Hrvatski čovjek je prije otprilike četiri desetljeća otišao u tuđi svijet. Žene su u većini slučajeva počele čistiti kuće bogatijih Nijemaca ili njegovati starije i nemoćne umirovljenike, piše Večernji list.
Muškarci su radili teške poslove po raznim tvrtkama i gradilištima. Čak su i dvije obitelji živjele zajedno u malom stanu. Ta prva generacija zapravo je neiscrpan izvor priča – od tragičnih do smiješnih. Na samoj granici s Njemačkom ostavljali su ponos, jer su u tuđini bili pokorni, poslušni i štedljivi. U domovini se o njima stvarala druga sliku. Nisu htjeli priznati da im je teško, niti što rade vani. Donosili su darove, pomagali svojima, gradili kuće i ostavljali dojam ljudi koji dobro zarađuju tamo negdje u Njemačkoj. Selo je počelo pričati i zavidjeti svom susjedu u tuđini.
“Moja obitelj je mislila da radim u banci, a čistila sam kuće. Ni danas mi nije jasno kako su u to povjerovali, kad nisam znala jezik”, smije se Ana L. koja živi u jednom malom gradiću na jugu Njemačke.
Da čisti, znali su samo brat i njegova supruga, jer je njihovu djecu tijekom Domovinskog rata smjestila kod sebe.
“Obećali su mi da u našem selu neće nikome reći”, priznaje.
A zašto? Jer se sramila posla koji je pošten, ali ipak neugledan.
“Danas kad se sjetim, bila sam glupa zbog svih tih laži. Pa medicinska njegovateljica radi puno teži i prljaviji posao od čistačice. Njeguje te stare, nemoćne ljude, kupa ih, briše, mijenja im pelene, a to je puno gore nego očistiti nečiju kuću”, dodaje naša sugovornica.
No, ipak, svojim susjedima još uvijek laže kojim je poslom zaslužila mirovinu. Ne želi priznati da je čak 34 godine u Njemačkoj bila čistačica!