Koje su velike ribe zapele u ladicama i zašto?

Nermin Muharem i Amrudin Omerović su policijski službenici Granične policije BiH na graničnom prijelazu Vardište-Višegrad. Trenutno im se pred Sudom BiH sudi po optužnici državnog tužiteljstva. Terete se da su prije dvije godine od jedne osobe tražili i dobili 20 KM, kako bi joj dopustili unos neke robe u BiH. Ne, nije tekstualna greška, optuženi su zbog uzimanja 20 (dvadeset) KM!

Ništa ne treba biti sporno u ovom slučaju. Policijski službenici skloni uzimanju mita, i to još na državnoj granici i trebaju bit adekvatno kažnjeni, pa makar optužnica glasila na takvu malu svotu, a troškovi suđenja višestruko premašili svotu iz optužnice. No, logično pitanje jeste što je s onima koji dva desetljeća na razne načine sustavno pljačkaju javne proračune svih razina vlasti i ostaju nekažnjeni za milijune i milijune koje su pokrali. Ni Muharem ni Omerović prilikom privođenja sigurno nisu uzviknuli da im je to jedan od najsretnijih trenutaka u životu, kao što je to u trenutku dok ga uhićuju pripadnici SIPE učinio Kemal Čaušević, bivši direktor Uprave za neizravno oporezivanje BiH.

ČAUŠEVIĆ: Slučaj stao na 30 posto

Početak 2015. godine trebao je označiti epilog istrage i uhićenja u akciji nazvanoj Pandora. Polovinom lipnja 2014. zbog koruptivnih kaznenih djela organiziranog kriminala, carinskih i poreznih utaja, pranja novca i zloupotrebe položaja, pored Čauševića, uhićeni su i Zdravko Cvjetinović, pomoćnik direktora UNO BiH, potom nekoliko šefova carinskih ispostava i carinika, ukratko desetine osoba zaključno s Anesom Sadikovićem, odavno označenog kao čelnika kriminalne skupine za uvoz tekstila i druge robe.

Glavni državni tužitelj Goran Salihović i direktor UNO BiH Miro Džakula akciju su nazvali najvećom poslijeratnom protiv organiziranog kriminala i kriminalaca koji su državu oštetili za više milijardi KM, dodajući da posjeduju dokaze za sve navedeno. No, vrijeme je prolazilo, pritvoreni su jedan po jedan bivali oslobođeni, zaključno s Kemalom Čauševićem. Svi carinski službenici, uključujući i Zdravka Cvjetinovića vraćeni su na radna mjesta u UNO. Umjesto optužnice, devet mjeseci nakon uhićenja u javnost je ”procurio” dio iskaza Kemala Čauševića dan državnom tužiteljstva. Ništa nije slučajno, pa ni doturanje tih 25 stranica medijima.

Umjesto nagađanja tko je bio ”najslabija karika” u čuvanju dokumenata istrage, podsjetimo se što je to Čaušević, barem u dijelu objavljenog iskaza rekao. U najkraćem, optužio je brojne, prije svega političke lidere, za brojne koruptivne radnje i pokušaje da preko UNO ostvare osobne i interese svojih stranačkih tajkuna, od oslobađanja uvoznih carina, nelegalnog povrata PDV-a, kupovine objekata za potrebe UNO sve do zapošljavanja podobnih kadrova.

Iz stranice u stranicu navođena su imena i nelegalne radnje koje su prema Čauševiću inicirali, u međuvremenu preminuli predsjednik SDA Sulejman Tihić, potom predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, predsjednik HDZ BiH Dragan Čović te visokopozicionirani kadrovi tih stranaka Nikola Špirić, Aleksandar Džombić, Vjekoslav Bevanda, Sadik Ahmetović, Šemsudin Mehmedović. Zavladao je tajac od strane navedenih, nikakve konkretne reakcije nije bilo. Nije bilo ni odgovora na pitanje o statusu Čauševića, je li svjedok-pokajnik ili je još uvijek osumnjičeni.

“Predmet „Čaušević“ vrlo brzo ide optužnica, on je u nekih 70%“, reći će na godišnjicu akcije u Parlamentu BiH glavni tužilac Goran Salihović, tijekom izlaganja izvještaja o radu državnog tužiteljstva. Prošlo je od tada šest mjeseci, okonča se i 2015. godina, a onih Salihovićevih 30 posto još nije završeno…

MEHMEDOVIĆ: Šemso neće u pritvor

Najbolja ilustracija za naznake odgovora na pitanje iz naslova jeste ponašanje glavnog državnog tužitelja Gorana Salihovića tijekom njegovog dosadašnjeg trogodišnjeg mandata. Javnosti je već poznata konfrontacija koju je Salihović imao s doskorašnjim direktorom SIPA-e Goranom Zupcem. Eskaliralo je nakon što SIPA zbog sumnje za više kaznenih djela uhićuje Šemsudina Mehmedovića, državnog zastupnika i važnog SDA kadra. Salihović je bjesnio, navodeći da je uhićenje bez naloga tužiteljstva nelegalno. No, treba reći da hapšenje nije bilo iznenadno.

