Deset mjeseci koliko je proteklo od prometne nesreće na ulazu u Blagaj kod Mostara u kojoj su teško ozlijeđene tri tinejdžerice, od kojih su dvije 16-godišnjakinje zadobile teške tjelesne ozljede, opasne po život, u Tužiteljstvu HNŽ-a su sklopili sporazum o priznanju krivnje s optuženim E.F. (78) koji ih je pokosio svojim automobilom BMW.
O tome su javnost na društvenim mrežama izvijestili roditelji djevojaka koji su, kao oštećeni, Općinskom sudu u Mostaru podnijeli podnesak u vezi sa zaključenim Sporazumom, piše Dnevni avaz.
Iz Tužiteljstva HNŽ potvrđeno je da s E.F. sklopljen sporazum koji je dostavljen sudu na razmatranje. Naveli su da su osim njegove starosne dobe u obzir uzeli i to da se radi o onkološkom pacijentu.
Podsjetimo, tinejdžerice su izlazile iz autobusa i prije prelaska ceste su propustile nekoliko automobila. Međutim, u trenutku, dok su, skoro, prešle na drugu stranu ceste, automobil koji je nailazio iz smjera Blagaja je naletio na njih. Uslijed udara dvije 16-godišnjakinje, A.B. i N.H. su zadobile teške tjelesne ozljede opasne po život i danima su se nalazile u stanju kome, dok je E.S. (17) lakše ozlijeđena.
Također, danima nakon nesreće, mještani su prosvjedovali tražeći od nadležnih da se na tom dijelu ceste postave ležeći policajci što im je i udovoljeno, piše Avaz.
Podnesak roditelja, kao oštećenih, prenosimo u cijelosti:
Već ranije smo, neslužbeno, saznali da je Županijsko tužiteljstvo HNŽ-a, s optuženim Emanom Fazlagićem, zaključilo sporazum o priznanju krivnje. Nismo, naravno, bili informirani o tome kakav je to sporazum zaključen, tko je isti odobrio, kakva je kazna predviđena za optuženog Emana Fazlagića tim sporazumom – ništa.
Naš punomoćnik nas je već ranije upoznao (što je nama izvan svake pameti i potpuno neprihvatljivo, zbog čega izražavamo sumnju u našeg punomoćnika), da naše kazneno zakonodavstvo oštećenog tretira kao sporedni kazneno-procesni subjekt. Ako je to zaista tako, mišljenja smo (što smo osjetili na svojoj koži) da je i pored tako lošeg (nikakvog) položaja oštećenog u kaznenom postupku, koji je, kako je punomoćnik kazao, određen zakonom, pravosudna praksa, izgleda, još više marginalizirala položaj oštećenog u kaznenom postupku.
Od ozljeđivanja naše djece, do jutros (23. srpnja 2024. godine u 8:30 sati), nismo imali priliku razgovarati niti s tužiteljem niti sa sudom. Jutros smo, samoinicijativno, otišli do postupajućeg tužitelja, koji nas je primio i u razgovoru s nama, pružio nam određene informacije u vezi s ovim kaznenim postupkom. Od tužitelja smo saznali da je Tužiteljstvo s optuženim zaključilo sporazum o priznanju krivnje i da je tim sprazumom, za optuženog, predložena, kao kaznena sankcija – uvjetna osuda. Potpuno nam je nebitno koja i kolika je kazna zatvora utvrđena tom uvjetnom osudom, niti koliko je vrijeme provjeravanja u kojem optuženi, kao, ne bi smio počiniti drugo kazneno djelo.
Kao roditelji nastradale djece zaprepašteni smo, blago rečeno, saznanjem da je Tužiteljstvo pristalo na takav vid nagodbe, da s čovjekom koji je, pijan, vozeći nedozvoljenom i neprilagođenom brzinom, zamalo pobio našu djecu, zaključi nagodbu na – uvjetnu osudu. Kao roditelji, ne možemo, a da se ne upitamo bi li gospoda iz Tužiteljstva na isti način postupala da su u pitanju bila djeca nekoga od tužitelja tog Tužiteljstva. Potpuno smo uvjereni da to ne bi bilo tako.
Dvoje naše djece je bilo životno ugroženo, bilo u komi, operirano više puta i oporavak od fizičkih ozljeda će, nadamo se, nekada i biti okončan. Međutim, strah koji su naša djeca preživjela (i svakodnevno proživljavaju), sasvim izvjesno, nikada neće nestati do kraja. O strahovima, zebnjama, slutnjama nas roditelja za ishod liječenja naše djece, nećemo ni govoriti.
