– Neukrotiv. Na svoju ruku. Jogunast je uvik bio. Nisi moga’ s njim na kraj izać. Mi svoje, on svoje. Trener jedno, a on drugo. Kako on zamisli i gotovo.
– Dobar je i izrazito pošten, nema tu zbora, ali ljut i žestok k’o svi đavli!
– Odskaka’ je od drugih već sa osam godina.
– Ne šalje on sms-ove i poruke i štatijaznam, ali kad dođe na odmor, redovito svrati da se lipo javi. I na misu voli otić, pobožan je.
– Fenomenalan je dečko, ali živac. Pun energije.
– Zaljubljen je u Vinjane, Imotski i Hrvatsku.
– Ima li curu? To ti čuva k’o zmija noge!
– Ćaća Boško veliki je hajdukovac, a kako Ante nije u Hajduka doša’, posebna je to priča…
To su tek fragmenti s našeg izleta u imotski zavičaj Ante Rebića, Supermana, kako ga prozvasmo; zbog trka nalik heroju stripa koji je i vlakove pretrčavao kao od šale, baš kao Ante svoje suparnike. Izjave izravne, iskrene, gađaju u srž. Kako Imoćani to već znaju izreći. Oslikavajući neukrotivu ćud i dobru dušu igračine koji se iznenada uselio u dom svakog ljubitelja baluna. Imotska krajina slavi svoga junaka, Rebić ne silazi s naslovnica, pa premda se Mundijal odvija filmskom brzinom snaga Rebićeve golčine ne prestaje tresti svjetske medije.
Ante nije nov lik, 25 mu je, ali – odakle je taj mladić? Kao da se iznova rodio, taj volej odapet iz praćke u mrežu Caballera i potop Messija bio je startni pucanj da se krene u – Vinjane. Na izvor. Na uzvisinu odakle puca pogled na Imotsko polje, tamo gdje počinje priča našeg glavnog junaka.
Nekidan je naš kolega Velimir Braco Ćosić bio kod familije Rebić, otac Boško autoprijevoznik, ima dva veća i dva manja autobusa “Vinjani bus”, kad ih vidite to je “firma Rebić”. I to otprije, a ne sad kad je Ante posta faca. Majka Neda, dvije sestre (Ante je srednji) Katarina i Marija, kao iz onog šlagera 1998. kad se osvojila svjetska bronca pa se Igor Štimac dao u estradu i pjevao “Kate i Mare, di su da se jave…”
Dvadeset godina kasnije pjeva se neka nova, opet šampionska pjesma, a Imoćani uživaju u svome Anti; tope se od blagosti i milinja. Nego, gdje nam je najbolje svratit? U restoran Venecija, kad umjesto da se popnete u Imotski, skrenete desno, prema Hercegovini.
– Slavilo se sinoć i te kako, kad je Ante naš zabio, a šta da vam kažem, ja sam bio na odmorištu Rašćane na autoputu, kamiondžije, Albanci, domaći i stranci, bilo nas krcato, gledali i pukli onda od ludila, veselja! Nazdravljalo se i vikalo, Messi, ajde ća kući! Znali smo da je ovo Antina godina, čim ga je Kovač opet trenira’ u Njemačkoj, oni su… kako se to kaže… ‘kliknuli’, e! Još otkad su bili zajedno u mladoj reprezentaciji. Ajde, recite vi meni, može li onakvu golčinu zabit običan igrač? Jel’ tako da ne može? Vidi se da je poseban – priča nam Drago (51), konobar je.
I dodaje:
– Ja sam vam Strinić. Rođak malo dalji od Ivana. Iz Lokvičića smo svi Strinići. Pohvalite i njega, dobar je i on, odličan. A uvijek je svima nešto kriv, nema nikoga iza sebe, nikakav lobi da ga gura. I još mu spominju onaj Portugal prije dvije godine, pa šta ima veze da je dolje na lijevom krilu izgubio balun, kao da je zbog toga mora’ past gol – priča nam Drago.
Uzbunili smo malo misto, došli su nam Mate Lešina (50), dugogodišnji tajnik Imotskoga i Branislav Mićo Škeva (60), on je alfa i omega Vinjana. Dva su kluba bratska, “u sto metara”:
– Lako vam je danas svakoga nać’, čim kiša pada, ne može se radit na zemlji i svi su u kući. Stoji se doma i prepričava kako naš Rebić igra i golove zabija – govore nam. Lešina, pa Škeva. Mićo je donio sliku, Vinjani iz 2004.
– Dječaci, tu je Ante, evo ga, sa 11 godina, blizu njega Majstorović, još jedan Ante, on je sad u Lokomotivi, bio u Splita. Slušamo kako je tu bogomdano tlo za talente. Od Aržana, Gorice do Gruda, nema nigdje takve darovitosti. Zdrava dica! Vozimo se do igrališta Vinjana, na par koraka od svoje kuće, tu je Rebić počeo. Talenti samo niču – Jedino što ovdje ponudimo je travnati tepih. A talenti samo niču… Rasadnik talenata stravičan. Rebić, Majstorović, Radeljić, Bušić, Lučić, Mrkonjić… – nabraja nam Škeva.
Kad se Rebić ono prodao u Fiorentinu kapnula je koja tisuća eura i Vinjanima i Imotskome, isplatilo bi se ulagati žešće. Putem natrag svratili smo u Grubine, tamo nas je dočekao Rebićev prvi trener, Željko Jonjić Girić (63), profesor tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi Tin Ujević u Krivodolu. Bez njega ova priča ne bi bila zaokružena, makar nismo svratili još i do Petra Miloša u Goricu, jer i on je vodio Rebića u prvim koracima. No, pustimo Girića (to je nadimak, a u Imotskome su važniji nadimci od prezimena) da nam on priča:
– Ja sam prvi u reprodukciji Rebićeva talenta, vodio sam ga u Vinjanima nekoliko godina. I vodim ih ja protiv Splita i ljut sam, gubimo, ništa ne govorim. Šutio sam. I mali Ante se diže, a šta su imali, 12 godina. I govori: Treneru, sad ćete vidit šta ću napravit! I dobili smo ih 5:2, nikad to neću zaboravit, on je davao i namještao golove. Drugi put u Zagrebu, za selekciju Imotske krajine izveo je majstoriju kao Jurica Jerković protiv St. Etiennea. Stari će to znati, šešir ili kišobran, na sredi ni terena, balun priko glave protivnika. Ne može to svatko, moraš imat savršenu tehniku… – nastavio je:
– Nisam htio da mi bude kao karanfil u plasteniku, ja sam ga uvijek kresao, podučavao. Njegova je vrijednost što igrao on protiv Barcelone, Bayerna ili ovdje protiv Kamena, njemu je sve isto, isti đava! Igra bez kompleksa ima samopouzdanje. Gaze njega, gazi i on njih, jeste ga vidili, sudac Irmatov ga je skoro potra’. E, ali zna se on i kontrolirat. Postoji djetinjstvo, mladost, zrelost i starost. On je uša’ u zrelost i ja bih sa svoje strane htio zahvalit Niki Kovaču, želio bih ga upoznat. Vidio je da je mali Ante dragulj. Đava na lopti! Ne bih se čudio da ga sad u Bayern sa sobom povede! – zaključio je Girić
Slobodna Dalmacija