Čitam članak objavljen ovih dana u jednim našim dnevnim novinama kako nekadašnji poduzetnik iz Imotskog, a sadašnji poduzetnik iz Mainza, traži u Imotskom 100 radnika koje jednostavno ne može pronaći.
I on se prije par godina i sam otisnuo u Njemačku. Sa 01.07.2013. je legalno otvorio obrt. U Mainzu je osnovana udruga Imoćana, koja pomaže ljudima iz Imotske Krajine da stanu na noge u stranom svijetu. Ujedno je i osnovan kao neki zavod za zapošljavanje u istom gradu, samo za Imotsku Krajinu. Pretpostavljam privatna agencija za zapošljavanje. Jako je pohvalno da postoje takvi ljudi koji se zauzimaju za svoje sunarodnjake i pomažu im u stranom svijetu.
No, vratimo se na potražnju radnika. Dotični gospodin vozi se po čitavoj Krajini i traži radnu snagu za Mainz, 100 ljudi, i ne može ih naći. Navodno jedni nemaju 100€ za put, drugi neće još ići zbog Velike Gospe, treći jer su zaljubljeni. U trećem pak članku čitam da za posao ima čak 1200 zainteresiranih radnika. Pa, objasnite mi onda kako to da je 1200 ljudi iz Imotske Krajine pitalo za posao, a ne može se naći 100 radnika?
Platiš stan, platiš hranu i ostane ti 2000 eura?!
Naravno, opet se događa stara greška kod dogovora i obećavanja plaća. Navodno, svi koji krenu u Mainz zarađuju mjesečno 2000€ netto, s time da su već platili stan i hranu. U jednom članku je navedeno da svi pretežno rade kao obrtnici, šoferi kamiona, i građevinci.
Pa, recite mi vi iz iskustva: kako se može obećati neto plaća, iako se ne zna status radnika, bračno stanje? Da li vama kad sve podmirite (stan, prehranu), ostane 2000 eura ‘čistoga’, ako radite kao građevinci, elektrotehničari, vodoinstalateri, vozači, knauf-gips majstori, tapetari i pituri? Obrtnik može taj novac zaraditi bez problema, ali mora imati jako dobro pogođen posao.
U Njemačkoj se plaće uvijek izražavaju u brutto, jer se ne zna porezni i bračni status radnika. 2000€ mjesečno nakon svih troškova nije realno, čak i nemoguće, a pogotovo u tim navedenim strukama. Zato se jako dobro informirajte prije nego krenete, jer ako krenete sa 100€ u džepu, onda ste jednostavno vezani za poslodavca, mjesto, posao, jer se ne možete vratiti doma, nemate za kartu i osuđeni ste na moguće iskorištavanje. Informirajte se prije polaska u strani svijet – uvjeti rada, plaća, smještaj, radno vrijeme. Ne dajte se opčiniti obećanjem dobre, t.j. vrhunske plaće, jer nisu tako vrhunske kako se priča.
A da ne ‘tučem praznu slamu’, evo i par vaših komentara.
‘Koji je to zadatak, iseliti narod koji ne želi otići iz svog rodnog kraja? Stan, hrana i 2000€ neto, koji mlad čovjek, prijavljen kod poslodavca u Njemačkoj, to može zaraditi za regularno radno vrijeme?’
‘Ostane 2000 eura kad plate stan i hranu!? Aha, a kako znaš koliko će potrošiti na hranu? To da će ostati 2000 eura, to, pajdo, mo’š mačku o rep objesiti. A opet ovi da neće ići prije velike Gospe, pa će doći Božić pa Uskrs pa sveti ovi, sveti oni… Jaki bi to bili radnici, mo’š mislit. A koliko je taj napričao da ih je već došlo, trebali bi u Mainzu živjeti samo Imoćani.’
‘Pravi Imoćanin ne iđe nigdi! Stoji kući, bori se za život i nastavlja ga. Sve drugo je smrt za Imotski i Imoćane jer su već u drugoj generaciji to Zagrepčani, Splićani, Nijemci…’
O autoru
Stjepan Bingula hrvatski je iseljenik koji već 30 godina živi u Münchenu. Administrator je Facebook grupa ‘Nova budućnost u Njemačkoj’ i ‘Njegovateljice/Njegovatelji u Austriji i Njemačkoj’.