Salihović je uporno odbijao i pomisao da Mehmedović bude uhićen. Prvoj prezentaciji dokaza protiv Mehmedovića održanoj u zgradi SIPA-e nije ni prisustvovao. Nakon informacije da su predstavljeni dokazi i više nego dovoljni za optužnicu, pristao je da se dokazi predstave u zgradi Tužiteljstvo. Na prezentaciju je došao i direktor SIPA-e Goran Zubac, kojeg Salihović ponižava puštajući ga da čeka u hodniku 15-20 minuta. Desetak minuta nakon što je predstavljanje dokaza počelo (a trebalo je trajati nekoliko sati), Salihović je naglo ustao i otišao zaključujući da su dokazi nedovoljni. Kada je Mehmedović uhićen te nakon jednodnevnog zadržavanja u SIPA-i prebačen u Tužiteljstvo BiH, koje je trebalo donijeti odluku o zahtjevu za pritvor, Salihović je brzo razriješio situaciju.

”Šemso neće u pritvor”, tim je intimnim oslovljavanjem poručio glavni ostalim tužiteljima i prije kraja radnog vremena održao obećanje. ”Šemso” je oslobođen.

SALIHOVIĆ: Frizerski uvjeti za posao

Pogubnije od uplitanja u rad svojih tužitelja jeste trenutak kada Salihović krene s vlastitom istragom. Zaprepašteni su bili u Sudu BiH kada je dostavljen zahtjev za odobrenje prisluškivanja jedne sutkinje Općinskog suda Sarajevo, koji je podnio glavni državni tužitelj osobno. Nezabilježen primjer pratila je i očigledna nezakonitost zahtjeva, u kojem je navedeno da je iskaz svjedoka, na osnovu kojeg je zatraženo prisluškivanje, obavio član kabineta Gorana Salihovića, dakle apsolutno neovlaštena osoba u istražnom postupku !? Pri tome, zahtjev se odnosio na osobu, za koju dobro upućeni kažu da joj je najveći grijeh što je svojevremeno odbila Salihovićevo udvaranje!

Istovremeno Salihović opterećuje tužitelje besmislenim istragama poput onih o (ne)implementaciji presude Sejdić-Finci ili glasovanju u Parlamentu BiH o statusu Sutorine, dok niti riječju ne spominje zašto beskonačno traje primjera radi pisanje optužnice protiv Ante Jelavića. Kako saznaje Žurnal od izvora iz Tužiteljstva, nadležni tužitelj za cijelu godinu nije dovršio optužnicu, iako će ona obujmom biti tek trećina od prethodne protiv bivšeg predsjednika HDZ BiH i člana Predsjedništva BiH.

Najveći problem Gorana Salihovića jeste nepoznavanje osnova tužiteljskog posla, o čemu svakodnevno svjedoče njegovi podređeni. Svjestan toga ili ne, on se od početka mandata bavi razmišljanjima kako da zadrži potporu političkih struktura. Najbolje mu to ide putem prekomjernog zapošljavanja službenika tužiteljstva po stranačkoj i rodbinskoj liniji. Uposlenici tužiteljstva svjedoče svakodnevnoj potrazi ureda, stolova i stolica za novoprimljene. Najavljuje se i skora izgradnja nove zgrade, jer je dosadašnji prostor prebukiran.

AFERA REKET: Barašin u šaci

Treba biti pošten pa reći da servilnost i zaštita političkih moćnika nije specifičnost samo Gorana Salihovića. Tako je bilo i s njegovim prethodnicima, a istih ima i među aktualnim tužiteljima. Već je legendarna priča o istragama protiv Zlatka Lagumdžije u predmetu ”Reket” te one protiv Milorada Dodika.

