‘Napustio nas je Bog, a čini se i Dalmatinci’: vlasnici skijaških centara iz BiH očajni zbog manjka snijega i skijaša

Rijetko tko se obradovao hladnoći i snijegu s početka siječnja kao vlasnici skijališta u susjednoj Bosni i Hercegovini. U proteklih nekoliko godina uložili su milijunske iznose u smještaj, uređenje staza i žičare, ali ih je snježni post ostavio bez očekivanog broja skijaških dana.

Kupres, Blidinje, Rostovo i Raduša za sebe će reći da su kućna skijališta i Dalmatincima. Od ski-buma prije nekih 15-ak godina uvijek su gosti s hrvatskog juga bili ti na koje se računalo. Mnogi su od njih i napravili svoje prve skijaške korake na padinama što su se smjestile na zemljopisnom prijelazu iz Bosne u Hercegovinu, ali nedostatak snijega, što pravog, što umjetnog usmjerio ih je prema Austriji, Italiji, Sloveniji, Francuskoj…

Sredinom tjedna i uoči masovnog egzodusa hrvatskih skijaša ove subote u pogonu su bila dva od spomenuta četiri skijališta u našem susjedstvu – Kupres i Rostovo, dok Blidinje i Raduša još nisu upisali niti jedan radni dan kada je skijanje u pitanju.

– Nama treba nekih pola metra da bismo startali. Sve ispod toga nam ne dopušta da upalimo ratrake, jer bi svojim gusjenicama stroj sve digao i uništio – kazao nam je Mario Šipić iz poduzeća “Pegasus”, koje upravlja skijalištem Raduša.

Do sada su uložili više od četiri milijuna eura, izgradili motel s 50 soba, dva restorana i najduži dvosjed u BiH od 1800 metara, ali vremenske prilike iz sezone u sezonu nikako da im se smiluju. Da bi bili na pozitivnoj nuli treba im minimalno 50 skijaških dana.

– Mi se nadamo da ćemo konačno dogodine imati struju i ući u gradnju umjetnog jezera, odakle bi topovi crpili vodu i umjetno zasnježivali staze. S tri mjeseca skijanja i ljetnom sezonom mogli bismo preživjeti – kalkulira Šipić.

Da je snijeg, u stvari, temelj svega u zimskom turizmu potvrdit će i Mario Babić. Taj je kaštelanski ugostitelj 2006. godine kupio već dobro zapušteni ski-centar Rostovo kod Bugojna, izgrađen još za sarajevske Olimpijske igre.

– Bez topova bilo bi ajme meni. Imali smo prije svega dva i sada smo kupili još četiri, tako da je to ukupno šest mašina.

Zahvaljujući njima prvi smo u BiH još u prosincu proizveli pola metra umjetnog snijega i zabijelili staze, a sada nam je još palo nekih 10-15 centimetara – raportirao nam je Babić.

Računa da će mu to biti dovoljno da izvuče između 50 i 100 dana skijanja.

– Ovo vam je takav posao da uvijek nešto fali i nikada ne možeš reći da si gotov s ulaganjima – pojašnjava vlasnik centra na Rostovu.

I skijališta na Čajuši kod Kupresa “izvukao” je umjetni snijeg. Naravno, pomogli su i debeli minusi da se “betoniraju” staze.

Obližnji hotel Adria ski je pun, jer su se poklopili školski praznici u Hrvatskoj i dijelu BiH koji radi po hrvatskim programima.

Međutim, vlasnik centra Zvonko Bagarić priznat će da je iz godine u godinu sve manje gostiju iz Hrvatske koji odsjedaju puni tjedan.

– To su vam, kada su u pitanju gosti iz RH, a gdje su zbog blizine najbrojniji Dalmatinci, mahom jednodnevni ili vikend izleti – veli Bagarić.

Kada je čisto skijanje u pitanju, mnogi se skijaši vode logikom cijene dnevne karte i broja staza koja im skijališta u BiH nude. Na Čajuši ih je primjerice ukupno 12,5 kilometara, a ski pass je 30 konvertibilnih maraka ili 120 kuna. Ispada, pod uvjetom da su sve otvorene, da je to nekih 10 kuna po kilometru, što je neusporedivo s prosječnih 40 i nešto eura na 100 ili više kilometara na kakvom skijalištu u Austriji.

– Mi cijene – kaže Bagarić – nismo mijenjali punih pet godina. Cijenom skijaške karte mi smo tu negdje s centrima iste veličine u Austriji, ali po svemu ostalom, od hrane do smještaja, neusporedivo jeftiniji.

I na Raduši tvrde da kriterij skijaškog kilometra nije dobar za usporedbu s drugima u Europi, pa ni u susjedstvu.

– Uzmite da je radnim danom kod nas na stazi nekih 50 skijaša koji ski pass plaćaju 25 maraka, dok jedan lift troši 500 litara goriva. Po tome nama se ne isplati paliti žice, a mi to radimo i kada imamo 20-ak gostiju – kaže Šipić i daje protuargument:

– Recite mi gdje to, osim ovdje, imate kavu ili čaj za jednu marku ili četiri kune!?

– Ja bih volio da sam najskuplji, ali znam da ne mogu – kaže Mario Babić s Rostova.

– Kod mene je dnevna skijaška karta 12 maraka, ispod toga stvarno ne može. Naravno da znam da nismo destinacija za tjedan ili dva, ali jesmo za dva do tri dana. Bili smo puni za doček Nove godine i 70 posto gostiju bilo je iz Dalmacije, pa onda Bosanci, Hercegovci, Slavonci… I ti isti gosti već su se najavili za petak i Tri kralja, jer je blagdan u Hrvatskoj. Znači da im se sviđa, da im se isplati.

I na Kupresu kalkuliraju da će im se dobar dio dalmatinskih ski-nomada, koji će u subotu u Austriju ili Italiju, vratiti već u prvim idućim vikendima siječnja.

– Sve je u Božjim rukama kada je prognoza u pitanju. A posluži li nas, mi ćemo raditi do početka travnja – poručuje Zvonko Bagarić s Kupresa.