Lažna slika gastarbajtera: Hrvati u Njemačkoj prve kredite dižu za luksuzne automobile i iPhone

Taj mit i danas je veliki mamac mladima koji gledaju gastarbajtere kako dolaze sa skupocjenim autima, s punim novčanicima, a nitko ne govori iskreno kakva je pozadina tog luksuza. Tek kad sjednu u autobuse i zaposle se kod prvog poslodavca, dožive bolno prizemljenje i posvjedoče da je taj put do uspjeha puno teži, a u brojnim slučajevima i lažan

Za Večernji list napisala Kristina Pejić

Vikend-kolač od kestena i turska kava, to je onaj mali komad doma koji želim sa sobom. Nedostaje mi Zagreb i dragi ljudi, ali važno je znati stvoriti svoj svijet, dovoljan za sreću kad živite izvan domovine.

Domovina je tamo gdje vam je dobro – rekli su davno Rimljani. Iseljeničke rane su zarasle i pomirila sam se s daljinama koje nas dijele. Ipak, za napadaje sjete i nostalgije nema lijeka.

To je poput kronične bolesti koja vas s vremena na vrijeme nagriza i od nje boluje skoro svaki iseljenik bez obzira na to koliko uspješan i integriran bio ili ne.

Iseljeništvo boluje od nostalgije i prisjećanja, pulsira kao brak iz interesa. Jer, sve na prvi pogled ima, a opet puno toga nedostaje, noseći pomalo idealističku sliku o domovini čime je nerijetko izvrgnuto ismijavanju onih koji su u svojoj teškoj svakodnevici ogrezli u površni realizam i koji im poručuju: “Lijepa vam je domovina, ali izdaleka i punog novčanika”.

Većina mladih odlazi u potrazi za perspektivom, da dostojanstveno žive od svog rada. Međutim, onima koji žele brže zarade u donošenju odluka o iseljenju pripomaže i teško oboriv mit koji je godinama njegovala gastarbajterska kasta.

Dajući i ono što nemaju, pomažući iskreno siromašnoj rodbini, glumeći bankomate, ali i prezentirajući često i lažni mit o uspjehu, dok na povratku u svom mraku piju sodu za želudac, razmišljajući kako će preživjeti do kraja mjeseca.

Taj lažni mit i danas je veliki mamac mladima koji gledaju gastarbajtere kako dolaze sa skupocjenim autima, s punim novčanicima, a nitko ne govori iskreno kakva je pozadina tog luksuza. Tek kad sjednu u autobuse i zaposle se kod prvog poslodavca, dožive bolno prizemljenje i posvjedoče da je taj put do uspjeha puno teži, a u brojnim slučajevima i lažan.

Kad ti je isprika da kod kuće nisi uspio jer su ti za svaki neuspjeh bili krivi društvo, susjedi, politika, poslodavac, korupcija ili mito, e sad u tom uređenom društvu, ako voziš Fiat, a ne BMW, onda si gubitnik.

Zato se najčešće u iseljeništvu živi u lažnom prezentiranju, pa i natjecanju. Zato i posljednje istraživanje je pokazalo da Hrvati kada dođu u Njemačku, prve kredite dižu upravo za luksuzne automobile i iPhone, dok u isto vrijeme preživljavaju u skučenim stanovima.

Uspješno ili manje uspješno, najveći ulagač u Hrvatsku je upravo to iseljeništvo. Oni ne donose samo novac nego i samosvijest, drukčije navike življenja u demokratskim društvima. Iseljeništvo često zna biti korektiv uskogrudnosti i pokazuje svojim iskustvom da ima puno više razloga za ostanak nego za odlazak. Zato, nerijetko ismijavani, jer baš toliko vole domovinu, njezine ljepote, kvalitetu življenja koju nemaju pored visokog standarda, dok iz nje sve više ljudi odlazi.

Susret je to uvijek u raskoraku između očekivanja i surove stvarnosti. Iseljeništvo ponekad ne shvaća da neki svjetski standardi još dugo neće biti usklađeni s domovinom, kritiziraju, a njihova kuknjava na neuređeno hrvatsko društvo pomalo je licemjerna jer su brojni spremni ponuditi mito policajcu kad ih zaustavi, izbjegavaju platiti kazne za parkiranje gdje će ih one dočekati kod kuće s kamatama i umjesto 100 kuna bit će 100 eura.

Isto tako, mnogi u domovini trljaju ruke za blagdane jer dolaze iseljenici, sa svojim skupocjenim autima punim jeftinih drangulija. Oni dolaze da udahnu zraka, posjete rodbinu što će ih više na kraju koštati od bilo kojeg uplaćenog luksuznog odmora.

Brojni će u tome vidjeti priliku da ih ogule do kože kako je to za ljetne praznike učinio automehaničar kod Krapine koji je jednom iseljeniku naplatio izmjenu rabljenog akumulatora na BMW-u 900 eura.

Vraćam se svojem kolaču od kestena i knjizi Meše Selimovića, koji kaže: “Netko je rođen za sreću, a netko za belaj”, tako da dok jednima ne smrkne, drugima ne svane.

Jer i jednima i drugima nije lako. Teško je otići, a još teže ostati i boriti se. Ne može se reći da se hrvatski političari sve ove godine nisu brinuli za hrvatsko iseljeništvo, oni su ga, baš suprotno, svake godine marljivo povećavali i još uvijek ga povećavaju.

Opasnost je jedino u ovom slučaju velika da bi domovini moglo ubrzo smrknuti ako ne poradi na sprečavanju iseljavanja mladih jer bi se mogla uskoro pretvoriti u veliki starački dom u koji će se vraćati samo umirovljeni iseljenici