Iva Šimić ima 20 godina, dolazi iz Zagreba, studira glumu na Akademiji dramskih umjetnosti i ona je novo televizijsko lice. Za nju zasigurno znaju mlađi članovi vaših obitelji, vodi dječju emisiju Juhuhu svakim danom od 7 do 9. Kada nije u HRT-ovom studiju, ona visi na faksu, probama, radi na novim tekstovima. Akademiju je upisala iz prvog pokušaja i od tada, karijera joj je u usponu.
Jesi li oduvijek htjela biti glumica? Što bi upisala da nisi na Akademiji?
Kao klinka nisam baš imala pojma što bih htjela biti. Kod mene zapravo nikada nije bilo onih tipičnih želja tipa glumica, pjevačica, balerina ili što već. Sjećam se zapravo da sam u jednom periodu, vrlo kratko, htjela biti veterinar, pa sam onda htjela spasiti svijet, pa me držalo možda dva tjedna u srednjoj školi da upišem medicinu, ali to su bile samo bezvezne željice. Na kraju srednje škole, gluma je apsolutno bila moj prvi izbor. Da nisam glumica? Ne znam…ja se zamišljam kao neka žena koja uvijek nešto poduzima, šljaka, ili previše filozofira. Da! Bila bi filozof!
Akademiju si upisala iz prve, nemaš nikog u obitelji tko se time bavi – kako su izgledale tvoje pripreme?
Lidrano i ZKM zasigurno imaju doprinos u mom glumačkom iskustvu prije akademije, ali za upad na akademiju ipak je potreban malo veći vlastiti angažman. Moja priprema za smjer glume trajala je sveukupno 3 mjeseca. Gledanje predstava, učenje monologa, pjesama, razgovori s nekim glumcima, slušanje savjeta, ali i slušanje svakakvih gluposti koje uopće nisu istina vezanih uz prijamni, sve je to vezano uz kaos kroz koji svaki glumac prolazi netom prije upada na Akademiju. Čak i one priče o najmanje talentiranim kandidatima koje su stričevi, mame i tate upisali preko veze. Međutim, moram napomenuti da toga ima sve manje i manje.
Koja bi onda bila tvoja formula uspjeha, za sve koji žele akademiju, a iz nekog razloga im ne uspije upis iz prve?
Priprema, pozor, sad! Gledajte predstave, uživajte, ne opterećujte se kako izgledate dok nešto glumite, budite ono što jeste, a ne ono što žele drugi od vas, pokažite interes za rad, budite otvoreni za sva pitanja, nemojte se bojati (profesori na prijamnom su, vjerovali ili ne, isto obični ljudi kao i mi), ne odustajte ako vam nešto ne ide. Ako ne upišete iz prve, ne znači da niste talentirani, nego samo možda da je onaj netko drugi bio malo spremniji i hrabriji od vas. Ovo se zapravo može kopipejstat na sva polja našega života!
Kako je došlo do angažmana na HRT-u?
Jednog lijepog kišno-ljetnog dana godine 2014. nazvao me filmski redatelj, Filip Peruzović i rekao je da je dobio preporuku s mojim imenom i da bi svakako htio da dođem na audiciju za dječji program na HRT-u. Prihvatila sam iste sekunde. Dječja emisija! Pa prezabavno! Definitivno sam se mogla zamisliti u tome.
Priča ide dalje. Jednog drugog lijepog ovog puta sunčano – ljetnog dana otišla sam na audiciju i skoro umrla od straha. Eto. Opet ista stvar kao na prijamnom. Pa ako će čitav život biti ovoliko stresan, mislim si ja, onda se neću ni baviti s njim. No, shvatila sam da želim raditi u dječjem programu. Zabavno je, plemenito i prije svega na državnoj je televiziji. A HRT je poprilično snažan vjetar u leđa za budućnost. I tako je moja šarena audicija rezultirala bacanjem i valjanjem po podu, maksimalnim glupiranjem i naravno zabavljanjem ekipe u studiju i režiji. I tako, nazvali su me i dobila sam posao. Tad sam opet skoro umrla ali taj put od sreće.
Kakav je feeling biti u studiju i snimati u usporedbi s kazališnim daskama?
Kad mi netko spomene naš studio moja prva asocijacija je ZELENO! Sve je zeleno jer je to virtualni studio. E sad, kada netko kaže kazalište, ja pomislim CRNO! Jer je sve u kazalištu crno osim gledališta. Ok sad ozbiljno. Super je biti i na jednom i na drugom mjestu. Sve je to ista gluma, nekada malo ekspresivnija a nekada nešto manje. Osjećaj na daskama je meni osobno uzbudljiviji od tv studija možda deset puta, ali moram priznati i kada u studiju kažu „Akcija!“ uzbuđenje je ogromno samim tim što imam priliku biti na tom mjestu i baviti se takvim poslom. Čovječe! Pa ja sam na TV-u!
Sudjelovala si u predstavi Nine Bajsić – Ni tu ni tamo. Je li to prva predstva u kojoj si igrala? Kakvo je bilo to iskustvo?
Kratko ću odgovoriti. Nije prva, ali je bilo predivno, zabavno i super iskustvo raditi s Ninom Bajsić, Arijom Rizvić, Ivanom Čuićem i Matejom Merlićem – mladim nadama našega teatra.
Koji su ti uzori od domaćih imena, kome se najviše diviš od suvremenih glumaca?
Od domaćih glumaca su mi neiscrpni uzori Ksenija Marinković, Alma Prica, Nina Erak Svrtan, Olga Pakalović i Zrinka Cvitešić, koja je polazala kako se s talentom i ogromnim trudom i radom zaista može postići ogroman uspjeh. Od stranih bi izdvojila meni najdražu Marely Streep. Od glumaca bi izdvojila Krešimira Mikića, Rakana Rushaidata i Bogdana Diklića.
Sapunice – tvoje mišljenje i bi li ikada prihvatila angažman?
A nemam neko određeno mišljenje, nažalost. To je dobar izvor zarade, pa možda razumijem zašto glumci prihvaćaju snimati sapunice. Ja osobno mislim da to nema veze s umjetnošću i da mi sada netko ponudi, ne bih prihvatila. Ali tko zna što ću misliti preksutra ili za koju godinu.
Što inače preferiraš – televiziju ili kazalište? U čemu više uživaš i čime bi se radije bavila?
Ono što čini razliku meni osobno, je to što je možda film malo veća laž od kazališta. Laž, ne u pravom smislu te riječi. U kazalištu je često sve prepušteno glumcu, koji živi u trenutku, a film ne bi bio zanimljiv kad bi bio kao kazalište, tj. u jednom planu. E sada, zato je tu još mali milijun ljudi koji rade na tome da film bude zanimljiv. Zato postoje različiti kadrovi pa taj film tek onda živne. Kazalištu to nije potrebno. Ono je sada. Tu. I ne mrda. Možda mi je zato ipak malo draže. Ali to ne isključuje moju ogromnu želju da do 25. snimim film. To mi je u listi top stvari koje želim napraviti!
Kako je krenula nesumnjivo će to i ostvariti! Trenutno s par kolega s Akademije radi na komediji Dva veronska plemića – velikog Shakespearea. Polako kreću s probama i izlaze u travnju sljedeće godine. Simpatičnoj Ivi Studosfera želi sve najbolje u daljnjem radu!