I jedna i druga vođene su uoči općih izbora 2010 godine. Ona protiv Lagumdžije i još nekoliko osoba iz vrha SDP-a bila je napisana, no glavni tužitelj Milorad Barašin i predmetni Dubravko Čampara, umjesto podizanja optužnice, čekaju rasplet na političkoj sceni. SDP dolazi na vlast, koalira sa SDA, a očekivao se dogovor sa SNSD-om na državnoj razini. Pogubnost koketiranja s politikom Barašin uskoro spoznaje. Stalno praćen, bivaju snimljeni njegovi neprijavljeni susreti a međunarodnim krijumčarima oružjem.

I Lagumdžija i Dodik sada Barašina imaju u šaci. Početkom lipnja 2011. predmet ”Reket” biva predan u nadležnost županijskog tužiteljstva Sarajevo, a Dodikov predmet Specijalnom tužiteljstvu RS, odnosno oba odlaze u zaborav. Barašin im više ne treba i mjesec dana kasnije bit će smijenjen bez daljnjih sankcija, a na njegovo mjesto privremeno imenovana Jadranka Lokmić-Misiraća, kumstvom povezana sa Zlatkom Lagumdžijom.

Sustav stranačkog nadzora nad radom tužiteljstva i pravosuđa u BiH uopće uvelike je razrađen i funkcionira. Pojednostavljeno u praksi se to odvija tako da je političkoj stranci bitno da ima nekog od svojih simpatizera na tužiteljskim pozicijama. Oni će otvoriti istragu protiv političkih protivnika, koje će služiti kao moneta za potkusurivanje u političkim pregovorima i kombinatorici. Vi nama funkciju, mi vama sredimo obustavu istrage, ponuda je na tezgi.

Kada je potpisnik ovog teksta svojevremeno kontaktirao jednog državnog tužitelja kako bi mu prenio poruku o spremnosti jednog insajdera da otkrije kriminalne radnje u oblasti javnih nabavki i sličnih poslova, početna zainteresiranost tužitelja naglo je splasnula kada je shvatio da su u priči pored čelnika drugih stranaka i oni iz SDA.

LIJANOVIĆI: Predizborna predstava

Ilustrativan primjer direktnog uplitanja tužilaštva u politička događanja jeste i svojevremeno uhićenje Mladena Ivankovića Lijanovića te Jerke Ivankovića Lijanovića, predsjednika i dopredsjednika Narodne stranke Radom za boljitak na početku kampanje za opće izbore 2014. godine. Iako je uhićenje moglo biti bilo planirano i spremno i šest mjeseci prije, o čemu Žurnal ima saznanja, sve je prolongirano za predizborno vrijeme kako bi i to malo konkurencije HDZ-u na području Hercegovine bilo eliminirano.

Čović, Lagumdžija, Dodik…

Lider HDZ-a BiH Dragan Čović je od nekoliko optužnica imao jednu koju je podiglo državno tužiteljstvo. I tu je poput ostalih, ostao neodoljiv. Predmete karakterizira zastara ili ”misteriozno” nestajanje dokumenata iz dokaznog materijala. HDZ se pak više bazirao da izbjegne tužiteljske istrage držeći pod nadzorom (i) SIPU, kako bi predmet tijekom istrage bio eliminiran. Tako je onaj posljednji, o istrazi o pranju novca putem Čovićevog punca kojim je plaćena njegova vila u Mostaru, ostao skriven još u SIPA-i.

Bivši predsjednik SDP-a trenutno nije politički aktivan, ali za svaki slučaj u ladicama državnog tužiteljstva čuvaju spis o istrazi nestale ostavštine Adila Zulfikarpašića i njegovog Bošnjačkog instituta gdje je Zlatko Lagumdžija bio predsjednik upravnog odbora.

Od aktualnih istraga političkih čelnika u fokusu javnosti jeste ona protiv Milorada Dodika, i to o načinu kupovine vile u Beogradu. Da se dotičnog i njegove stranačke suradnike htjelo prethodnih godina dosljedno istraživati za sve sumnjive radnje, pola bi tužitelja u RS te nekoliko iz državnog imalo posla.

Zašto je od svih mogućih predmeta gdje je Dodik direktno odgovoran (Zekstra, zgrada Vlade RS, autoput, Bobar banka, Birać, Lutrija, Čez, IT professional, Grand trade, Medicinska elektronika i mnogo toga još vezano za trošenje budžetskog novca) baš sada i baš u ovom slučaju intenzivirana istraga, ima više tumačenja. Treba biti oprezan, pogotovo oni koji žele da Dodik konačno odgovara za neke od brojnih sumnjivih poslova. Trenutna politička situacija jeste takva da za SDA, nakon koaliranja sa SBB-om Fahrudina Radončića najmanje odgovara da u vlast na državnoj razini bude uveden SNSD umjesto Saveza za promjene. S druge strane HDZ BiH pritiska da se koalira sa SNSD-om, i najbolji način da se ”smanji doživljaj” Dodika jeste prijeteća istraga, kojom se preko stranačkih poslušnika u tužiteljstvu može upravljati.