Naš punomoćnik (ako mu je vjerovati bilo što od onoga što kaže), kazao nam je da potpisivanjem ovog sporazuma, ovaj kazneni postupak još uvijek nije okončan, odnosno da konačnu odluku po pitanju ovog sporazuma, u konačnici donosi Sud. Ako smo dobro shvatili, Sud je taj koji će odlučiti hoće li prihvatiti sporazum o priznanju krivnje ili neće.
Optuženom je stavljeno na teret da je kazneno djelo počinio iz nehaja. Moramo podsjetiti da je optuženi u vrijeme kada se dogodila prometna nezgoda imao 78 (sedamdeset i osam) godina života. Nećemo ulaziti u to tko je čovjeku od 78 godina dao/produžio dozvolu za upravljanje putničkim motornim vozilom. No, taj isti čovjek, sa 78 godina života, upravlja vozilom BMW, nedozvoljenom i neprilagođenom brzinom, pod utjecajem alkohola (tu večer u bolnici su svi mogli osjetiti kako je bazdio na alkohol), na dijelu ceste/pred raskrižjem i pokosi troje djece i to netko kvalificira kao – nehat!?
Ako mu je netko, na ovaj ili onaj način, produžio dozvolu za upavljanje vozilom, onda je optuženi, s obzirom na broj godina koje je nakupio (78), morao znati da njegove reakcije više nisu ni blizu iste kao kad je imao tridesetak godina mlađe, pa je brzinu vozila morao prilagoditi ne samo uvjetima prometa koji su vladali kritične prilike, već svojim psiho-fizičkim sposobnostima. Svako drugo i drugačije postupanje se ni na koji način ne može kvalificirati kao nejat, već upravo suprotno kao umišljaj.
Koliko smo upoznati, optuženi je već ranije skrivio prometnu nezgodu u kojoj je bilo ozlijeđenih osoba, ali taj slučaj, koliko nam je poznato, nikada nije došao do suda. Iz ovih ili onih razloga. Ali to bi trebalo pitati ili one koji su vodili istragu ili samog optuženog.
Ne znamo šta je to Tužiteljstvo, na strani optuženog, pronašlo kao olakšavajuće okolnosti, osim činjenice da ima pozamašan broj godina. No, prema našem shvaćanju to ne može biti olakšavajuća okolnost – već upravo suprotno. Da je riječ o izuzetno mladom čovjeku, koji nema životnog iskustva, mogao bi se broj godina prihvatiti kao olakšavajuća okolnost, ali u konkretnom slučaju nikako.
Ono što nas kao zakonske zastupnike oštećenih, kao roditelje, posebno boli, jeste činjenica da optuženi, od kritičnog događaja pa do dana – današnjeg, NIKADA nije niti upitao kako su naša djeca, kako smo mi kao njihovi roditelji. Cijeli grad je znao i raspitivao se o našoj djeci, o nama, pitao o ishodima operacija, o tome hoće li se ili neće probuditi iz kome, samo starom Emanu to nije palo na pamet. Ne da osobno nije pokušao doći do nekog od oštećenih, već to nije pokušao učiniti niti preko trećih osoba. No, to mu nije smetalo da skoro svakodnevno, prolazi istom onom cestom na kojoj je zamalo pobio našu djecu gdje ga imamo priliku vidjeti svako malo.
Molimo Sud, kao posljednji bastion pravde, da ne dozvoli da ovakav sramotan sporazum o priznanju krivnje bude ”ozakonjen” njegovim prihvaćanjem. Kao roditelji nastradale djece, kao njihovi zakonski zastupnici, bit ćemo donekle zadovoljni jedino ako se optuženom izrekne efektivna kazna zatvora koju neće moći otkupiti, ali koja će u svakom slučaju biti srazmjerna počinjenom djelu i posljedicama koje je to djelo prouzrokovalo. To će, nadamo se, utjecati i na optuženog, ali i na sve druge da svoje ponašanje u prometu usklade sa zakonskim normama.
1 komentar
Jesu li djeca prelazila preko pjesackog prijelaza kada ih autobus ostavio na autobusnom stajalistu ili je bus stao na cesti pa djeca pretrčavala? Velika je razlika tko je onda kriv. Trcanje preko ceste bez pjesackog prijelaza ne treba uzimati uopce u Razmatranje, kao ni udaraca autom na pješačkom, jednostavno pravo.