Mladi grudski pisac objavio prvi roman

“Koliko traje jedno zauvijek”, roman je o ljubavi dvoje mladih ljudi, mladog grudskog pisca Filipa Pešorde. Radi se o, na prvi pogled, ljubavi koja bi trebala potrjati najmanje zauvijek. No, što će se zapravo dogoditi? Što se ispriječi na put Jeleni i Tinu? Što se pokaže većim od ljubavi dvoje ljudi?  Jedva čekate saznati?

S nestrpljenjem očekujemo da ova ljubavna priča dođe i u vaše domove, te da u živote ovih dvoje mladi unesete neku svoju nijansu. Jer, kao što i sam pisac kaže “Životi likova su određeni i ispisani na papiru, ali čitatelj je taj koji pokreće njihove živote, bez čitatelja, njihovi životi su samo mrtva slova na papiru.”

Knjigu možete naručiti online na instagram profilu @pesorda_01 ili u knjižarama:
Libro, Grude
Olovka, Grude
Gral, Široki Brijeg

“Napokon, nakon toliko rada, truda i iščekivanja, knjiga je vani. Kako se osjećam? Smiješno pitanje. Ovako nešto je za mene velika stvar. Bilo bi suludo opisivati takve osjećaje riječima.” rekao je Filip Pešorda za Grude online.

“Veliko hvala svima onima koji su me podržavali, ovo nije samo moj uspjeh. Ovo je uspjeh svih onih koji su bili sa mnom rame uz rame, svih onih koji su mi bili vjetar u leđa, ne usudim se nabrajati, mogao bih nekoga izostaviti.”
“Na kraju, želim samo poručiti svim mladim koji imaju svoj san; ustrajte i budite hrabri, snovi se ostvaruju, samo ako na njima radite. ” dodao je.

Ulomak iz romana:

“U mislima mi je bila naša jurnjava ulicom, u nekom nepoznatom gradu, mahanje prolaznicima, bilo da su u autu, autobusu, na biciklu ili na motoru. Jurili smo ulicom i zaustavljali svakog prolaznika da mu kažemo da se volimo, da naša ljubav nema kraj. Htjeli smo da svi znaju koliko smo sretni. Preskočio bih u obližnji vrt i ubrao ružu, mirisala bi je s tolikom radošću. Skrivao bih ruke od nje da ne primijeti da sam ih raskrvario.
I prolaznici su nas zapamtili, čak i onaj starac koji je prodavao novine na uglu ulice, pa i ona starica koja je gledala s balkona. Svi su nas pamtili kao jedan neobičan par, pamtili su nas po energiji, po veselju, i ono najvažnije, po ljubavi. Sada bih tako rado potrčao ulicom i pozdravljao prolaznike, ubrao bih i ružu, ali znam da ne bih imao od koga sakriti krvavu ruku.
Mislim da ću proći teška koraka, spuštene glave, trljajući oči kako ne bih pustio suzu. Možda će se zasmijati koji prolaznik, narugati se, ali onaj starac, na uglu ulice, pustit će suzu zajedno sa mnom jer samo on zna kako je biti sam.”