IZETBEGOVIĆ: Nježna šamarčina pravosuđu

Da su političari svjesni kako su ovladali pravosuđem najbolje je krajem godine pokazao predsjednik SDA i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Godinama je Izetbegovićev novi koalicijski partner Fahrudin Radončić, lider SBB-a predmetom istrage državnog tužiteljstva o povezanosti s klanom Nasera Kelmendija, što je SDA itekako koristila. Proces protiv Kelmendija se odvija u Prištini, ali su dokazi i svjedoci dostavljani iz BiH. Nakon što su propali svi pokušaji da Radončić bude izbrisan iz predmeta po svakoj osnovi, pa čak i dopisima Suda BiH da država BiH ne može surađivati jer nema diplomatskih odnosa s Kosovom, Izetbegović je odlučio uputiti javnu poruku o tome te amnestira Radončića i ne samo njega.

”Ne mogu da ne zapazim da je previše puta bilo da se neki političar povezuje s kriminalom, da se procesuira, a da se na kraju ispostavi da tome nije bilo mjesta. Razumijem njegovu poziciju”, rekao je Bakir Izetbegović.

Nije propustio priliku ni da uputi direktnu poruku nadležnom tužitelju Dubravku Čampari, od Radončića označenog kao SDA simpatizera.

”Ne bih da ja tu nagađam što može on, što ne može, ali evo prilike da kažem da mi nije drago što se ta stvar događa i slutim da ćemo ponovo imati jednu prozivku, trovanje atmosfere u zemlji, koja će opet rezultirati ničemu. Slutim da će se, kada se sve završi, pokazati da je bez potrebe Radončić provociran, da je bez potrebe dovođen na ivicu odustajanja od koalicije”,reći će Izetbegović.

Radončić nije naivan da povjeruje kako ovo znači kraj istrage protiv njega. Neutralni promatrači cijele situacije znaju da Izetbegović ne može tek tako svoje tužitelje ”puštati niz vodu”, a istovremeno mu odgovara da i dalje ima sredstvo za ucjenu Radončića za eventualni trenutak raskida koalicije. Kako god, na ovakav skandalozan upliv jednog političara u rad državnog tužiteljstva glavni tužitelj Goran Salihović nije reagirao. Putem svog biltena samozadovoljno zaključuje ovogodišnji rad.

”Nastavili smo intenzivnu borbu protiv korupcije i koruptivnih kaznenih djela, te smo uspješno proveli akcije i podigli optužnice za koruptivna kaznena djela u kojima su osumnjičeni počinitelji čak i ovlaštene službene osobe iz policijskih agencija i agencija za provođenje zakona, čime smo pokazali da u borbi protiv korupcije nema nedodirljivih”, navodi Salihović. U njegove riječi mogu povjerovati samo Nermin Muharem i Amrudin Omerović, granični policajci s početka ove priče.

SVIJETLI PRIMJERI: Bosnalijek, Gras, Lijanovići, Lipovača…

Iako samo takstivno nabrajanje šta (ni)je uradilo Tužiteljstvo BiH zahtjeva mnogo više teksta i primjera, treba spomenuti i rad drugih tužiteljstava u BiH.

Donekle je tužiteljsku čast spasilo sarajevsko tužiteljstvo, konačnim podizanjem optužnica u slučajevima Bosnalijek i Gras, te još nekoliko uhićenja vezanim za gospodarski kriminal.

Probudilo se i tužiteljstvo Tuzlanskog kantona, procesuirajući pljačku federalnog proračuna koju je provodio bivši ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Jerko Ivanković Lijanović. Iako postoji isti sustav pljačke u svim županijama, Federalno tužiteljstvo je kao i u nizu drugih primjera, ostalo dosljedno nemiješanju u svoj posao. Tužiteljstvo Unsko-sanskog kantona je pompozno počelo, pa usporilo istragu protiv bivšeg županijskog premijera Hamdije Lipovače. O procesima protiv makar lokalnih političkih moćnika drugih županijskih, kao i okružnih tužiteljstava u RS nema ni naznaka. Čak je i ambiciozni projekt Specijalnog tužiteljstva RS za borbu protiv organiziranog kriminala doživio fijasko, ili pak nije, ukoliko je osnovano sa namjerom da amnestira kriminal povezan s političarima.

Amarildo GUTIĆ/Žurnal