Dvadeset i četiri su vam godine iz Imotske ste krajine, imate stalan, lijep, unosan i perspektivan posao. Još k tome on vam je desetak metara od rodne kuće, a već imate i suprugu s kojom kanite oformit obitelj. Domaća hrana, jeftinija i zdravija od bilo koje izvan vaše kuće. Pa, zar ovo nije san snova,s obzirom na demografsku, ekonomsku i za mlade kako kažu mnogi neperspektivnu sliku Imotske krajine. Zar je ovom mladom čovjeku potrebna Njemačka, Irska, Austrija kako bi osigurao egzistenciju.? Ni u kom slučaju!
Evo sada i pojašnjenja svega navedenoga i još jedne potvrde da se uz angažman,volju ,dakako i znanje, te poticaje države i lokalne zajednice može ostati, raditi i lijepo živjeti u Imotskoj krajini.
Leonardo Leo Jonjić iz Grubina kod Imotskog ima 24 godine. U Industrijsko obrtničkoj školi završio je stolarski zanat,dobio diplomu stolara. Otac mu se bavio stolarijom i Leo je zavolio to, uz oca je podosta toga i naučio. I Leo odlučio ostati u Grubinama. Deset metara od rodne kuće u kojoj živi sa roditeljima, s dvije sestre i mladom suprugom ima lijepu stolarsku radnju. Sve je posložio i pametno isplanirao.
– Kada sam završio zanat svašta sam razmišljao, ići, ili ostati. I onda mislim. Pa Leo imaš zanat, znaš raditi s drvom, pametan si, voliš raditi, otac je još tu da ti uskoči i pokaže finese izrade drva. Zatraži Leo poticaje koji ti se svaki dan nude i kreni. Otvori radnju, malo je danas tih majstora. A besplatan ti je smještaj tebi i ženi, hrana ti je zdrava, vrt iza kuće, domaće meso, sve je zdravo i kontrolirano. A ako ti je do provoda, sjedi u auto i more ti je za pola sata, 50 minuta ti je Split, Zagreb za tri, četiri sata. I eto ja razmislih i u rujnu prošle godine otvorim drvodjelsku radnju kod svoje kuće u Jonjića. Dobio prvi poticaj od Hrvatskog zavoda za samo zapošljavanje, moja općina Podbablje dala mi kao mladom poduzetniku 18 tisuća kuna, kupio dva stroja,novu bušilicu, usisivač, noževe za rezanje drva i počeo s radom, raspričao se Leonard.
– I evo pet, šest mjeseci nakon te odluke…?
– Zadovoljan sam i ne može mi biti bolje, iskreno vam govorim. Posla ima. Uostalom ako hoćeš raditi uvijek ga ima. Dakako, moraš ga pronalaziti i ono najosnovnije moraš ono što radiš i kvalitetno napravit, jer ti je to najbolja reklama da ti sutra opet dođe ta mušterija, ili da kaže svom susjedu i prijatelju, kako je mali Jonjić to kvalitetno napravio. Nikakva demagogija nije, ako kažem da mnogima mojim prijateljima nije bila potreba ići u Njemačku. Pazite ja vam radim od osam ujutro, do osam na večer ,ali meni je marenda i ručak na pet koraka od posla, mogu zatvorit radnju kada me volja, nemam gazde nad glavom, legnem u čisti i uredni krevet i ne plaćam stanarinu. Sada ću još tražiti poticaj moje županije i napraviti prostore za lakiranje drva i još neke sadržaje i eto ti male tvornice u Grubinama. Kako je krenuo posao nije daleko vrijeme da primim, odnosno uposlim nekoga. Trebat će mi dodatna radna snaga. Plaćam uredno državi porez, doprinose, znam da će mi se to vratit kad, tad. Kada imaš posla, ja sam vam u radnji cijeli dan. Otac pomogne itekako i savjetom i onako. A kome će, nego svome sinu, veli nam vidno raspoložen Leonardo Jonjić.
Leonardo je svom malom stolarskom obrtu dao naziv “Vrž”. Za one koji ne znaju tu riječ,to je najizazovniji dio drveta, tvrd i neugodan za obradu. Stolari ga najviše mrze. No Leonardova Vrž, kako nam reče i njegov otac Milan, je uvijek i ostati će izazov za njega. Tek je počeo raditi, kao i svagdje imati će i problema, uspona i padova u poslu, baš kao što ih imaš u životu. Ali Leonardo ima prednost i to veliku. Kod svoje kuće je.
Negdje vani sigurno bi ih daleko teže rješavao probleme.
Tekst i snimci: Braco Ćosić