Ne zna se tko državu brani od terorista?!

U Europi nema države s više sigurnosnih i policijskih agencija od Bosne i Hercegovine, ali je sigurnost ove zemlje na staklenim nogama. Prošlomjesečni teroristički napad na Policijsku postaju u Zvorniku, koji je izvršio Nerdin Ibrić, samo je izazvao dodatni strah, zašto ne reći i paniku među građanima, a pojačao ga je teroristički napad na makedonski grad Kumanovo. Inozemne obavještajne službe i Obavještajno-sigurnosna agencija BiH na osnovi podataka do kojih su došli upozoravaju da su u našoj zemlji moguće nove akcije terorista. Prema nekim jučerašnjim obavještajnim informacijama, stožeri koji stoje iza terorističkog napada na Kumanovo najavljuju da od sutra kreću u akcije koje će zapaliti cijeli Balkan.
Raspredanje o nadležnostima

– Zaista ne znam tko će BiH braniti od terorista, osim da se samoorganiziramo. Svi smo bili svjedoci onoga što se događalo u veljači prošle godine u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i drugim gradovima kad su se opravdani prosvjedi građana zbog socijalne i ekonomske situacije u kojoj se nalaze pretvorili u rušilački pohod i kada je zapaljena i zgrada Predsjedništva BiH. Vodile su se i još se vode jalove i bespotrebne rasprave što je u čijoj nadležnosti. A što bi se tek dogodilo da jedna dobro obučena i naoružana teroristička skupina krene u akciju u bilo kojem gradu u BiH, koliko bi ljudi bilo ubijeno dok bi se raspredalo što je u čijoj nadležnosti. U globalnim odnosima, u situaciji u BiH i oko BiH teroristički napadi su realni i makar je to svima jasno – kazao nam je jučer glavni policijski inspektor Zoran Čegar koji je na dužnosti glavnog koordinatora Federalne uprave policije.

Još u siječnju 2010. godine neke inozemne obavještajne službe u svojim analizama su podcrtale da je Balkan “sljedeća destinacija terorizma” uz upozorenje da se to ne smije zanemariti i da su nužne antiterorističke akcije i udari. U istim analizama BiH je označena kao tempirana bomba.

U međuvremenu, u lipnju 2010. izvršen je teroristički napad na Policijsku postaju u Bugojnu u kojem je ubijen jedan policajac, a šest osoba je ranjeno. U listopadu 2011. godine Mevlid Jašarević izvršio je teroristički napad na Veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu i ranio jednog policajca. U travnju ove godine Neridn Ibrić napao je Policijsku postaju u Zovrniku i ubio jednog, ranio dvojicu policajaca i ubijen je.

Prema procjenama međunarodnih eksperata za borbu protiv terorizma, u BiH i uopće na Balkanu “postoji dovoljan broj operativaca koji mogu izvesti ozbiljne terorističke akcije”. Činjenica da najmoćnije obavještajne službe drugih država specijalizirane za borbu protiv terorizma drže BiH na oku, ne mora u startu značiti sigurnost naše zemlje, jer teroristi svoje akcije planiraju u strogoj tajnosti i one su u pravilu potpuno nepredvidive.

– Mislim da državne sigurnosne i policijske agencije moraju preuzeti sve ovlasti iz oblasti protuterorističkog djelovanja – stav je Zorana Čegara. Po njemu, iznimno je opasno, a na sceni je korištenje situacije nakon napada na Policijsku postaju u Zvorniku i događanja u Makedoniji za radikalizaciju u Bosni i Hercegovini “koja treba rezultirati raspadom države”.

Da u regiji postoji realna opasnost od žestokog terorizma, svjedoči i to što je krajem prošle godine Ujedinjenim narodima predstavljena ideja da SAD, Velika Britanija i Njemačka zajedno sa zemljama zapadnog Balkana osnuju zajednički protuteroristički centar sa sjedištem u BiH, preciznije u nekoj od vojarni u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci. Srbija je odmah zatražila da sjedište bude u Beogradu, ali je to odbijeno.

Netrpeljivost između šefova

Državne sigurnosne i policijske agencije i službe podigle su nakon terorističkog napada u Zvorniku stupanj pripravnosti na najvišu razinu, ali je otvoreno pitanje je li to dovoljno, pogotovo kada političari na visokim dužnostima javno izražavaju sumnju u njihov rad i sposobnost i time neizravno pozivaju građane da te službe ignoriraju. U takvoj situaciji, svako sebi uzima za pravo voditi borbu protiv terorizma, ali u mjeri koja mu politički i nacionalno treba, gurajući “u kanal” državne institucije.

Već dvije godine ne postoji državna strategija za borbu protiv terorizma, a kada se zna da bez jedinstvenih državnih institucija nema zajedničke sigurnosti, otvoreno je široko polje teroristima. Rok dokumentu pod nazivom “Strategija BiH za borbu protiv terorizma”, usvojenog početkom 2010. , istekao je 2013. godine i nitko se na to nije osvrtao. Da je taj dokument bio običan papir, a ne precizan antiteroristički akcijski plan, dokazuju teroristički napadi u Bugojnu i na zgradu Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu kada je Mevlid Jašarević neometan čak 50 minuta pucao.

Vijeće ministara krajem prošlog mjeseca formiralo je posebnu radnu skupinu sa zadatkom da u roku dva mjeseca izradi prijedlog strategije borbe protiv terorizma za razdoblje od 2015. do 2020. godine. Nakon što to bude urađeno, skupina je zadužena da u roku od dva mjeseca predloži akcijski plan za realiziranje osnovnog dokumenta. Čak i ako sve bude teklo po planu i rokovima, to znači da će BiH u najboljem slučaju imati strategiju borbe protiv terorizma tamo negdje u rujnu.

U srpnju 2013. godine formirana je državna Udarna skupina za borbu protiv terorizma za čijeg šefa je postavljen glavni državni tužitelj Goran Salihović, ali od toga nikakve koristi – tim nije ništa uradio, čak se nijednom nije sastao! Tek prošlog tjedna stigle su najave da će Udarna skupina biti aktivirana.

I ponovno pitanje – može li se država obraniti od novih terorističkih napada bez obzira kojem njezinom dijelu prijetili? Kako stvari stoje – ne može sve dok se u potpunosti ne uveže sigurnosno-policijski sustav. Agencije, sigurnosne i policijske, stranački su i sitnovlasnički podijeljene i ispolitizirane i pod političkom su kontrolom pa su se uglavnom zabavile same sa sobom. Povrh toga, javna je tajna netrpeljivost između njihovih šefova koja je već odavno prešla sve mjere i granice. Svjedoči tome, primjerice, otvoren javni sukob između šefova Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužiteljstva BiH. Zakonski propisi nisu krivi – oni obvezuju sve na međusobnu suradnju, razmjenu podataka i zajedničko djelovanje, ali u praksi to je još uvijek u domeni dobre volje šefova.

DL