehnologiju koja im uzima sve njihovo vrijeme, dnevno i noćno.

Jer znamo ih vidjeti da spavaju, ne naravno svi, ali uočimo silan umor na njihovim licima. U tom njihovom svijetu stalne prisutnosti u virtualnom nemaju vremena za učenje, a ni jedni za druge.

To je u stvari i najveći problem koji ja vidim kod naših mladih. Jer kada nemaju vremena za sebe i u sebi prepoznati nešto vrijedno, onda upadaju u stanje apatije i nezainteresiranosti za sve. Mi u biti danas imamo takvo društvo koje je teško pokrenuti za neke akcije.

Silno su upućeni u mnoge informacije i lajkajući iz svoga naslonjača pokreću promjene, imaju stav i mišljenje o svemu, ali neće pokrenuti akciju, govori prof. Maja Punoš Rebić.

Logopedica Ivana Kujundžić vrlo često organizira predavanja vrhunskih hrvatskih stručnjaka s temom o djeci. Upravo ta predavanja su i najposjećenija u Imotskom.

– Ja sam voditeljica županijskog stručnog vijeća stručnjaka svih rehabilitacijskih profila. Radim u Prološcu i Krivodolu. Petnaestak godina sam se usko bavila svojom strukom kao logopedica. Po prirodi sam komunikativna pa uspijem dobiti predavače, jer ako se u Splitu i nekim većim sredinama održavaju stručna predavanja vrhunskih hrvatskih stručnjaka s temom djece, zašto to ne bismo mogli mi u Imotskom.

Prvo sam krenula s našom logopedskom tribinom i okupila svoje kolegice koje rade u vrtiću i udruzi civilnih invalida. I ta prva tribina okupila je punu dvoranu i dala mi vjetar u leđa. Govorili smo na njoj o desetogodišnjem radu i iskustvima logopeda u Imotskoj krajini.

Onda je sve krenulo kao lavina. Dovela sam u Imotski doktora znanosti prof. Miroslava Vrankića s riječkog fakulteta, koji je govorio o asistivnoj tehnologiji u životu osoba s invaliditetom, pa dr. znanosti, profesoricu Gordanu Buljan Flander.

Radili smo i tribinu o uskoj vezi logopeda i knjižničara na promicanju čitanja mladih. Ja, recimo, radim s djecom od prvog do osmog razreda koja se još daju formirati pa da ih educirane pošaljem Maji u srednju školu. Vjerujte, teško je pohvatati i manju djecu i njihove današnje navike, i onda i mi gubimo korak za njima, a oni gube korak sa stvarnošću i realnošću.

Kao logopedica primijetila sam da kod djece drastično opadaju jezično-komunikacijske sposobnosti, a imamo i puno djece koja imaju velike probleme s pažnjom i koncentracijom. Ono što mozgu nudiš, on to prima. Te puste slike u boji, tu virtualnost oni primaju, unesu to šarenilo boja u sebe, rade im hormoni sreće i taj adrenalin ih stalno drži budnim uz ekrane.

Kada se od toga maknu, njima je sve dosadno, pa tako i knjiga, čitanje, razgovor s prijateljima, izmjena živih riječi. Škola im odmah postaje problem. Dijete do tri godine ne bi smjelo ni vidjeti ekran. Ali pitam vas tko će to reći roditeljima. Zato “udaram” s predavanjem ja s jedne, a Maja s knjigama s druge strane – veli nam Ivana Kujundžić.

I nakon ovih stručnih elaboriranja, a sve u svrhu pomoći našoj djeci, odlaze pjevati. Koje li lijepe kompozicije! Slažete se? A sljedeće godine izlaze i nove knjige i dolaze nova predavanja, pjevaju se neke nove pjesme. Sve u režiji imotskih nevjesta.