Nigdje nema života kao ovdje i ne želimo nigdje ići

​U zadnjih par godina u Bosni i Hercegovini pa tako i u općini Prozor-Rama pojavio se trend odlaska u Austriju, a prije svega u Njemačku. Sve priče se svode na to kako je u tim zemljama samo „zagrabiti“ novac. Uglavnom odlaze mladi „trbuhom za kruhom“.

Tek u zadnji dva mjeseca pojavilo se nekoliko medija koji su donosili i drugu stranu priče, povratak iz Njemačke s porukom da nije to onako kako se mnogima čini i da je to kruh sa sedam kora. Ipak, mladi sve više „naginju“ tamo „preko“.

Ovdje donosimo jednu kratku priču o mladićima koji svoj život vide samo u svom rodnom mjestu, u svojoj općini Prozor-Rama.

Duga vijugava cesta vodi nas iznad Ramskog jezera koje je poluprazno, prema Orašcu.

Prolazimo pored crkve i zaputismo se prema Vranu i „putu spasa“. No, nismo otišli na Vran, već u oraško selo Dubo. Tamo nas dočekaše pred svojom kućom dva kršna mladića. Snijeg škripi pod nogama, obrazi se rumene od hladnoće, a osmijeh im ne silazi s lica. Srdačan pozdrav dobrodošlice i razgovor govore o velikom optimizmu i vjeru u sebe, svoju obitelji i svoj kraj. Josip i Krunoslav Andričić mladići koji su na svoj način izuzetak u ovom hladnom i pesimističnom zimskim sivilu.

Rijetko je susresti mladiće u dobi od 20 i 20 i kusur godina koji vjeruju u vlastiti rad. Stoga i ne čudi radost i ponos njihovih roditelja Gojka i Zore što imaju ovakve sinove. S posebnim oduševljenjem pokazuju svoje malo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Krunoslav je s izrazitim ponosom pokazao svog konja. Kada mu priđe imate osjećaj kao da je to njegovo najdraže „čeljade“. A Josip? Josip kao da razgovara sa svakim djelićom ove zemlje pokrivene rajskom bjelinom.

„Mladi ljudi odavde odlaze i ne vide tu našu ljepotu. Ne vide da nema nigdje na svijetu da se manje radi a bolje živi. Ovdje sam sa svojom obitelji. Imamo malo obiteljsko gospodarstvo; tridesetak ovaca i 6 koza, 4 muzne krave, zasadili smo 4 duluma malina koje će ove godine izaći na rod. Oštra je zima ali se nadamo da će sve biti u redu i da će biti roda. Općina Prozor-Rama nam je dala potporu za maline. No, nadamo se da će biti još podrške.“

Na pitanje o tome kako susjedi i njihovi vršnjaci gledaju na njihove stavove, Josip kaže: „Možda nas doživljavaju da smo na neki način zaostali. Mi smatramo da smo ispred ovog svog vremena. Volimo svoju zemlju i od nje i s njom želimo živjeti. Mladi bi danas da se preko noći obogate, ali to tako ne ide. Sve mora ići polako. Radio sam u Hrvatskoj i Crnoj Gori i kad sam sve zbrojio najbolje je biti svoj šef i raditi za sebe na svojoj zemlji. Nigdje nema života kao ovdje i ne želimo nigdje ići.“

Nismo mogli ne zamijetiti lijepo uređene kamene zidove. Momci to rade sami. Josip je po zanimanju građevinski tehničar, a Krunoslav je vodoinstalater. Kada pogledate tako lijepo složen kamen sigurno ćete reći da je to ono što oči vide ruke rade. Za sada rade samo za sebe, a vjerovati je da će biti ponuda kada javnost vidi djelo njihovih ruku. Sami rade sve građevinske poslove, od zidanja do fasade.

Krunoslav je za vodoinstalatera završio u Srednjoj školi Prozor. Pitali smo ga što bi više volio raditi; biti vodoinstalater ili raditi na svojoj zemlji. Krunoslav kaže: „Nije mi problem nijedan posao. Zanimanje mi je vodoinstalater i radio bih to kad bude prilike. Ipak, više bih volio imati malu ergelu konja, jer konje volim. To bi bilo za mene ispunjenje sna.“ S osmijehom priča Krunoslav.

Pitali smo ga što kažu njegove kolege i prijatelji o njegovim stavovima. Krunoslav se nasmija i reče: „Njima je najvažnije dobro auto i svaku večer u grad, trošiti itd. To je njihov izbor i ja ga poštujem. Meni je draže ovdje raditi nešto. Treba izaći s društom i prijateljima, ali to ne smije biti uvijek u prvom planu. Možda nas netko gleda drugačijima od ostalih, no nas to ne zanima. Ovo je naš stil života i mi ga volimo i volimo svoju obitelj.“ Zaključio je veseli mladić Krunoslav.
Josipov i Krunoslavov stariji brat Kristijan trenutno radi u Republici Hrvatskoj. Njegova nastojanja su, također, da se vrati na Orašac u svoje mjesto Dubo kako bi zajedno s braćom stvarao jedno veliko obiteljsko gospodarstvo.

Poslije ovakvih stavova šta reći? Ništa! Smo zahvaliti Bogu što je dao ovakve optimiste i dok je njih bit će i Rame.

Tekst i foto Ramski vjesnik