Martina Mlinarević Sopta: Razguli dedo!

Vrati maloprije jedna žena starca sa šaltera. Fali ti jedan papir, normala. Sa nevjerovatnom arogancijom i neuljuđenošću, normala.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Čak i galamom. Kako se samo usudio? Takav star. Dok jedva hoda. Po ovolikoj žegi. Da dođe i nešto upita. Da mu još k tome nešto nedostaje od formulara. Da joj remeti smjenu pod klimom u državnoj ustanovi. Otkud znaš biserko odakle je došao? Kad se probudio i koji je bus morao uzeti da dođe? Koliko je morao para potrošiti samo da ga vratiš ko zadnje govno? Bez objašnjenja i onako. Razguli dedo!

Probam ja tako da ne mislim na te Amerike puno. Rekli su nam da su ljudi srdačni. Kontaš, hajde, znaš Amere, seru ko u filmovima, izvještačena bajka i to. Nisu nam rekli da ćeš šetati ulicom i da će ti prolaznici dobaciti kako ti je krasna majica. Sa sve osmijehom i u hodu. Tek tako. Jer im se jednostavno čini da ti je krasna majica. I imaju ti potrebu to reći. A ono na tebi bezze nešto od dvajs maraka turske manufakture. I fino ti iako osoba možda i sere. Nasmiješ se, čak se i progledaš u izlogu obližnje radnje i stvarno pomisliš – „Vidi mene lafčine!” I odmah ti dan dobar nekako, ta ne treba budali puno.

Nisu nam rekli će ti ljudi na aerodromima, u ugostiteljskim objektima, službenim institucijama s ushitom reći kako su ti lijepe naušnice. Po nekoliko puta. Koji đavo kontam, jel oni mene to zajebaju, jel nešto stvarno nije u redu s ovim naušnicama, zagledam u njih ko Poirot sve spremna da ih hitim zauvijek s balkona. Umri bižuterijo, neće mene oni više šprdati!

Nisu nam rekli da ćeš čekajući u banci pitati đe je toalet, a do njega će te otpratiti zaštitar koji će mjereći tvoju visinu sa svojom, u liftu komplimentirati dobrim ti genima, pitajući koliko su ti visoki roditelji, sa sve osmijehom koji je kao sišao s kakvog bilborda za zubnu pastu, dok ti u glavi već zamišljaš scenarij – na wc šolji ti nonšalantno odrubljena glava, ta luda glava otkinuta s tvog divno visokog tijela, a u novinama skandalozan naslov – “Herka otišla pišat’ u Ameriku i nikad se više nije vratila!” A on samo ljubazan. Eto nako. I još te čeka pred vratima dok se popišaš, ej! I ostavi te na životu.

Nisu ti rekli da će te redom nepoznati ljudi po ulici, parkovima, pekarama, trgovinama, često upitati kako si. Kako si danas. Kako si još i kako su ti kod kuće. Iako ne znaju ni di ti je kuća, ni tko su tvoji kod kuće. I sve im tražiš neku caku, majkemi ili se drogiraju, ili su ko u Twin Peaksu, naoko fini gradić i fina čeljad, a ono monstrumi.

Pa džaba. Dok jutros gledaš dedu na plus 40 kako je vraćen sa šaltera tako bahato i posprdno da bi teta mogla nastaviti srkati kavu neometano, pitaš se šta košta riječ. Jedna jebena riječ ljubaznosti. Pa i da ti je maksimalna muka od života. Nemoj još i njegov mučiti. Ko zna odakle je došao. Koliko hodao. Koliko para potrošio da bi bio vraćen tako bezobzirno. Mislila sam da će mi ići na živce ono što sam ranije doživljavala ko američku isforsiranu srdačnost i perfektno bijeli kez. Jebiga, jutros bih voljela da je dedo imao jedan takav osmijeh od strane birokratskog lica. A i meni je netko mogao reći kako mi je fina ogrlica. Jer stvarno nije loša.